Zagreb i začeci modernoga građanstva

U Državnom arhivu u Zagrebu (DAZG) 16. lipnja otvorena je izložba Zagreb u doba Franje Josipa I. (1848–1916), kojom DAZG obilježava Međunarodni dan arhiva i stotu godišnjicu smrti jednoga od najdugovječnijih monarha u svjetskoj povijesti. Uz ravnateljicu DAZG-a Živanu Heđbeli i autoricu koncepcije izložbe Katarinu Horvat, na otvaranju je govorio pročelnik Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport Grada Zagreba Ivica Lovrić, a izložbu je otvorila direktorica Austrijskoga kulturnog foruma Susanne Ranetzky.

Franjo Josip I. na prijestolje je stupio revolucionarne 1848. kao osamnaestogodišnjak, isprva je vladao otvoreno apsolutistički, a 1867, nakon niza unutrašnjopolitičkih kriza i vanjskopolitičkih neuspjeha, pristao je na Austro-ugarsku nagodbu i podjelu vlasti s Mađarima u dualistički uređenoj državi, čime se u teoriji – samo u teoriji – odrekao apsolutizma i postao ustavni monarh. Kao glavne poluge njegova režima isticali su se vojska i činovnički aparat, a uvelike se oslanjao i na Katoličku crkvu. Imperij kojim je vladao bio je uoči Prvoga svjetskog rata druga najprostranija (676.616 km²) i treća najmnogoljudnija europska država (više od 51 milijun stanovnika), no njezina fizička veličina nadilazila je (vanjsko)političku moć i utjecaj. Gotovo polustoljetno razdoblje mira nakon sklapanja Nagodbe pogodovalo je snažnom ekonomskom napretku Austro-Ugarske, pa su pojedini njezini dijelovi (npr. Donja Austrija, Češka i Šleska) pripadali među najrazvijenija područja čitave Europe. S druge strane, razjedinjeno hrvatsko ozemlje – Hrvatska i Slavonija (tzv. banska Hrvatska) bile su dijelom ugarske, a Dalmacija i Istra austrijske polovice carstva – pripadalo je periferiji srednjoeuropske monarhije te se ubrajalo u njezine najzaostalije krajeve. Za ilustraciju, prema posljednjem austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910, gotovo 80 posto populacije banske Hrvatske živjelo je na selima i bavilo se poljodjelstvom, dok je stopa nepismenosti iznosila 45,9 posto u banskoj Hrvatskoj te čak 62,5 posto u Dalmaciji. U dominantno agrarnoj i ruralnoj Hrvatskoj francjozefovskog doba ipak je bilo i „velikih“ gradova, a prvi među takvima nedvojbeno je Zagreb, u kojem je sredinom 19. stoljeća nastalo i počelo se razvijati moderno građansko društvo.

Posjetitelji izložbe u DAZG-u na 12 panoa mogu kronološki pratiti povijest hrvatske metropole od 1848. do 1916, a osim faktografskim podacima predmetno je razdoblje približeno različitim ilustracijama, fotografijama, novinskim tekstovima, crtežima, ispravama, spisima i drugim dokumentima. Za svojevrsne razdjelnice u tom vremenskom okviru uzeta su tri posjeta Franje Josipa Zagrebu: u listopadu 1852. došao je kako bi učvrstio apsolutistički sustav, u ožujku 1869. kako bi podupro subdualistički poredak uspostavljen Hrvatsko-ugarskom nagodbom, dok je u listopadu 1895. došao podržati Khuenov banski režim, a ujedno je otvorio zgrade Hrvatskoga narodnog kazališta, Školskog foruma i Glazbenog zavoda. Posljednji je posjet vjerojatno najpoznatiji stoga što su studenti tom prigodom demonstrativno spalili mađarsku zastavu pred spomenikom banu Jelačiću, prosvjedujući tako protiv političke situacije u banskoj Hrvatskoj. Trima dolascima Franje Josipa u Zagreb izložba posvećuje posebnu pozornost, opisujući i prikazujući kako su se Zagrepčani pripremali za careve posjete te što se sve događalo i kakva je atmosfera u to vrijeme vladala u gradu.

