Ajmo malo pogurati domaće pisce!

Ako vas ovog ljeta napadne višak vremena (nekako sumnjam da bi vas mogao napasti višak novca), ili vas jako sunce/kiša prisile da potražite prikladno sklonište, predlažem vam da pridonesete makar malom uljepšavanju brojki o čitanosti knjiga u Hrvatskoj i tako postanete neznani junak u nejunačkoj zemlji čitanja. Molbu upućujem, naravno, ponajviše onoj velikoj masi od 53 posto hrvatskih građana koji u zadnjoj godini dana nisu pročitali nijednu knjigu. Ovo samo usput, neću dalje gnjaviti; ali kako od svoje sitničave naravi ne mogu pobjeći, ipak moram spomenuti još jedan grub statistički podatak: postotak onih koji čitaju domaće autore pao je sa 25 posto u 2013. na samo 15 posto u ovoj. Ni onaj prvi pokazatelj nije bogzna kakav, a ovaj najsvježiji baš je grozan. E pa, moja molbica glasi – ajmo malo pogurati domaće autore!

Stoga ću najprije obavijestiti čitatelje o nekoliko knjiga koje su upravo ponudili hrvatski izdavači, a podsjetit ću potom i na nekoliko nešto starijih naslova za koje mislim da bi ih bilo dobro pročitati. Riječ je o autorima različitih generacija, različitih poetika i književnih uvjerenja, pa i različitih svjetonazora, tako da mislim kako će publika – koja je također vrlo heterogeno tijelo, različitih ukusa, očekivanja i preferencija – u ponuđenoj lepezi naslova moći naći svoje favorite. Dakako, o nekima od tih knjiga pisat ću i posebno u Vijencu.

Da se ne zaboravi

Željko Ivanković (Vareš, 1954) hrvatski je pjesnik, prozaist i esejist iz BiH, s opusom od tridesetak knjiga, ali stjecajem okolnosti manje eksponiran na hrvatskoj književnoj sceni od svojih kolega I. Lovrenovića, M. Jergovića, J. Mlakića, D. Pavelića, I. Štiksa ili N. Lujanovića. Vjerujem da će na bolju recepciju njegova stvaralaštva u Hrvatskoj utjecati i projekt tiskanja šest svezaka njegovih Izabranih djela koji zajednički ostvaruju riječki nakladnik Ex libris i sarajevski Synopsis; a možda će tome posebno pridonijeti peti svezak tog projekta – upravo tiskani roman Rat i sjećanje. Premda su ovdje posrijedi izabrana djela, treći po redu Ivankovićev roman sasvim je novo ostvarenje, dosad neobjavljivano. Riječ je o vrlo opsežnu romanu (oko 500 str.), ali i piščevu dosad najambicioznijem literarnom pothvatu, koji doživljava kao svoj magnum opus, kao svoju „u emocionalnom i intelektualnom, u spisateljskom smislu – najvažniju knjigu“. Nakon dnevnika 700 dana opsade i Tko je upalio mrak?, ovo je treća Ivankovićeva knjiga o ratu u BiH 1992–1995. U središtu romana, čija je radnja smještena u opkoljeno Sarajevo, paradigmatska je bosanska obiteljska priča čiji su članovi na različitim stranama i u različitim vojskama, ponavljajući tako po tko zna koji put sudbine predaka.

