Una kao kristalizacijsko sidrište

Najnovija Tadićeva zbirka pjesama (Pećina sjećanja) kreće se u tematskom rasponu od platonovske pećine prisjećanja do lirike zavičajno-djetinjskoga i antropološkoga te kulturnih preslojavanja različitih sredina, različitih doba. Tako neko starije vrijeme (primjerice grčka misao i kultura), prislonivši se na naše vrijeme, može još vazda biti poticajno i djelotvorno, još učiteljica života. No dok kulturno preslojavanje posjeduje svojevrsni noetički smisao, odnosno gnoseološku namjeru, povijesno-političko preslojavanje, naprotiv, želi ukazati na ideju nepokorenosti, otpora i bunta. Navedeno određuje ne samo tematsku nego i njezinu (zbirke) slikovnu i metaforičku dimenziju, kao i njezinu misaonu djelatnost, što znači da se poietički (estetski) i filozofski nadaje kao eidos koji „posjeduje“ (lirski) subjekt kao svoj prononsor.

No još je jedan segment slikovno i simbolički, i antropološki, veoma važan. Riječ je o Uni, i užem zavičajnom arealu. Ne bi netočno bilo naglasiti kako se Una – koja se leksički ne spominje samo u nekoliko desetaka pjesama – Hrvatska Kostajnica, Sisak, što su zapravo metonimije Une, u ovoj Tadićevoj zbirci nadaje kao sidrište i središte oko kojega se okupljaju svi segmenti koji čine povijesne, društvene, antropološke, ontološke, metafizičke, prirodne (zavičajne), filozofske i estetičke konstituente. Moglo bi se reći da je zbirka svojevrsna „poema“ o Uni, i kao takva je tiha utiha, koncentrični kristal kao kontrapunkt entropičnosti svijeta i prijetećoj mu rasutosti. „Poema“ o Uni, kojoj „treba vjerovati“ (Ovdje se živi drukčije), nije samo melankolično-nostalgična gesta, memorabilna figura utihe, iako pjesnik eksplicitno podsjeća na to, nego ona, preko ekološkoga statusa djetinjstva, legitimira pjesnika u njegovoj privatnoj, ali i pjesničkoj autentičnosti, ne samo po građi, materijalu, nego ponajprije po bitnim ontološkim vrijednostima bitka. Vrhu toga ona, kao horizont događanja, auratizira i ono što je subjektu vrlo važno i vrijedno, a to je intersubjektivna kategorija (osobito ljubavna ćućenja spojeno s etosom – Ne da se nostalgija).

Guste lirske priče

U Tadića se u ovoj zbirci susrećemo s nekoliko prividnih paradoksa. Naime, već i vizualno očigledna je, u formalnom smislu, prevlast pjesama dulje forme (stranica i više), dok je kraćih pjesama (pet do deset stihova; neke tendiraju haiku-modelu) znatno manje. U njima se obično ne spominje motiv Une, i one su redovito metaforičnije, slikovitije, dakle i simboličnije. Šteta što autor nije podastro više takvih „poiezijskih“ pjesama, jer se metaforički i simbolično kristaliziraju na estetički akt ili njegov „efekt“ (Ljeto, Berba, Med, Nemoćne riječi, Nestvarne djevojčice tratinčice). One su materijalom, dakle jezikom, znatno reduciranije, i bez one karakteristike koje rese dulje forme.

No kada spomenuh prividni paradoks, on bi se odnosio na sljedeće značajke. Duljom formom, i duljim stihom, takav tip pjesama upućuje na značajku narativizacije kojom se željela ispričati određena „priča“, točnije motivska provedba teme, pri čemu obilje motiva zatrpava. Paradoks je u tome što „čistu“ narativizaciju denarativizira kumulacija leksičkoga materijala, jer sintaktička (gramatička) „neuređenost“ narušava semantičku susljednost. Na taj način verbalna kumulacija djeluje, najčešće na razini stiha, kao samostalan semantički otok. A adjektivna kumulacija pak, sa svoje strane, kao karakteristika nekoga predmeta, uz napomenu da koliko („precizno“) određuje taj predmet, toliko ga čini „likvidnim“, „plivajućim“ (Spilja i zamak šišmiša, Kućani orhideje Zrinske gore). Ti se dijelovi kumulacije „otimaju“ za posjedovanje važnosti. Dakako, znatan broj pjesama poštuje semantičku susljednost. Navlastito kada su u spektru tematskog interesa skorašnji, aktualni događaji, jer ti događaji (primjerice rat) uvjetuju koherentnu „priču“ o zbivivosti (Granična pjesma).

