Na Božju hvalu i hrvackoga jezika prosvjećenje

Povijest hrvatskoga glagoljaštva povijest je kulturne pojave koja se na osobit način ucijepila u oblikovanje hrvatskoga kulturnoga identiteta. Obično se piše i govori da su 14. i 15. stoljeće zlatno doba hrvatskoga glagoljaštva jer su nam se iz tih stoljeća sačuvali brojni cjeloviti liturgijski i neliturgijski tekstovi velikoga opsega, velikoga kulturološkoga, književnopovijesnoga i povijesnojezičnoga značenja, dok su nam iz razdoblja od 11. do 13. stoljeća sačuvani samo fragmenti (pa je to razdoblje Eduard Hercigonja nazvao vremenom fragmenata). Ti fragmenti svjedoče o znatnom korpusu, znatnom po opsegu i značenju, korpusu koji je izložen osobitim nedaćama naše teške povijesti do nas došao samo u krhotinama.

U zlatnom razdoblju hrvatskoga glagoljaštva otisnuta je i prva hrvatska knjiga (Misal po zakonu rimskoga dvora, 22. veljače 1483) pa se njezina pojava drži vrhuncem glagoljaške djelatnosti, a s vrhunca se možete samo spuštati, pa se nakon zlatnoga razdoblja glagoljaštvo pomalo seli iz središta hrvatskih kulturnih događaja na njihovu periferiju. No u šesnaestom stoljeću glagoljaši su još jako aktivni, prepisuju puno tekstova, ali se koriste i novim mogućnostima koje je donijelo tiskarstvo. U Rijeci je 1530. modruški biskup Šimun Kožičić Benja utemeljio tiskaru u svojoj kući (v hižah jego prebivanja) i u njoj te i naredne godine otisnuo šest naslova, među njima i glagoljični Misal hruacki (1531), knjigu koja se ovih dana pojavila u faksimilnom izdanju i u latiničnoj transliteraciji u kojoj je jezik toga misala uspoređen s tri druga tiskana glagoljična misala iz 15. i 16. stoljeća.

Šimun Kožičić Benja potomak je staroga plemićkoga zadarskoga roda, u Zadru se rodio i u tom je gradu školovan, a 1502. postao je zadarskim kanonikom. Ne zna se točno kada je postao modruškim ili krbavskim biskupom, ali se zna da je 1512. kao biskup sudjelovao na zasjedanju Petoga lateranskog koncila (1512–1517) i 1513. održao govor o potrebi obnove Katoličke crkve, a 1516. ponovno je govorio i ostavio nam jedan od najpoznatijih govora u povijesti hrvatskoga govorništva koji se na latinskom zove De Coruatiae desalotione, u hrvatskom prijevodu Opustošena Hrvatska. U njemu je pred papom Lavom X. zahtijevao pomoć za hrvatske krajeve koje su pustošili Turci. Podsjetio je na Krbavsku bitku 1493. i na druge strahote koje su hrvatski krajevi preživjeli, ali odličan i osjećajima nabijen govor nije dao očekivane učinke („Mi jadnici malo od vas tražimo moleći da utažimo glad mrvicama koje padaju s vašega stola“). Vratio se u Modruš kamo je prenio sjedište svoje biskupije, od 1513. do 1521. upravlja i Senjskom biskupijom, a 1530. putuje u Veneciju da bi stvorio pretpostavke za rad riječke glagoljične tiskare koja će raditi, kao što smo spomenuli, 1530. i 1531. Kožičić se 1532. povukao u Zadar i tamo preminuo 1536. Sahranjen je na Ugljanu u crkvi Svetoga Jerolima.

Od 15. prosinca 1530. do 27. svibnja 1531, dakle u pola godine, otisnuto je šest naslova u Kožičićevoj tiskari: Psaltir (zapravo početnica za učenje glagoljice), Oficij rimski (molitvenik za privatnu pobožnost), Misal hruacki, Knjižice krsta (mali ritual), Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (povijesno djelo o rimskim papama i carevima), Od bitija redovničkoga knjižice (djelo o tome kakav treba biti redovnik).

Misal hruacki je najljepše i najopsežnije djelo iz riječke glagoljične tiskare. On ima 356 listova (što znači dvostruko više stranica), dvobojan je (crveno-crni) i pisan dvostupačno (s 34 retka na stranici). Misal ima tri drvoreza (Sveti Jeronim, Navještenje, Raspeće), a na kraju i obiteljski grb Šimuna Kožičića Benje. Sačuvalo nam se 15 primjeraka te knjige od kojih se većina nalazi u inozemnim bibliotekama, ali nekoliko primjeraka je u Domovini. Pretisak o kojem govorimo napravljen je prema primjerku koji se čuva u zagrebačkoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici (R – 8⁰ – 8).

