Trijumfalni početak

Događa se da manifestaciju koja se održava drugu ili treću godinu zaredom nazivamo tradicionalnom. Iako ta sezona, iz različitih razloga, može biti i posljednja! No deveta godina Međunarodnog festivala opernih arija Tino Pattiera nedvojbeno potvrđuje odličnu ideju pokretača festivala Vida Peručića koja je, eto, prerasla u tradiciju. Festival je u međuvremenu promijenio i organizatore i glazbene ravnatelje, ali je lijepo zaživio s Gradom te dobio i fizionomiju i ugled. Kao i publiku željnu arija, dueta, kvarteta… što je suprotno redovnoj mahom instrumentalnoj dubrovačkoj ponudi.

Festival je posvećen Tinu Pattieri (1890–1966), svjetski poznatu tenoru rodom iz Cavtata, koji se nakon završene gimnazije u Dubrovniku i studiranja medicine i prava odlučio za studij pjevanja u Beču. Bio je prvak Kraljevske saske dvorske opere u Dresdenu te član Berlinske državne opere. Tino Pattiera bio je izuzetno uspješan i slavan te je obišao svijet izazivajući divljenje i oduševljenje publike. Posljednjih godina života radio je kao profesor na Bečkoj akademiji. Operni festival njemu u čast održava se neposredno prije Dubrovačkih ljetnih igara. U ovih devet godina taj je festival bio odlična najava ljetnim događanjima. A onim slabijim i nemaštovitijim izdanjima Igara i, najblaže rečeno, oštra konkurencija. Glazbenim podijem prodefilirali su mnogi pjevači, dirigenti i orkestri, a broj izvedenih točaka prelazi nekoliko stotina. Od prošle je godine glazbeni ravnatelj Festivala izraelski dirigent Noam Zur. On je, inače, čest gost Dubrovačkog simfonijskog orkestra, pa se ta suradnja proširila i na organizacijsku komponentu. Zur je Festivalu prišao s velikim entuzijazmom, iskoristio svoje poslovne veze te i ove godine osmislio četiri večeri, od 1. do 6. srpnja. Prva je nazvana Sve je pozornica i na njoj su, uz Dubrovački simfonijski orkestar, nastupili svi ovogodišnji pjevači, dakle armenska sopranistica Liana Aleksanyan, španjolsko-argentinska mezzosopranistica Marisa Martins, američki tenor Hugh Smith i rumunjski bariton Ionut Pascu. Druga, održana također u Kneževu dvoru, zvala se Kraj stoljeća, a riječ je o recitalu Marise Martins i Hugha Smitha uz klavirsku pratnju Dubrovkinje Stefani Grbić. Treća večer, ispred Kneževa dvora, zvala se Nebo i more i okupila je, baš kao i prva, sve vokalne izvođače te članove Orkestra. Završna večer priređena je u Dubrovačkim vrtovima sunca, za goste i sponzore, pod imenom Pogledajte zvijezde. Možda bismo ovom festivalu – baš kao što smo to godinama bezuspješno sugerirali Komornom festivalu Julian Rachlin i prijatelji! – mogli zamjeriti što u programu nema hrvatske literature, makar u nekom glazbenom dodatku. Nadamo se da će deseti, obljetnički, festival voditi računa o tome te nas iznenaditi nekim domaćim naslovom.

Prvi koncert nije obilježio samo izvrstan umjetnički učinak nego i posebna atmosfera koja je jasno dala do znanja da u publici neće biti i slučajni prolaznici – kao što se to često zna dogoditi – već operni zaljubljenici kao i oni koji su zainteresirani za glazbeno događanje koje odudara od standardne sezonske ponude. A sadržajem prve večeri željelo se, kako je u uvodnoj riječi na to uputio dirigent Noam Zur, ocrtati različite poveznice između glazbe i književnosti, odnosno glazbe i libreta. Ponekad je riječ o slučajnosti, ili nekoj nepredvidljivoj bliskosti, osobnoj skladateljevoj intimi, poznatom ili nepoznatom naslovu. Tako su odabrani dijelovi iz šest opera, Leoncavallove Pagliacci, Mozartove Figarov pir, Rossinijeve Seviljski brijač, Bizetove Carmen, Offenbachove Hofmannove priče i Puccinijeve Turandot. Spomenimo kako su dubrovačkoj publici svi izvođači, osim mezzosopranistice Marise Martins, potpuno nepoznati. Zahvalni smo Zuru što nas je upoznao s novim umjetnicima koji su voluminoznim glasovima, muzikalnošću i nadahnutim izvedbama operni kolaž pretvorili u uspješan koncert. A iako su mogli koristiti samo skučen prostor između publike i prvih violina, izvođači su scenskim nastupima vrlo dojmljivo potkrijepili svoje zanimljive i visoko kvalitetne glasovne interpretacije. U tome je najsugestivnija bila Marina Martins kao jedna sasvim drugačija Carmen u Habaneri, Hugh Smith kao Ruggero u Vesti la giubba te Liana Aleksanyan kao Rosina u Una voce poco fa. Članovi orkestra dobro su se snalazili u partiturama koje su im rijetko na notnom stalku i očito su uživali u suradnji s pjevačima. A solisti su se u pauzi koncerta opušteno i zadovoljno šetali te se družili s publikom, što je večeri dalo dodatni šarm.

Izvedba sedamnaest arija, dueta i uvertira i isto toliko gromoglasnog pljeska, gotovo nas je uvela u novi dan. U večeri koja je od početka do kraja bila jednake visoke kvalitete i koju su obilježila brojna vrhunska operna ostvarenja popularne literature ipak nismo ni osjetili koliko smo minuta bili zajedno. Festivalu stoga želimo dug i bogat život. A to zaslužuje jednako Dubrovnik kao i umjetnik čije ime Festival nosi!