Uspon Zagreba

Od ujedinjenja Slobodnog i kraljevskog grada Zagreba te Kaptola, Nove Vesi, Vlaške ulice i Horvata 1850, grad je sve do sloma Dvojne Monarhije po okončanju Prvoga svjetskog rata neprekidno rastao i modernizirao se u apsolutno svakom pogledu. U njegovim administrativnim okvirima, koji su se s vremenom prostorno širili, živjelo je 1857. 16.657 žitelja, a 1910. njih 79.038, što ga je činilo najmnogoljudnijim hrvatskim gradom, ali patuljkom naspram monarhijskih (su)prijestolnica Beča (više od 2 milijuna stanovnika) i Budimpešte (više od 1,2 milijuna). U čitavoj državi bilo je trinaest mnogoljudnijih gradova od Zagreba, od toga četiri u ugarskoj polovici carstva (Budimpešta, Szeged, Subotica i Debrecen). Administrativno, političko, gospodarsko, financijsko, industrijsko, prometno i kulturno središte banske Hrvatske, u širim, austro-ugarskim okvirima bio je periferni grad nevelike političke i ekonomske snage i važnosti.

Porast broja stanovnika Zagreba značio je povećanje stambenoga fonda, radničkih i socijalnih stanova, ali i reprezentativnih građanskih kuća i palača koje su ponajprije nicale na prostoru oko današnjeg Zrinjevca. Rastao je i broj osnovnih, srednjih i stručnih škola, s radom su počele središnje hrvatske znanstvene i kulturne ustanove (JAZU 1866, moderno sveučilište 1874, Hrvatsko narodno kazalište 1895), utemeljeni su meteorološki opservatorij na Griču 1861, Zagrebačka filharmonija 1871, Zbor liječnika 1874, Zemaljski statistički ured 1875, Društvo hrvatskih književnika 1900…

Kao važne događaje za ekonomsku, trgovinsku, financijsku, prometnu i komunikacijsku povijest i modernizaciju Zagreba i Hrvatske izdvojimo otvaranje brzojavnog ureda 1850, osnivanje Trgovačko-obrtničke komore 1852, uvođenje kočije u poštanski promet 1857, puštanje u promet pruge Zidani Most–Zagreb–Sisak 1862, pruge Zagreb–Karlovac 1865, podizanje većeg broja tvornica, osnivanje banaka i štedionica... Izgradnja željezničke mreže – na što hrvatski i zagrebački političari nisu mogli utjecati – ujedno je predodredila longitudinalno širenje i razvijanje grada, uz prugu. U odnosu na ostatak banske Hrvatske, Zagreb je na prijelazu stoljeća višestruko odskakao udjelima stanovništva zaposlenog u obrtništvu i industriji (32,7 posto naprama hrvatskom prosjeku od 8,4 posto), novčarstvu i trgovini (8,8 naprama 1,5 posto) te javnim službama (13,4 naprama 2 posto). Uoči Prvoga svjetskog rata u gradu je djelovalo 29,2 posto od ukupnog broja tvornica s područja banske Hrvatske, a svaki od petnaest velikih zagrebačkih proizvodnih pogona zapošljavao je barem sto radnika.

Podizanju kvalitete života znatno je pridonijelo razvijanje komunalne infrastrukture i ostvarivanje različitih projekata u toj sferi: 1863. u rad je puštena Gradska plinara, 1877. uvedena je javna plinska rasvjeta, 1878. izgrađen moderni vodovod, 1891. počeo je voziti konjski tramvaj, 1892. počela je izgradnja moderne kanalizacije, 1907. izgrađena je Gradska električna centrala i postavljena električna rasvjeta, 1910. proradio je električni tramvaj. Uređivane su zelene površine (Lenucijeva potkova; 1889. utemeljen Botanički vrt), asfaltirane ulice, 1898. zatvoreno je korito potoka Medveščaka.

