Vijenac 584 - 586

Književnost

Razgovor: David Grossman, izraelski književnik

Drama obitelji najveća je drama   čovječanstva

Martina Prokl Predragović

Najznakovitiji i najvažniji trenuci u povijesti čovječanstva nisu se odvijali u palačama, parlamentima ili na bojišnicama, već u kuhinjama te u spavaćim i dječjim sobama / Kada okupirate druge ljude tijekom dugo vremena, s vremenom ćete početi vjerovati da su oni egzistencijalno inferiorni – da ste vi bolji; a zapravo su oba naroda paralizirana očajem / Duboko vjerujem da je moguće da Izraelci i Palestinci žive jedni pored drugih u miru

 

Izraelski književnik David Grossman, jedan od najvažnijih suvremenih svjetskih pisaca i mirovni aktivist, gostovao je u Zagrebu 21. i 22. lipnja. Nagrađivan je autor četrnaest proznih i publicističkih knjiga, prema kojima su snimljena i tri filma, a dobitnik je i ugledne Nagrade za mir koju dodjeljuju njemački nakladnici i knjižari te uručuje predsjednik Njemačke (Friedenspreis des Deutschen Buchhandels). Grossman je oštar kritičar politike Izraela, ali, kako kaže, i domoljub. Jedan od najvažnijih mislilaca današnjice rođen je u Jeruzalemu 1954. Djela su mu prevedena na više od trideset svjetskih jezika. Grossman je u Zagrebu govorio o svojem književnom stvaralaštvu i aktivizmu kao načinima suočavanja s posljedicama izraelsko-palestinskih sukoba, predstavljajući i roman Do kraja zemlje (2008) upravo objavljen u izdanju Frakture i prijevodu na hrvatski Tatjane Jambrišak.
Roman se drži remek-djelom suvremene svjetske književnosti i jednim od najvećih romana našeg stoljeća. U njemu Grossman priča priču o ženi Ori koja napušta dom u Jeruzalemu kako bi propješačila Izrael sve do Galileje, u intimnom zavjetnom putovanju koje je njezin pokušaj bijega od mogućeg primanja vojne obavijesti o sinovoj smrti. Toj vijesti sam Grossman nije uspio pobjeći upravo u vremenu nastanka romana. Knjiga je posveta piščevu sinu, koji je ubijen u napadu Hezbollaha na izraelsku vojnu patrolu u Libanonu u srpnju 2006, u dobi od samo dvadeset godina.
Kod nas su objavljene još dvije Grossmanove knjige: Lavlji med: Mit o Samsonu (2007) i Vidi pod: Ljubav (2012).

Gospodine Grossman, vaši su likovi pojedinci suočeni sa stvarnosti koja od njih traži uvijek dodatne napore u dokazivanju vlastita identiteta, u svakodnevici koja im to pokušava oduzeti.

Pišem o ljudima koji se suočavaju s nekom vrstom užasne vanjske proizvoljnosti, nekom vrstom uvjerenja ili povijesnih okolnosti koje su nezamislivo teške. Naime, uvijek me zanima kako ljudi mogu održati ne samo svoju humanost nego i svoju individualnost u situaciji koja je potpuno suprotna vrijednostima individualizma. Kako zadržati osobnost i jedinstvenost kada zahtjev za stapanjem s masom znači pretakanje u anonimnost. Pišem i o ljudskoj ranjivosti – prisiljeni smo živjeti život unutar okvira vrlo teške i brutalne realnosti. Zanima me kako se pod tim okolnostima možemo zaštititi i kako možemo sačuvati identitet. U mojim knjigama glavna uloga pripada ljudima koji pričaju priče te tako čuvaju svoj identitet. U romanu Do kraja zemlje glavni je lik Ora, izraelska žena u pedesetima, majka dvojice sinova koja živi razdvojena od muža. Ora za mene nije samo književni lik. Ona je vrlo živa, opipljiva ljudska osoba. Njezino odbijanje da postane žrtva okolnosti zaista je junački čin. Iako je ponekad njezina pobuna naivna, pomalo smiješna i patetična, ona je junačka jer nije pasivna. Ora ne čeka, odlučila je kretati se, ne biti meta. Možda je to jedina stvar koja nam preostaje – na sve moguće načine pokušati ne biti pasivnom metom.

Iako bježi, Ora se ne predaje eskapizmu, njezin je otpor specifičan i ukazuje na ženski princip. Koja je uloga žene u tom velikom sustavu kojemu muškarci ne mogu umaknuti, kako u vašem romanu, tako i u stvarnosti?