Glavni junak Belladonne, prethodnog romana Daše Drndić (Zagreb, 1946), umirovljeni psiholog i pisac Andreas Ban, koji je sve vrijeme bio na rubu samoubojstva, nenadano se javlja i u njezinu novom romanu EEG kao protagonist, ali sada i kao pripovjedač u prvom licu jednine. Kao u svim svojim novijim djelima, i u ovom je romanu, u nakladi Frakture, spisateljica zaokupljena anamnezom povijesnog zločina (osobito holokausta) što su ga prouzročile fašistička i nacistička ideologija i njegovih posljedica koje se u različitim oblicima, kao teška iščašenja i poremećaji, osjećaju i danas. Njezini tekstovi žele kod čitatelja osvijestiti opasnosti od zaborava i povijesnih krivotvorina – opasnosti od manipuliranja ljudskim umom i životima. Upućuje na to i naslov romana – EEG je kratica za elektroencefalografiju, medicinsko promatranje mozgovnih procesa, a glavni junak Ban je kao encefalograf, precizni aparat koji registrira stanje pojedinaca s kojima dolazi u dodir i društva u kojem se kreće. I u ovom romanu Daša Drndić u fikciju obilato uvodi dokumentarnu građu, i dalje je sklona citatnosti i intermedijalnim zahvatima, a osobito ustrajava na bijegu od „zaokružene fabule i navodno zaokruženih likova“ vjerujući da je vrijeme klasične romaneskne naracije prošlo. „Sve je fragment, život, povijest, emocije. (…) Naše živote vidim kao kaleidoskop, kao razbijenu sliku u kojoj se permanentno smjenjuje na tisuće manjih sličica.“ Tako shvaćenoj razmrvljenosti naših života u romanu odgovara fragmentarni stil – vremenska i prostorna skokovitost, relativizirana kauzalnost zbivanja, izlomljenost nasuprot linearnosti, mnoštvo likova i pojava uhvaćenih u jednom trenutku, bez „uvoda“ i „epiloga“.

Mnogostrani roman-igračka

U Vilijunu (Naklada Ljevak), novom romanu osječke književnice i sveučilišne profesorice Jasne Horvat (1966), čitatelj će lako prepoznati poetiku konceptualnosti na kojoj je autorica izgradila sav svoj dosadašnji literarni opus. Ovaj put temeljna je ideja fascinantna snaga putovanja i fenomen nomadizma od doba Marka Pola (hrvatskog simbola za putnika) i Kublaj-kana sve do vremena autorice Jasne Horvat, koja se u romanu javlja kao treći lik. Pri tome se nomadizam iskazuje u tri svoja lika: kao misaoni (putovanja u mašti), kao putnički (kao stvarno „pomicanje u prostoru“), a na koncu i kao mrežni nomadizam (kretanje virtualnim svjetovima uz pomoć QR-kodova). Čitatelji koji su imali u rukama Vilikon, prethodni autoričin roman, shvatit će brzo da su te dvije knjige u mnogim detaljima slične ili čak identične. Razlika je u leksikonskim natuknicama – Markovim pričama koje on priča Kublaj-kanu kako bi iskupio svoj odlazak od njega i povratak u Hrvatsku: u Vilikonu su to bile priče o vilama, a sada su posrijedi vlastiti doživljaji i postaje na Putu svile. Dubravka Oraić Tolić, u sjajnom eseju naslovljenu Ars Horvatiana (nazivajući tako „prepoznatljivo umijeće pisanja“ Jasne Horvat kojim je stvorila „najdosljedniju autorsku konceptualnu poetiku“ u suvremenoj hrvatskoj književnosti), kaže da je Vilijun „mnogostrani roman-igračka“. Autorica je naime po cijelom tekstu romana porazmjestila brojne QR-kodove brzog čitanja, tj. internetske poveznice, i tako omogućila čitateljima s „pametnim“ mobitelima da praktički neograničeno proširuju temu kojom se bavi. Na taj je način, kaže Oraić Tolić, „Vilijun postao prvi hrvatski interaktivni hipertekstualni roman s milijunskim ili, Jasninim terminom, vilijunskim mogućnostima tekstualnoga, vizualnoga i mrežnoga nomadizma“.

