Svestran glazbeni opus

Alfi Kabiljo, ovogodišnji dobitnik hrvatske državne nagrade Vladimir Nazor za glazbenu umjetnost, što valja posebno istaknuti, prvi je dobitnik te nagrade za glazbu koja je raspoznatljivo svestrana. Dosad, naime, tu nagradu nije dobio nitko tko je uspješan i važan za nacionalnu glazbenu kulturu na gotovo svim glazbenim područjima, u različitim žanrovima i djelatnostima, kako na području takozvane lake, zabavne, tako i na području takozvane ozbiljne, klasične, glazbe te u umjetničkim područjima koja ih obuhvaćaju, a to su ponajprije scenske i vizualne umjetnosti, kazalište, film i televizija.

Alfi Kabiljo školovan je u rodnom Zagrebu, gdje je najprije učio privatno glazbu kod velikoga hrvatskog skladatelja i pedagoga Rudolfa Matza, a potom pohađao i završio glazbene škole Vatroslava Lisinskog i Pavla Markovca. Kako je potom upisao studij, ne glazbe, već arhitekture, a glazbeno je obrazovanje već očigledno smatrao prijekom potrebom, nastavio se, uz studij arhitekture, i glazbeno obrazovati. Tako je pojedine glazbene discipline studirao kod Branimira Sakača, Ive Brkanovića, Stanka Horvata, Huberta Pettana i Thomila Vidošića pa poslije u Parizu i kod Rogera Samyna, ali je ipak diplomirao arhitekturu. Kabiljo je tako skladatelj koji nema diplomu Muzičke akademije, što ga razlikuje od niza drugih kolega.

To je već prvi primjer Kabiljove svestranosti, upornosti i povezanosti s glazbom, te karaktera koji ne robuje formalnostima, već se odlučuje za ono što ga zanima i za što osjeća da ima smisla i talenta. Koliko mi je poznato, arhitekturom se poslije nije ozbiljno bavio, no da nije uspio u glazbi, mogao je možda postati uspješan arhitekt. Samouvjerenost i prihvaćanje svih glazbenih izazova ipak su ga zauvijek zadržali u glazbi i omogućili mu uspjeh u karijeri glazbenika.

Kada Kabilja pitate je li kao dječak i mladić, dok je učio osnove glazbe, imao i primisao da će se baviti naizgled tako različitim glazbenim disciplinama, a zapravo glazbom kao takvom ma koje ona vrste i namjene bila, odgovorit će vam da je još kao dječak, zahvaljujući diskoteci svojih roditelja i profesorskoga para Matz, osjetio sveobuhvatnost dobre glazbe. „Igor Stravinski i Louis Armstrong jednako su me oduševljavali“, kaže. U razgovoru s dobitnikom Nazorove nagrade stječete dojam da je vaš sugovornik zadovoljna osoba. I dalje u odličnoj tjelesnoj kondiciji, što on pripisuje redovitom igranju tenisa, Kabiljo i vlastitom vanjštinom kao da potvrđuje dobar utjecaj svojega doista originalnoga glazbenog stvaralaštva.

Kabiljo je kao mladić počeo skladanjem dječjih pjesama. Bilo je to na dječjem festivalu Djeca pjevaju 1960. s pjesmom Zekini jadi, kojom je uglazbio stihove Zlate Kolarić Kišur.

Potom je uslijedilo sudjelovanje na Festivalu zabavne glazbe Zagreb 1961. Na tom svom prvom zabavnoglazbenom festivalu dobio je dvije nagrade. Za pjesmu Pisano u noći nagradu stručnoga žirija, a za pjesmu Cvrčak i mrav priznanje za najpopularniju pjesmu. Slijedili su i drugi festivali pa je tako na Zagrebu 65. pobijedio šansonom Parkovi koju ju pjevala Tereza Kesovija. Shvaćajući da je jedna zabavna pjesma tek malen dio onoga što može dati, Kabiljo se počeo baviti pisanjem glazbenoscenskih djela. Vidjevši, kao i u mnogim drugim prilikama, da s takvim sadržajem može učiniti više, prihvatio se toga i upornim radom uspijevao, kao što je to bilo gotovo na svim područjima njegova glazbenog izražavanja.

Kad ga pitate o njegovoj glazbenoj svestranosti, odgovara: „Takvi su skladatelji svagdje u manjini, a najviše ih ima među filmskim skladateljima u Sjedinjenim Državama. Kod nas jedino su Antun Tomislav Šaban, Zlatko Tanodi i Đelo Jusić skladatelji koji mogu sve stilove dobro pisati.“

Kabiljo je prvo glazbenoscensko djelo, mjuzikl, napisao je s Milanom Grgićem kao libretistom, s kojim je godinama poslije nastavio suradnju. To je bilo Velika trka, koja ostaje zapisana kao prvi (tada) jugoslavenski mjuzikl, 1969. objavljen na gramofonskoj ploči. Slijedili su potom Jalta, Jalta, njihov najuspjeliji scenski komad izveden stotinama puta na našim kazališnim scenama, pa onda Dlakav život, Car Franjo Josip u Zagrebu, Kralj je gol te Crveni otok i Tko pjeva zlo ne misli.

Veliki pomak u glazbenom stvaralaštvu Kabiljo je ostvario prihvaćanjem pisanja scenske i posebno filmske glazbe. To je tražilo uporan, studiozni rad koji autor filmske glazbe mora ostvariti, proučavanjem prakse drugih, naravno mahom inozemnih skladatelja, ali opet i široku mogućnost izražavanja. Trebalo je pritom prijeći na skladateljski rad za veliki, često i simfonijski orkestar. Većinu glazbe za film i televizijske serije radio je sa simfonijskim orkestrima, što mu je, kako danas priznaje, pomoglo u skladateljskoj karijeri u takozvanoj ozbiljnoj glazbi.

Kabiljo je poznat po tome što se o svom opusu i daljem životu svojih stvorenih djela osobito brižno sam bavi. Za njega je to uobičajeno. „Točno evidentiranje izvedbi svojih djela u programima radija i televizije normalno je za svakoga profesionalnog skladatelja“, veli. Ali i iza toga stoji velik posao. Na kraju treba posebno istaknuti jednu od posljednjih manifestacija kojima je dobitnik Nazorove nagrade obilježio osam desetljeća života i šezdeset pisanja glazbe – manifestaciju Alfi Kabiljo – festival filmova koji se i slušaju, filmski festival na kojem je uspio proljetos u travnju i svibnju prikazati izbor iz bogata opusa u kojemu se izdvaja impozantan broj od četrdesetak partitura za igrane filmove, o čemu smo u Vijencu već pisali.