Dica s dokova Crnice

Svoju prvu knjigu, zbirku proznih zapisa i kratkih priča Rudnik čvaraka, Tomislav Šovagović (Šibenik, 1976; sin Dalmatinke i Slavonca) objavio je 2012. U toj knjizi, u stotinjak kratkih tekstova, opisao je doživljaj slavonskoga sela Ladimirevaca kod Valpova, kamo je u djetinjstvu povremeno odlazio u posjet očevim roditeljima, babi Evi i djedu Šamuki. Šovagović je nedavno, kod istog izdavača, objavio drugu zbirku kratkih priča, naslovljenu Cesta knezova Bribirskih, koja se po mnogim elementima može smatrati komplementarnom prvoj.

Nisam slučajno spomenuo da je jedan piščev roditelj s hrvatskog sjevera, a drugi s njezina juga. Jer slike nizinske seoske idile očeva zavičaja i radnička zbilja majčina mediteranskoga grada u snažnu industrijskom zamahu očigledno su u Šovagovićevu najranijem djetinjstvu ostavile dubok i trajan trag. U novoj knjizi može se prepoznati jednaka pripovjedačeva (= autorova) odanost i bliskost rodnom Šibeniku, koji je sada mjesto zbivanja, kao što ih je iskazivao prema slavonskom ambijentu što ga je opisivao u Rudniku čvaraka. Isti je dakle i protagonist (koji se i u ovim pričama zove Tomislav Šovagović). Gotovo je ista i protagonistova životna dob koja se ovdje opisuje – od rođenja pa do završetka vrtićke epizode i polaska u osnovnu školu, a u kalendarskom smislu to je kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošloga stoljeća. Lokalni govor slavonskoga dijalekta korišten povremeno u dijalozima Rudnika čvaraka, u drugoj knjizi zamijenio je odgovarajući šibenski idiom. Najveća je pak promjena to što je uz protagonista Tomu sada drugi par nosivih likova: umjesto Slavonaca Eve i Šamuke sada su tu majčini roditelji – Dalmatinci baba Kata i djed Iviša.

Likovi djedova i baka, koji su jako utjecali na razvoj glavnog junaka, u dobroj su mjeri oblikovani prema istom obrascu: s jedne strane, oba para emitiraju znakove beskrajne ljubavi i mekoće prema unuku, a s druge strane oba su djeda žestoki komentatori društvenih i političkih zbivanja u Jugoslaviji, osobito kad je riječ o „najvećem sinu naših naroda i narodnosti“ i doživotnom predsjedniku, a bake su one koje ih nastoje primiriti i ublažiti njihov (politički) bijes.

U pričama sabranim u Cesti knezova Bribirskih tako je djed Iviša „politički neprilagođen“ i „trajno oponira jugoslavenskim opcijama“, a pisac se pobrinuo da stavovi dvojice djedova ne ostanu proizvoljne konstrukcije, nego ih je čvrsto motivirao: Šamuka je s nepunih sedamnaest godina prošao Bleiburg i Križni put, a Iviša se ironijom i sarkazmom „obračunavao s društvenim nepravdama i dvije godine služenja JNA u Čačku“. Kad bi se smirio nakon živciranja povodom svake „državne novosti“, inače „pitomi djed“ bio bi spreman „demokratski razgovarati o svim otvorenim pitanjima“. Baba Kata pak predočena je u ovim pričama kao domaćica s interesima svedenima na kulinarstvo i sport, patrijarhalne obrasce ponašanja, crtački silno nadarena, ali samozatajna, jer otkriti takav talent bližnjima „bilo bi previše, ako se želi biti dobra supruga, majka, baka, po pravilima Boga i naroda“ (Ima Vajte od crtačice).

U kakvoj okolini mali Tomo stječe prva iskustva i upoznaje ljude i svijet? Otac je terenac i vječno izbiva, majka je također zaposlena i nema je kod kuće veći dio dana, tako da je najčešće u igri i pod paskom babe Kate i djeda Iviše. Kako raste, tako s vremenom upoznaje i osvaja nove terene i nove ljude, šibensku i slavonsku rodbinu, djecu iz susjedstva. Djedova i bakina kuća, u kojoj živi s roditeljima, nalazi se uz Cestu knezova Bribirskih u šibenskom radničkom naselju Crnici, kamo su u potrazi za poslom stizali mladi ljudi iz bližih i daljih sela i tu stihijski podizali kuće. Djed Iviša radio je u golemoj Tvornici elektroda i ferolegura i bio tefovac ne samo poslom nego i „dušom i uvjerenjem“; njegove zanesene priče o proizvodnji mangana golicale su dječju maštu premda većinu izrečenoga nije shvaćao.

No nije samo TEF neodoljivo podgrijavao dječju maštu. Privlačan je bio i veliki tvornički betonski bazen, iako je njegova jako klorirana voda ostavljala na kupačima različite posljedice (Dani velikoga klora), zatim Festival djeteta, čije je otvaranje počastio i brod Galeb, koji je po „propisanom protokolu“ i bez oduševljenja Tomo obišao s ocem (Nebo ispod Šibenika), prvo samostalno istraživanje nepoznatog terena oko plaže (Sunce pamćenja), prvo dječje zaljubljivanje (Miss Primorske čete). U knjizi ima i nekoliko kratkih priča o likovima koji ne pripadaju obiteljskoj ili rođačkoj liniji, nego krugu prijatelja, znanaca i gradskih legendi (Mostovi nasukanih pidoća, Žena Pjesma), među kojima se ističu sućutna, socijalno intonirana priča Slavka od Martinske i priča Šofer de Gaulleove kape, o vozaču autobusa koji u slobodno vrijeme vlastitim automobilom vozi svoju djecu i djecu prvih susjeda na plažu, časti ih sladoledom i igra se s njima. Kao i u Rudniku čvaraka, tako i u ovoj knjizi nalazimo nekoliko reportažnim stilom pisanih priča nadahnutih sportskom tematikom, koje su svojevrsna posveta babi Kati i njezinoj strasti praćenja loptačkih (i ne samo loptačkih) dvoboja – očito i strasti koju je prenijela na svog unuka, svojedobno radijskog i televizijskog sportskog reportera (Boksačica s kauča, Prvi navijački incident).

Priče u Šovagovićevoj zbirci Cesta knezova Bribirskih karakterizira ton kršćanske blagosti i izbjegavanja jakih tenzija, primjeren golubji humor, pripovijedanje u prvom i trećem licu jednine, korektne poente koje se rijetko temelje na naglim zaokretima ili paradoksu. U kvalitativnom smislu knjiga nije ujednačena, tekstovi variraju od iznimno uspjelih do neuvjerljivih i blijedih. Uzrok je tomu najčešće nedovoljna beletrizacija građe, jači odmak iz fakcije u fikciju, pogotovo u nekim tekstovima sa sportskom tematikom, gdje se autor ne uspijeva osloboditi banalnosti i klišejiziranosti jezika sportskih reportera.