Posveta izgubljenom zavičaju

Nakon odlične knjige Nestali u stoljeću, za koju je dobio nagradu Meša Selimović, Ivan Lovrenović (Zagreb, 1943) objavio je kod istih izdavača, Frakture i Synopsisa, novo zanimljivo štivo. Iako se ne može mimoići činjenica da bi mnogi dijelovi tog teksta mogli funkcionirati i kao samostalni eseji, te da se u knjizi snažno osjeća duh i forma poeme, knjigu Ulazeći u Varcar valja smatrati romanom (roman danas „guta sve“). Kako u stanovitoj mjeri sugerira i naslov, posrijedi je autorova posveta Varcaru (danas Mrkonjić Grad), malome gradu u zapadnoj Bosni, mjestu njegova odrastanja i njegovih predaka, ali, isto tako, i izgubljenom zavičaju – statusu u koji je „na radikalan način“ prešao nakon rata u Bosni 1992–95. Za Lovrenovića Varcar ima mitsko značenje, to je njegov Macondo; sve u piščevu životu i u njegovoj literaturi tu je započelo („sva moja književnost vrti se oko njega“) i tu će, kaže, i završiti. „To je mjesto pamćenja, sjećanja, koje je privilegirano nad svim ostalim mjestima koja sam iskusio“, kaže autor u jednom intervjuu povodom izlaska knjige. Za čitatelja, pak, ovo štivo može biti silno zanimljivo upravo po načinu (literarnoj transpoziciji) na koji jedno takvo anonimno, beznačajno mjesto „zagubljeno u prostoru i vremenu“ pisac pretvara u relevantnu književnu činjenicu. Zanimljivo i uzbudljivo po tome kako se sirova građa – vlastita i kolektivna sjećanja, fragmenti pojedinačnih ljudskih sudbina, davni ljetopisi, epitafi na starim grobnim pločama, usputne putopisne opaske, lokalni ikavski vernakular – „sklapaju u osjećaj velike i važne priče koja traži da bude ispričana“. Književnost je, veli autor, „jedini oblik za posredovanje takvih priča, jedino ona posjeduje sredstva i način da od nečega svjetski nevidljivoga pravi nešto ljudski i, nadam se, književno važno i uzbudljivo“.

Može i na duže staze

Među knjigama koje su nedavno izašle spomenimo još nekoliko naslova. Sve agilniji zagrebački nakladnik Sandorf tiskao je introspektivni roman Tatjane Gromača Bolest svijeta, u kojem tankoćutni subjekt otkriva što mu sve nanosi bol i detektira tko to čini. Marko Pogačar ispisuje Slijepu kartu (Fraktura), „sonet ceste“ kako označava svoj tekst – putopisnu knjigu kojom se zapravo udaljava od klasičnog putopisa. Naklada Ljevak objavila je roman Rupa Ivane Bodrožić, politički triler koji je već izazvao reakcije i kontroverzna tumačenja, a isti izdavač u suradnji sa Synopsisom ponudio je čitateljima Bearu Ivice Đikića, „dokumentarni roman o srebreničkom genocidu“.

Ako još niste stigli, a preko ljeta nađete vremena, podsjetio bih i na nekoliko knjiga tiskanih potkraj 2015. godine koje svakako treba pročitati. Vrijedi i na duže staze! Drugi roman Slobodana Šnajdera (Zagreb, 1948), Doba mjedi u izdanju zagrebačkog nakladnika TIMpress, govori o dramatičnoj sudbini dvoje ljudi koji su najbolje godine svog života proživjeli u doba najvećih političkih i društvenih sukoba, a Drugi svjetski rat proveli su na suprotstavljenim stranama. Širi okvir te neobične sudbine, s čijim se nasljeđem bori njihov sin, čini višestoljetna slavonska folksdojčerska epopeja. Opsežni povijesno-porodični roman Ivana Aralice (1930) Bunar na turskoj granici, u izdanju Školske knjige, tematizira vječnu temu stradalništva „malih“, slabih pojedinaca u vrtlozima „velike“ povijesti. Miljenko Jergović (Sarajevo, 1966) objavio je u Frakturi gotovo istodobno dvije knjige: relativno kratku „studiju“ Doboši noći, o mladom Bečaninu koji nakratko stiže u Sarajevo neposredno prije atentata 1914, ali tu neočekivano ostaje cijeli rat; i opsežni roman Sarajevo, plan grada, u kojem je piščev rodni grad glavni junak romana, gdje se pripovijeda o ulicama, trgovima i građevinama, o njegovim ljudima i identitetu koji je u stalnoj mijeni. I na koncu, dva romana majstora naše kriminalističke proze u izdanju Mozaik knjige: u Tajnom imenu Pavao Pavličić (1946) govori o mladenačkom i političkom nasilju u suvremenom hrvatskom društvu, a Goran Tribuson (1948) u Sestrici s jezera izvodi pred čitatelje novi par istražitelja koji pokušavaju riješiti slučaj ritualnog ubojstva na romantičnom gorskokotarskom jezeru.