Ratovi, države, religije – sve su to dječačke igre, muške igre. Izmislili su ih muškarci i one naposljetku služe više muškarcima, čak i kada ih ubijaju. Zvuči čudno, no znači određenu kategoriju identiteta, esencije života koja je mnogo ugodnija muškarcima nego ženama. Ne želim generalizirati, naravno, ali sudeći po mom iskustvu mogu reći da sam u ženama uvijek osjećao neku vrstu skepticizma, blago ironična skepticizma spram tih muških igara, ratova, vojske i države. Spomenimo biblijsku scenu Sare i Abrahama – uvijek mislim o toj maloj epizodi iz Biblije – maloj po opsegu, ali golemoj po onome što nas po njoj prati tisućama godina i po kojoj se reprezentacija Boga prenosi nama. Abraham uzima sina jedinca Izaka da ga po Jahvinu nalogu ubije. Bog je podosta inteligentan – nije došao s tih zahtjevom Sari, već Abrahamu. Siguran sam – da je došao Sari, ona bi ga izbacila van iz šatora ne vjerujući da joj predlaže tako okrutnu i groznu gestu i ne razumijevajući svrhu toga čina i što se njime želi dokazati. No Bog dolazi Abrahamu, koji mu se bespogovorno pokorava. Zapravo istom onom Abrahamu koji će nekoliko poglavlja poslije, kada Bog želi uništiti Sodomu zbog velikih grijeha, sofisticirano pregovarati. Naprosto je bio dio hijerarhije autoriteta. Kada sam počeo pisati knjigu, u početku je moj glavni lik bio muškarac. No tada sam shvatio da to ne može biti muškarac. Mi muškarci surađujemo s mašinerijom rata i mi bismo čekali vijest o smrti vlastitoga sina. Shvatio sam da bi jedino žena bila kadra ne surađivati i bježati od vijesti, a ne biti pritom eskapist. Ora ne bježi od stvarnosti, ali se svojim bijegom aktivno bori i odupire na vrlo jedinstven način – prepričavajući priče o tome kako stvaramo jedno ljudsko biće u ovome svijetu.

Ora se bori prepričavajući tople ljudske priče o odrastanju svoga sina, koje u mozaiku romana dobivaju stalno nova značenja...

Tek sam naknadno postao svjestan pojedinih priča koje sam napisao i njihova značenja. Nije uvijek pisac u potpunosti gospodar nad onim što piše. Mislim da na koncu knjiga sama popuni slijepe točke. Bez obzira na to koliko si kao pisac svjestan što radiš i koje opcije odabireš, svejedno – sada ću, iako ateist, reći: Hvala Bogu – Hvala Bogu da ne znamo sve, da se stvari događaju i u našim slijepim točkama.

Što Ora zapravo čini prepričavajući ove priče, kako njima spašava sina?

Kao roditelji, želimo učiniti brojne dobre i lijepe stvari za našu djecu. Zato što smo normalni ljudi i želimo im dobar život. Vodimo ih kod zubara, odlazimo na roditeljske sastanke, pratimo njihov napredak u školi, vodimo ih na balet ili na karate, i sve to činimo jer nam pričinja određeno zadovoljstvo. Ali isto tako time vodimo i određeni dijalog koji se odvija između nas kao roditelja te sudbine ili vjere ili smrti ili Boga – kao da time poručujemo: slušaj, sudbino, vjero, smrti, Bože – sve ovo činimo kako bismo život svoga djeteta učini najboljim mogućim, i zato Ti sa svoje strane poštedi ovo dijete, čuvaj ga, zaštiti. Ono što znam je da kada opasnost od smrti visi nad glavom našega djeteta, pregovaramo na svakakve načine ne bismo li ga spasili. To je ono što Ora čini prepričavajući priče.

Roman Do kraja zemlje priča je o ljubavi i obitelji, u kojoj je rat tek pozadinska konstanta. Zašto vam je obitelj toliko važna?