Priređivači su većinom sa zagrebačkoga Filozofskoga fakulteta, s Katedre za staroslavenski jezik i hrvatsko glagoljaštvo: projektni je zadatak vodio šef te katedre profesor Mateo Žagar, a s njim su surađivale docentica Tanja Kuštović i asistentica Ivana Eterović s iste katedre te Blanka Ceković, knjižničarka iz Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Naslanjajući se na neka prethodna iskustva hrvatske paleoslavistike, prije svega na poznato izdanje Hrvojeva misala koje je izrađeno u zagrebačkom Staroslavenskom institutu, priređivačka se skupina opredijelila da nam ponudi latiničku transliteraciju Misala hruackoga, ali da nam „ispod crte“ pokaže jezične razlike između toga misala i tri glagoljska misala (prvotiska iz 1483, Senjskoga misala iz 1494. i Misala Pavla Modrušanina iz 1528).

Jezik u osvit novoga vremena

Nije primjereno novinskom tekstu da opisujemo sve filološke čarolije koje pri takvom poslu dolaze do izražaja, samo ćemo napomenuti da su te usporedbe donijele, kako ističe u predgovoru profesor Žagar, pomalo neočekivan rezultat. Razlike između Misala hruackoga i spomenuta tri tiskana misala veće su nego što bi se očekivalo, a s druge strane ujednačenost misala koji su tiskani prije Kožičićeva veća je no što smo mislili.

Iz Žagarova se predgovora vidi da sve to ukazuje na novine koje je donijelo rano novovjekovlje u kulturnom pogledu općenito, ali i u koncepciji književnih jezika napose. Reformacija je jako računala na knjigu i brinula o tome kakav će jezik knjige biti pa su se snažno počeli razvijati književni jezici utemeljeni na narodnoj osnovi, što znači, kako Žagar ističe, da se insistiralo na otvorenosti i razumljivosti. S druge strane treba imati na pameti da u svim tim sredinama egzistira latinski jezik i da on nije sveden samo na liturgijsku ulogu, on je neka stalnica u kulturnom prostoru. Na hrvatskom prostoru već dugo živi staro(crkveno)slavenski jezik koji je, posebice u liturgijskim tekstovima, bio nositelj stare i oltarom posvećene tradicije, ali ga je rano novovjekovlje stavilo pred nove izazove. Upravo je Šimun Kožičić Benja  pisao trogirskom biskupu Tomi Nigru kako je potrebno popraviti jezik naših knjiga pisanih glagoljicom jer su mnogi izrazi nerazumljivi i prestarjeli. No to nikako nije značilo, vidi se i iz ovoga izdanja, mijenjati sve jer mnogo toga je dugom uporabom postajalo prihvatljivo i razumljivo pa je trebalo pomiriti načela otvorenosti i zatvorenosti (čuvanja tradicije) na prihvatljiv način, što je značilo mijenjati ono što je smetalo i čuvati iz posvećene jezične tradicije ono što je bilo razumljivo pa je spajalo prošlost i sadašnjost. U ovom kontekstu treba spomenuti da je kao dio projektnoga zadatka otisnut i zbornik radova (Jezik Misala hruackog, 2015, uredio M. Žagar) u kojem su uz suradnike projekta sudjelovali još neki paleoslavisti i koji je ponudio puno novih i uvjerljivih spoznaja o jeziku ovoga misala tako da sve skupa gledajući možemo govoriti o lijepom uzletu hrvatske filologije, posebice paleoslavistike i paleokroatistike.

Poslastica za bibliofile

Ovo faksimilno izdanje zajedno s kritičkim aparatom omogućit će nova istraživanja: sami istraživači spominju da bi intrigantno bilo ustanoviti koji je latinski misal služio kao predložak Kožičiću, bilo bi zanimljivo napraviti rječnik itd. No nakon višegodišnjega marljivoga rada koji je okrunjen važnim i uglednim izdanjem pogled u budućnost je vedar!

Izdanja Kožičićeve tiskare privlačila su i filologe, ali i obične ljubitelje knjige svojim malim i ukusnim formatima pa već otprije, zahvaljujući ponajviše akademkinji Anici Nazor, imamo, prije ovoga, četiri  knjige iz Kožičićeve tiskare izdane pretiskom (Psaltir 1976. Knjižice krsta 1984, Knjižice od rimskih arhijerejov i cesarov 2007, Od bitija redovničkoga knjižice 2009.) od kojih je samo povijest rimskih papa i careva većega formata i broja stranica, a ostale su, kao što sam već spomenuo, ukusne male forme koje rado uzmete u ruke kao prelijepi suvenir.

Misal je liturgijska knjiga, a one su u pravilu bile većega formata i s više ukrasa pa je ovo među Kožičićevim izdanjima najuglednije i sigurno će pasionirani ljubitelji knjige pohitati da ga nabave. Prije pet godina akademkinja je Nazor u Vijencu prikazala rad Kožičićeve tiskare i  opisala njegova izdanja. Biskupa je nazvala velikim intelektualcem i profinjenim rodoljubom misleći na to da je Domovinu ljubio znanjem i radom. Na ovom je misalu napisao da ga izdaje „na  Božju hvalu i hrvackoga jezika prosvjećenje“.