Zweig u Brazilu

Veličina austrijskoga književnika Stefana Zweiga (1881–1942) bila je neupitna u razdoblju između dva svjetska rata. Čitan i prevođen u mnogim podnebljima, taj se autor često smatra sjajnim psihologom u okvirima beletristike, dakle poznavateljem funkcioniranja ljudskoga uma i aktivnoga djelovanja, a bio je i vrsni kroničar Prvoga svjetskoga rata. No zbog uspona nacizma Zweig je otišao u egzil, prvo u Veliku Britaniju, zatim u SAD te naposljetku i u Brazil, gdje su on i njegova druga žena, nažalost, živote završili samoubojstvom. Pritom je zanimljivo da se zanimanje za Zweiga pojavljuje u valovima. Usprkos povremenom zaboravu, u intervalima se obnavlja, kao što je to slučaj godine 1946, kada su posthumno objelodanjeni neobjavljeni radovi, zatim 1981, prigodom stogodišnjice rođenja, te u posljednjih nekoliko godina.

U recentnome tekstu u New York Timesu piše: „Nova izdanja njegovih djela, uključujući i zbirke priča, ponovno se objavljuju, a neke od njih prvi put na engleskom jeziku. Prema Zweigovim djelima rade se filmske adaptacije, u tijeku su i planovi objavljivanja i pregledavanja njegovih brojnih biografija, eseja i pisama, a njegov komplicirani život nepresušna je inspiracija za nove biografije i francuski roman koji je odmah postao bestseler.“ Nema sumnje da su Zweigov pitak stil i sklonost kratkim pričama razlog za česte filmske adaptacije, pa povjesničari filma bilježe sedamdesetak djela nastalih prema njegovim izvornicima, a početkom lipnja u Njemačkoj započelo je prikazivanje drugoga redateljskoga ostvarenja znamenite glumice Marije Schrader, naslovljena Vor der Morgenrote (Prije crvene zore), koji biografski bilježi posljednje razdoblje života glasovitoga književnika.

Rezignacija i malodušje

Kako kritičarski hvalospjevi obasipaju to djelo sedme umjetnosti, očekujemo ga i u hrvatskoj kinodistribuciji, no moguće iščekivanje zainteresiranih zasigurno može upotpuniti strip-ostvarenje Posljednji dani Stefana Zweiga (2012) scenarista Laurenta Seksika i crtača Guillaumea Sorela, nastalo prema istoimenom Seksikovu romanu (2010). Razvidna je kronološka korespondencija filma Marije Schrader i stripa Seksika i Sorela, jer su tematski usmjereni prema posljednjem razdoblju života Stefana Zweiga. Sjajno djelo devete umjetnosti započinje Zweigowim odlaskom iz New Yorka, u prvome segmentu zadire u brodsko putovanje prema Brazilu, a većinom obuhvaća egzistenciju u Brazilu, ponajviše između gradova Rio De Janeiro i Petropolis. Autori stripa temeljito pristupaju psihološkom sklopu Stefana Zweiga i njegove druge supruge Lotte, jasno određuju povijesne i društvene uvjete uspona nacizma, pogroma i egzila Židova te piščev boravak u Brazilu, gdje je predsjednik Getulio Vargas obećao utočište izbjeglicama. Povremene su protagonistove reminiscencije prema razdoblju nacizma razumljive, upravo zbog tegobnosti i tjeskobe koje su popratili uspon toga totalitarnoga sustava. No kako je i u naizgled mirnu Brazilu nemoguće izbjeći vijesti o napredovanju Sila Osovine, dakle Njemačke, Italije i Japana, u vremenu do godine 1942, koja je postala prekretnicom u Drugome svjetskom ratu, sve je izraženiji Zweigov defetizam, popraćen i bolešću supruge. Nedostatak vjere u mogućnost preokreta i ratne pobjede, pogotovu nakon japanskoga zauzimanja Singapura, nagnali su Zweiga na očajnički čin, a kako je pritom uz njega bila i Lotte, vidljive su i različite reakcije na svršetak života. Zweigova rezignacija i Lottin odnos prema religijskome segmentu uvjetom su i njezina završna junaštva jer u smrt slijedi ljubljenoga čovjeka iako sama ne odustaje od želje za životom.