Građeni su sakralni (pravoslavna crkva i sinagoga 1866, evangelička crkva 1884; obnova katedrale i crkve Sv. Marka tijekom 1880-ih), vojni (Rudolfova vojarna 1888), sportski (stadion u Maksimiru 1912) i ugostiteljski objekti, zdravstvene ustanove (npr. Domobranska bolnica 1911), proradila su prva stalna kina (1906), još početkom 1850-ih uređeno je prvo kupalište na Savi te otvoreno klizalište na Maksimiru. Osnivani su sportski savezi, udruge i klubovi, a 1906. odigrana je prva javna nogometna utakmica.

Omraženi Khuen

U vrijeme vladavine Franje Josipa izmijenilo se 18 zagrebačkih gradonačelnika i 14 hrvatskih banova. Svi su oni na svoj način pridonijeli razvoju grada, no vidljivo je kako je izniman broj arhitektonskih i građevinskih projekata različita karaktera realiziran u vrijeme dvodesetljetnog banovanja iznimno omražena Khuen-Héderváryja (1883–1903). Pritom nije zgorega istaknuti da je Zagreb 1880. pogođen razornim potresom koji je oštetio mnoge objekte. Uz ranije navedeno, u Khuenovo su doba podignute zgrade JAZU-a, Hrvatskog doma, Kemijskog laboratorija, Državnog (danas Glavnog) kolodvora, Hrvatskoga učiteljskog doma, Obrtne škole i Muzeja za umjetnost i obrt, Umjetničkog paviljona, dovršena je obnova katedrale itd. Sâm Khuen aktivno je sudjelovao u raspravama o urbanizaciji hrvatske metropole, a grad je u njegovo vrijeme bilježio znatan demografski, gospodarski i industrijski prosperitet. Kad je 1905. Antun Gustav Matoš, pisac pravaških i proturežimskih stavova, ilegalno posjetio Zagreb nakon jedanaestogodišnjeg izbivanja, vratio se u „novi“, drukčiji grad, ovjekovječivši dojmove u antologijskom putopisu Kod kuće: „Izišavši iz glavne stanice na trg, ne mogah ga poznati. Na vrtovima i poljima gdje je sa mnom rastao pasulj, kupus, krumpir i kukuruz, gdje se igrasmo ‘šintera’, špekula – о silnim ‘luknjicama’ da i ne besjedim! – izrasle palače elegantne kao u Nizzi i Ženevi. Malo površna, štukaturska i nesolidna kultura, ali ipak – kultura! To se osjeća, došavši sa Balkana!“ (Matoš je u to vrijeme živio u Beogradu).

Unatoč neprijepornu napretku u svim sferama života francjozefovskog razdoblja, Zagrepčani su ujesen 1918. masovno izašli na ulice te oduševljeno pozdravili raspad Austro-Ugarske i uspostavu Države SHS, o čemu svjedoče fotografije na posljednjem panou izložbe. Ujedinjenjem Države SHS i Kraljevine Srbije u Kraljevstvo SHS, Zagreb, dotad periferni grad velikog srednjoeuropskog imperija, postaje financijsko, trgovinsko i industrijsko središte novonastale države, u kojoj, zbog beogradskog centralizma, zadržava status političke periferije.

Arhivsko gradivo koje je ovom izložbom prezentirano javnosti razasuto je u više fondova i zbirki DAZG-a – fondu Gradsko poglavarstvo Zagreb, Zbirci tiskovina, Zbirci fotografija, Zbirci Ulčnik Ivan, osobnim fondovima Stjepana Radića, Ivana Peršića, Dragutina Hirca i dr. – te čini tek manji dio bogate građe koju je moguće koristiti za istraživanje zagrebačke povijesti francjozefovskog razdoblja. Osim autorici koncepcije Katarini Horvat, pohvale za ovu izložbu idu i Mihaeli Barbaric, Željki Dmitrus, Marti Kvakan, Štefici Vrhovnik i Mariji Zorko koje su radile na istraživanju i pripremi gradiva. Izložba je otvorena do 27. siječnja 2017.