Obitelji su važne, one su osnova svega. Drama obitelji najveća je drama čovječanstva. Tako ja to vidim. Danas obitelj može funkcionirati na mnogo načina – strukture suvremene obitelji vrlo su otvorene i raznolike – svejedno u svemu tome ostaje činjenica da je riječ o ljudima koji su roditelji. Da je riječ o ljudima koji imaju dijete sačinjeno od njihova materijala, od materijala svojih roditelja. Ponekad je tek lice djeteta kadro osvijetlili i oživiti karakter i osobine obaju roditelja – kako suprotnosti, tako i sličnosti koje među njima postoje, a kojih roditelji nisu svjesni. I uvijek ću reći da se najznakovitiji i najvažniji trenuci u povijesti čovječanstva nisu odvijali u palačama, parlamentima ili na bojišnicama, već u kuhinjama te u spavaćim i dječjim sobama. Tamo je uvijek bila prava drama. O tome se na čudesan način može čitati u Bibliji, posebice u Knjizi Postanka, koja je knjiga o obitelji i odnosima među njezinim članovima. Sva drama i snažne emocije koje motiviraju ljudska bića tamo su opisane. Obitelj je svojevrsna subkultura sa svojim posebnim kodovima, jezikom i znakovima. Volim pisati o obitelji jer tako mogu pisati o jednoj jedinstvenoj kulturi. Također, riječ je o mojoj potrebi. Živim u stvarnosti koja je toliko nasilna i okrutna da moram negdje potražiti udobnost, sigurnost i zaštitu koju, ako smo sretni, možemo naći u obitelji. I priča Do kraja zemlje priča je o tome kako zaštititi obitelj usred užasne svakodnevice našega života. Ljudi su vrlo fleksibilni i prilagodljivi, no ako pogledate bolje, iz druge perspektive, ne možete vjerovati da ovako doista i žive sada već više od stoljeća. Ubijajući se međusobno i konstruirajući ideologije koje opravdavaju takav način života.

U romanu se uspostavlja kako je Ofer i dijete i priča i knjiga – koliko je teško biti narod metafore, poput one da su Židovi narod knjige?

Mnogo je slojeva priča o nama kao ljudima. Od samih početaka ljudi opskrbljuju čovječanstvo pričama. Počnimo od najstarije knjige, Biblije, koja je relevantna do danas za tolike ljude na svijetu, čak i kada pripadaju drugim religijama. Toliko toga što se dogodilo nama Židovima tijekom cijele povijesti, toliko ekstrema, toliko priča i mitova koji su pisani o nama, koji su nam pridodani – sve nas to obilježava kao ljude koji zapravo ne pripadaju životu u harmoničnom smislu,nego su na neki način veći od života. Smatram to vrlo opasnom pozicijom za bilo koga, pozicijom koja onemogućuje normalan život. Neki se ljudi zaljube u takvu predodžbu jer ona daje stanovitu zadovoljštinu po kojoj takav okvir mišljenja opravdava našu povijest – jer je život sam po sebi za nas doista bio nepodnošljiv, opasan, jeziv i ponižavajući. Trebamo nešto što će to kompenzirati, nešto važno, što će nam dati nadu za dane koji su pred nama. Nešto što će nam dati do znanja da smo bolji od onih koji nas muče i razdiru. Ali to je vrlo opasan način gledanja na stvarnost, gledanja na sebe i na drugoga. Zato je stvaranje države Izrael bilo toliko važno, jer nam je dopustilo da se nakon dvije tisuće godina života u progonstvu vratimo i živimo još jednu priču o životu. Ne veću ili manju od neke druge priče, nego jednostavno normalnu priču o životu kakvu imaju Nijemci, Egipćani i Kinezi. Priču u kojoj je Izrael naš dom.

Je li ostvarena ta velika ideja Izraela, ideja doma i sigurnosti za sve Židove?

Jedna od najdubljih definicija Židova jest: netko tko se u svijetu nikada nije osjećao kod kuće – nikada. Čak i kada smo se kao manjina nalazili u najprijateljskijim okolinama uvijek je postojala mogućnost optužbe, progona ili genocida, uvijek. Vidite li koliko je to tragično – mi smo došli u zemlju Izrael, stvorili od nje državu i još to nije dom kakav bi trebao biti. To nije dom jer u njemu postoje i drugi koji tvrde da imaju pravo na pojedine njegove dijelove, to nije dom jer njegove granice nisu utvrđene. Izrael je sada star 68 godina i gotovo svako desetljeće naše se granice pomiču i mijenjaju, nakon svakog rata. To je kao život među mobilnim zidovima. Nikada ne znaš gdje završavaš i gdje drugi počinje, a važno je za ljude u našem položaju, jednako kao i za naše susjede Palestince, da znamo gdje su nam granice. Za nas je to esencijalno – utvrđene, pouzdane, obrambene granice koje nam omogućavaju da kristaliziramo naš identitet ponovno – ali ne u odnosu na rat ili neprijateljstvo, već s punim razumijevanjem toga što znači biti svoj na svom, otkupiti sebe od grozne kletve, užasnoga paradoksa u koji smo uhvaćeni milenijima. I dalje tolike stvari ne funkcioniraju na jedinom mjestu na kojemu želim živjeti – u Izraelu. Ne želim biti ni na kojem drugom mjestu. Vjerujem da je priča o dolasku Židova u Izrael, priča o jednom povratku u svoju povijesnu domovinu, najveća priča čovječanstva. Govorim o Izraelu koji je stvoren kako više nikada ne bismo bili žrtve. O Židovima koji su došli iz sedamdeset zemalja svijeta kako bi ponovno izgradili sebe u ovoj zemlji, postigli čudesa na području od kulture do agrikulture, industrije, visoke tehnologije, te čudesno ponovno stvorili i revitalizirali hebrejski jezik! To je jedna od najuzbudljivijih i najvažnijih, najvećih ljudskih priča u povijesti.

