Tintnblajka

Svjestan sam da ovaj naslov zvuči zagonetno. Ali, i da sam upotrijebio koji drugi izraz, opet ne biste mnogo više razumjeli, jer riječ je tu o stvari koja više ne postoji, a malo tko je se još i sjeća. A meni se nekako čini da upravo iskrivljena njemačka riječ najbolje opisuje narav te stvari. Zasad ću reći samo toliko da je tintnblajka isto što i tintana olovka, a čemu je služila i što je značila objasnit ću malo dalje. Sad je potrebno da najprije otkrijem zašto je imala posebno ime.

Imala ga je zato što je tada postojalo više vrsta olovaka, pa ih je trebalo međusobno razlikovati. Olovke su bile u vrlo širokoj uporabi i imale su različite namjene. Nabrojit ću samo nekoliko tipova.

Najčešće su bile obične olovke, školske, gdje je u osmerokutni drveni štapić – obojen crveno, zeleno ili žuto – bio usađen grafit, koji smo mi zvali srce, dok se njegov vršak, kojim se pisalo, zvao špic. E, taj špic trebalo je povremeno šiljiti, a to se radilo uz pomoć polovice žileta, jer su prava šiljila bila rijetka. Te olovke dijelile su se na meke i tvrde, a mi dugo nismo mogli razabrati što to znači, dok napokon nismo shvatili da se to odnosi na kvalitetu onog grafita u njima, pa meke pišu crnje i deblje, a tvrde bljeđe i tanje.

S olovkama smo se susretali i u kući i izvan nje, pa se zato baratanje olovkom smatralo ozbiljnim poslom, a dijete je činilo veliki korak naprijed onda kad bi dobilo vlastitu olovku i počelo pisati. Olovke su, recimo, bile neizostavne u svim dućanima. Tada još nije bilo blagajni – ne samo fiskalnih, nego nikakvih – dok se roba kupovala na grame, na metre, na decilitre i komade te se zato cijena izračunavala na licu mjesta: trgovac bi na kakvu priručnom papiru (često na škarniclu) napisao cijene svih stvari koje ste izabrali i brzo to zbrojio. Ali isto je bilo i onda kad ste kupovali tekstil, željeznu robu ili pokućstvo: svuda se na kraju stizalo do olovke i do tablice množenja. Isto su tako olovke nosali naokolo milicajci, željezničari i ostale službene osobe, a razlika između njih i trgovaca bila je samo u tome što su oni držali olovku u gornjem džepu na prsima, dok su je trgovci imali iza uha.

Iza uha se držala i druga vrsta olovke, koja se zvala pinterska. Pinter je isto što i bačvar, pa se po tome vidi tko se otprilike tom olovkom služio: bili su to razni majstori koji su morali na materijalu bilježiti duljine, širine i ostale kote. Te olovke, dakle, nisu služile za pisanje po papiru, nego za pisanje po drvu, metalu i žbuci. Uvijek su bile crvene – valjda da ih se bolje uoči među ostalim predmetima na radnoj površini – a osim toga, nisu bile okrugle, nego plosnate, svakako zato da se ne bi nekamo otkotrljale.

Napokon, postojale su još i patentne olovke, ali one su se već računale u neku vrstu luksuza. Imale su okruglu cjevčicu, u kojoj se nalazio grafitni uložak – koji se zvao mina – a taj se uložak na vrhu cjevčice pridržavao uz pomoć osobitoga mehanizma, dok je na drugom kraju bilo tipkalo kojim se mina mogla izvući iz cjevčice i opet uvući. Tu, dakle, nije bilo nikakva šiljenja kao kod obične olovke (samo što se mina mogla naoštriti na šmirgl-papiru), nego je cjevčica uvijek ostajala, a ulošci su se mijenjali. Kažem da je ta olovka bila luksuz, ali to djeci nije smetalo da je upotrijebe za profane svrhe: odšarafili bi je, izvadili minu i feder, te tako dobili cijev. Kroz nju su ustima ispaljivali jedni na druge sitne komadiće zgnječenoga kruha.

E, među svim tim vrstama olovaka – a ja se vjerojatno nisam svih ni sjetio – tintnblajka se osobito isticala, pa je zato i dobila posebno ime. Ona je imala i ekskluzivnu namjenu, koja je pak proizlazila izravno iz njezinih tehničkih svojstava.

Njezin se trag, naime, nije mogao izbrisati gumicom. Kad biste nešto napisali tom olovkom, bilo je to gotovo isto kao da ste napisali nalivperom, pa tu nije pomagalo čak ni trljanje sredinom od kruha, a kamoli štogod drugo. A tko je želio pojačati djelovanje tintnblajke, taj bi još malo jezikom navlažio njezin vrh, i tada bi ona ostavljala trag koji je bio trajan kao da je uklesan u kamen.

Zbog tih svojih svojstava tintnblajka je bila omiljena – a zapravo i neizostavna – na važnim mjestima i u službenim situacijama. Ona je, naime, omogućavala da ono što se zapiše ne bude podložno naknadnim ispravcima, a da se pri tome onaj tko piše ne mora gnjaviti s tintom u bočici i perom na osobitom držalu. Zato su se tintnblajkom služili, na primjer, inkasatori struje: kad bi očitali brojilo, oni bi vam izdali račun, na kojemu je sve, od vašega imena, pa do cijene koju morate platiti, bilo ispisano tom olovkom. Isto je tako bilo i onda kad ste, recimo, išli uplatiti drva i ugljen, ili kad ste željeli kupiti brašno na veliko: svuda bi vam izdavali nekakve potvrde i namire koje su bile ispisane tintanom olovkom, jer tako nije postojala nikakva opasnost od krivotvorenja.

Upravo zato, tintnblajke su bile nešto skuplje od ostalih olovaka, pa se nisu davale djeci, a onaj tko ih je rabio, uvijek se trudio da ih iskoristi do kraja. Zato je uz njih išao osobit drveni produžetak, dug otprilike deset centimetara, načinjen od drva i s limenim prstenom na dnu: u njega se olovka mogla utaknuti onda kad bi sasvim okraćala pa bi bilo nespretno držati je na drugi način.

Tintnblajka je, kao što se vidi, tražila iskusna pisara. Ona je čovjeku sugerirala da je sve u vezi s njom lako, a onda bi se pokazalo da se eventualna greška više ne može ispraviti. A ja imam o tome i neposredno iskustvo. Kad sam bio mlad pisac, pisao sam svoje priče najprije običnom grafitom olovkom, jer to mi je davalo osjećaj da uvijek mogu popraviti tekst. Ali na trenutke sam pomišljao kako bih možda trebao prijeći na tintnblajku, sluteći da bi tada moje pisanje postalo odgovornije i promišljenije. Ali nikad to nisam učinio. A da jesam, vjerojatno bih danas bio ozbiljniji književnik nego što jesam. I vjerojatno ne bih svoje čitatelje gnjavio naklapanjem o olovkama.