U 86 tabloa adaptacije, Seksik i Sorel pomno slijede strukturu književnoga izvornika, a kako je Seksik autor i romana, kao i scenarističkoga predloška stripa, jasno je da je prelazak iz jedne pripovjedne vrste u drugu bezbolan. Dapače, taj autor dobro poznaje zakonitosti obiju umjetnosti, njihove sličnosti i razlike, kao i razlike u percepciji čitatelja. Samosvjesno lišavajući strip bilo čega što bi se moglo učiniti suvišnim u prenošenju iz izvornika, Seksik je oblikovao narativnu strukturu podatnu za jezik stripa, njegovu pomnu rekonstrukciju i svrhovito suglasje s crtačkom i slikovnom izvedbom Guillaumea Sorela. Njihov je sklad pritom nedvojben, kao i mogućnost raznolikih interpretacija. Dok svjedočimo tegobnosti Zweigova puta, naime, podjednako je razvidna lakoća Sorelova poteza, pa ta dvojnost ratnoga u kontekstu i raskošne kolorističke izvedbe prirodnih ljepota i životvorne egzistencije stanovnika južnoameričke države postaje otponac sagledavanja odnosa destruktivnosti i egzistencijalnosti, odnosno odveć čestoga potiranja ljudskosti u raznim razdobljima povijesti. Pritom ni Seksik ni Sorel ni u jednome trenutku, dakle ni u jednoj sceni ili prizoru, ne tonu u transparentnost ili pak puku senzaciju zbog prestižnosti teme i središnjega lika. Ne dopuštaju dakle čitatelju nikakvu pasivnost niti mu pružaju sve na tanjuru, već od njega zahtijevaju aktivan odnos prema građi stripa, neprestano promišljanje zadate situacije, povijesnoga konteksta te psihologije i postupaka likova. Zbog toga zasigurno ne uočavamo ni natruhe patetike, čak ni prevelike sentimentalnosti, a raspon je ugođaja i emocija izrazito velik.

Pažljiva je gradacija ritma u ovome stripu. Njegovim neprestanim variranjem autori postižu u čitatelja čak i dojam začudnosti. Od tabloa bez riječi do onih ispunjenim dijalozima, postižu i strukturalni učinak nalik tkanju. Sorel na temelju predloška izabire primjerene prizore, njihov oblik i montažni položaj u okviru svake pojedine stranice, a dinamizira ne samo tablo nego i pojedine scene i sekvence ugrađujući ih u sklop čitave cjeline. Zbog toga čitatelj može zastati nad svakim segmentom, usvajati i dramaturgiju i izvedbu jer Seksik u predlošku, a Sorel u nadgradnji stvaraju narativni sustav koji se može usporediti i s tokom rijeke.

Povijesne reference

U ovome stripu nema zalihosti, a kontekstualna prizma kroz koju razlučujemo sadržaj obuhvaća povijesna, društvena, ideološka, religijska, antropološka, etnološka i umjetnička stanovišta i tumačenja. Nenametljive su, ali i sasvim jasne referencije na austrijsko razdoblje, uspon nacizma, odnos prema SAD-u i Brazilu, kao i Zweigovu ulogu u kulturnom i društvenome životu. Erudicija Seksika i Sorela ne zapada u puki eklekticizam, već je utkana u prijegorno restrukturiranje građe stripa temeljene na biografskom. Istodobno sasvim vjerodostojni u faktografskom smislu, sposobni su uspostaviti vlastito autorsko stanovište, ostavljajući pritom čitatelja na razmeđu objektivnog i subjektivnog pa mu retorički dopuštaju i zaseban stav. A taj stav dakako ne može i ne mora biti jednoznačan. Tako će poneki čitatelj uroniti u građu stripa, uspostavljajući izravan odnos prema njegovim sastavnicama povijesnome i umjetničkome tumačenju, dok će drugi ostati na distanci i promišljati sudbine likova i kontekst kroz prizmu kronološkoga odmaka.

Vrsni dramaturški naglasci Laurenta Seksika, koordiniranje dramaturškoga i kontemplativnoga te razvoj priče do njezina turobnoga vrhunca, oslikani su sjajnim crtežom Guillaumea Sorela. Njegova je uporaba tuša naizgled ovlašna, čak se može doimati poput skice. Pune vrijednosti postiže bojom, a njezina se primjena uz variranje tonova i valera doima plastičnom, jer je razvidna i modelacija bojom kao i njezina modulacija. Raspon boje pritom je ne samo objektivan u predznaku prostora i razdoblja već i sasvim dramaturški jer se postiže učinak evokativnosti i ugođaja. Koordinirajući jezik stripa oblikuje i izrazito dinamične tabloe, varirajući broj i oblik kadra te međusobnu povezanost, a uočavamo i svojevrsne kontrapunkte, odnosno tabloe od samo jednoga prizora, kao cezure u okviru građe i kao jasan odraz slikarskoga. I kada se u završnim tabloima ukida egzistencija Stefana Zweiga i Lotte, Sorel postupno svodi boju na bjelinu stripa, a završni dijaloški navodi ipak nadilaze književnikov defetizam i vode prema izgubljenoj nadi.

I ne tek zbog navedenoga u ovome tekstu, strip Posljednji dani Stefana Zweiga postaje otponcem raznih iščitavanja života i stvaralaštva znamenitoga austrijskoga pisca i povijesnoga određenja međuraća i Drugoga svjetskoga rata. Uklapa se taj strip u sukus filmskih, biografskih ili pak teoretskih tumačenja o Stefanu Zweigu i vrijedan je prinos suvremenoj stripografiji.