Stvarnost koja stoji na putu ostvarenju Izraela vrlo je zamršena...

Najtužnije je što unatoč svoj našoj kreativnosti, imaginaciji i energiji, nismo kadri stvoriti mir s našim susjedima, već smo u tom najvažnijem dijelu života paralizirani. Iako je država Izrael stvorena da više nikada ne bismo bili žrtve, žrtve smo svojih strahova, pogrešaka nas samih i naših susjeda, zapravo smo žrtve povijesti – i to je tragično.

Postoji li ipak suradnja između Izraela i Palestine u književnim i umjetničkim krugovima?

Suradnja i susreti pisaca i umjetnika s obje strane prestali su 90-ih godina. Izostalo je i prevođenje knjiga na oba jezika. Sve to vodi stvaranju stereotipa koji rađaju nove predrasude i mržnju. Vjerujem kako umjetnost i pisci mogu pomoći, no mnogo više mogu i moraju pomoći političari i druge zemlje, kao posrednici koji će pomoći uspostaviti dijalog, koji je prvi korak na putu prema uspostavljanju mira. Mi, jednako kao i Palestinci, svoj mir moramo postići sami, nitko umjesto nas ne može proći kroz bolni proces sazrijevanja. No u ovome trenutku paralizirani smo zahtjevima koje je nemoguće ispuniti s obiju strana. Potreban je zato pritisak zemalja koje su u prijateljskim odnosima s objema državama. To su Velika Britanija, SAD, Njemačka i Francuska te u nekoj mjeri Rusija. Iako je vrlo opasno što većina Izraelaca i Palestinaca u svome srcu ne vjeruje u mogućnost suživota ili promjene postojeće situacije, ja duboko vjerujem u mogućnost da ipak živimo jedni pored drugih u miru. Naravno, ne očekujem međusobnu ljubav, no bio bih sretan kada bi nakon nekoliko desetljeća došlo do neke vrste znatiželje jednih prema drugima. Naša je jedina budućnost mir. Snažna vojska je potrebna Izraelu da bi opstao na Bliskom istoku, no sama moć nije dovoljna. Uz moć potreban je i stav otvorenosti spram dijaloga i mir – tek oni otvaraju prostor boljoj budućnosti za sve nas.

Niste isključivi, pisali ste o „drugima“ uvijek pokušavajući osvijetliti i njihovu stranu priče, zapravo jedinu priču – onu ljudsku, koju ste tražili po izbjegličkim kampovima, u pustinji, po gradovima, posvuda...

Napisao sam prvi roman na hebrejskom jeziku o izraelskoj okupaciji palestinskog i jordanskog teritorija u ratu 1967. godine. Roman se zove Osmijeh janjeta. Pokušao sam shvatiti kako je moguće da smo se toliko navikli na stanje okupacije. To je prvi roman o okupaciji na hebrejskom i ne vjerujem da ih je do danas napisano više od četiri o toj temi. Toliko je teško jednom narodu pogledati u oči ovakvoj situaciji, pisati i čitati o njoj, dokumentirati je. Danas vidim da se, kada režim okupacije traje pedesetak godina, guši golema količina znanja. Dolazi do stalna negiranja, koje je destruktivno i opasno. Kada okupirate druge ljude tako dugo vremena, s vremenom ćete početi vjerovati da su oni egzistencijalno inferiorni – da ste vi bolji. Zapravo su oba naroda paralizirana očajem. Gledam dva naroda koja su prokleta postojećom realnošću, bez snage da promijene svoju budućnost i sudbinu, što je ponižavajuće. Na objema stranama rastu fundamentalizam, nacionalizam i rasizam, koji otimaju našu budućnost. Stanje psihoze i usporednoga shizofrenog života koji se odvija paralelno s izmjenama razdoblja rata i stanja mira, dvaju naroda koji vole istu zemlju, ali je ne znaju dijeliti, najbolje je opisao moj prijatelj Amos Oz, koji je rekao: „Kada bih morao doživjeti srčani udar i pasti nasred ulice, volio bih da se to dogodi u Izraelu. Ovdje bi se ljudi odmah sjurili i pomogli mi. Tek poslije bi me tukli.“

Vijenac 584 - 586

584 - 586 - 21. srpnja 2016. | Arhiva

Klikni za povratak