Simboli i metafore

Pa ipak, navedeno „nagruvavanje“ leksičkoga materijala, što znači i semantičko preobilje, nadaje se na značenjskoj razini kao sasvim određena entropičnost svijeta u njegovoj pojavnosti. Tomu je dokaz eksplicitno stajalište (lirskog) subjekta pri katalogizaciji svijeta u njegovim posebnostima i u njegovoj općosti, kao i u odnosu subjekta prema pojedinim konstitutivnim elementima toga svijeta („Pokrao nas pokorio mahniti kapital“ – Žal za Tomažom Šalamunom). Unatoč navedenim značajkama, kako takav tip pjesama, sa svojim verbalnim „nagruvanostima“, ipak cilja široj elaboraciji neke teme, on djeluje „pričljivo“, ne vazda u smislu određene „logike priče“, koliko u smislu straha da se ne propusti nešto što je važno, da se dakle ne rekne „sve“ o dotičnoj temi, bila ona opažajne, doživljajne, memorabilne, spoznajne (kontemplativne) prirode.

A kada je riječ o posljednjem, valja naglasiti da je autor filozofski utemeljen. No u njegovim pjesmama, premda ima čak opisa nekih filozofskih tema, posebice profesora, kojima posvećuje pjesme, a u jednom je slučaju i sam profesor, odnosno njegovo filozofiranje, tema pjesme (Večera u Emausu), ili u drugom slučaju u kojemu je tema pjesme simpozij (Simpozij Hrvatskog filozofskog društva – filozofija i tjelesnost), a slično je kad je riječ i o pjesniku Severu (Na dnu, Kratak život a duga putovanja), dakle, da Tadić nije razlogovski (pojmovno) filozofičan pjesnik. Njemu je filozofija „podloga“ života i način mišljenja. Doduše, ima pjesama čisto prigodnih, kojima je nakana opisati događanja okupljena oko kakve prigode, a nije im glavna namjena govoriti iz teme predmeta (Rastanak od posljednjeg praksisovca). Zato se može reći da kad se tema strukturira oko neke prigode, pjesma je više opisna, a kada govori iz nečega, tada je više metaforična. U prvom slučaju je narativnija, a u drugom je, pak, simboličnija.

Žal za djetinjstvom

Nego, vratimo se Uni, odnosno zavičajnom arealu, jer odatle počinje Tadićev pjev. Prva pjesma u zbirci imenovana je upravo tako (Zavičaj), i može se motriti kao „manifestna“ pjesma. Jamačno, ne u smislu da se u njoj eksplicitno iskazuje svoj artistički program, kakvih pjesama u podosta pjesnika ima, pa i u Tadića u drugim pjesmama djelomično, kada govori o prostoru inspiracije, o kakvoći pjesama koje piše, nego u smislu što je pjesma „preslik“ čitave zbirke ,,u malom“, odnosno matrica za cijelu zbirku. Lirski subjekt iskazuje svoje viđenje i doživljavanje zavičaja. U segmentu viđenja to je stvaran krajolik zavičaja, ali se on u doživljajnoj dimenziji, memorabilnim činom, nadaje (lirskom subjektu) kao čežnja za vremenom kada je kao takav (fakticitet) doživljavan. On je sada, imaginacijskom gestom, žudnja za izvornom ljepotom, koju žudnju i izvornost podržava „moja ljubav Blaženka“. No trenutna društvena i politička stvarnost (rat) destruira sve te sastavnice, dakle „tijelo i dušu poezije“. Zato ostaje melankolični žal i nostalgična čežnja za „iskonom stvari“ kao autentičnošću života i pjevanja. Čežnja za nestajanjem (posljednji stih pjesme) izraz je „ambisa bunara“ koji je usisao djelotvornost „vrta djetinjstva“, s jedne strane, te značenja života koje je destruirano urušavanjima, s druge strane.

Tako nam se Tadićeva zbirka nudi kao bolna sjeta nad onim vrijednostima koje je trenutna, sadašnja struktura svijeta destruirala, onim vrijednostima, naime, koje su u antropološkom, ontološkom, povijesno-kulturnom, meta/fizičkom segmentu značile puninu života pojedinačna bića kao istinskoga ljudskog bića uopće.