Svemirci ponovno napadaju

Kada je prije točno dvadeset godina američki film Dan nezavisnosti redatelja Rolanda Emmericha ostvario golem tržišni učinak, a bio je hvaljen i kod većega dijela kritike, bilo je sasvim jasno da je posrijedi prestižno znanstvenofantastično ostvarenje s naglaskom na filmu katastrofe u kojemu su izvanzemaljci prijetnja za egzistenciju stanovnika Zemlje. Iako je taj žanrovski arhetip već desetljećima nadahnjivao razne stvaraoce i pobuđivao maštu publike, Emmerich je uz suradnju sa suscenaristom Deanom Devlinom restrukturirao temeljne postavke te ih i znatno unaprijedio, pa je Dan nezavisnosti – uz manje nedostatke što su uglavnom bili uvjetovani populističkim zahtjevima – ipak postao vrijedno ostvarenje, dostatno široka konteksta, ujedno noseći i breme naglašenoga amerikanizma. I ako se prisjetimo da su u ranijim razdobljima toga odvojka znanstvene fantastike izvanzemaljci Zemljanima prijetili uglavnom lokalno, dakle njihova je infiltracija bila užega prostornoga opsega, a često su se i skrivali u svojem djelovanju, čime su zapravo personificirali i moguće širenje komunizma u zapadnjačko, poglavito američko društvo, u Danu nezavisnosti prijetnja je eksplicitna i sasvim globalna. Tako taj film postaje neizravnom nadogradnjom znamenitoga romana H. G. Wellsa iz 1898, koji je senzacionalno adaptirao Orson Welles u radiodrami godine 1938, uspješno Byron Haskin u filmu 1953, a tek razmjerno uspješno Steven Spielberg također u filmu 2005.

Rupe u priči

U Emmerichovu je filmu egzistencijalna prijetnja dakle opća, a ne treba zanemariti da je odrazom sveobuhvatne globalizacije svijeta, njegova kulturnoga i medijskoga povezivanja više negoli tek društvenoga ili pak ideološkoga. No kako je film ipak američki i njegov su umjetnički i društveni identitet ipak toga nacionalnoga predznaka, a društveni je presjek razvidan kroz sve slojeve stanovništva – od marginalaca, preko etabliranih znanstvenika ili predstavnika vojne institucije pa sve do predsjednika. Ne zaboravljamo pritom ni jasan otponac političke korektnosti profilirane upravo u desetljeću nastanka filma, otponac u kojemu su središnji likovi Afroamerikanac vojni pilot (u tumačenju Willa Smitha), tzv. WASP-bijelac predsjednik (u tumačenju Billa Pullmana) te Židov znanstvenik (u izvedbi Jeffa Goldbluma), a i širi postav likova varira u rasnim, nacionalnim i društvenim predznacima. Ako je pak amerikanizam posljedica pokušaja održanja uloge vodeće svjetske velesile, njegova nametljivost je većinom ipak patriotskoga predznaka, a ne puko nacionalističkog pa naposljetku ne šteti cjelovitosti filmske građe.

Kako je u Emmerichovu opusu vidljiva naklonost akcijskome prosedeu – neovisno o tome je li riječ o povijesnim temama (Patriot, 2000; 10000 prije Krista, 2008) kriminalističkome trileru (Misija: Bijela kuća 2013) ili znanstvenoj fantastici (Univerzalni vojnik, 1992; Zvjezdana vrata, 1994), a nakon Dana nezavisnosti i obrascima filma katastrofe (Godzilla, 1998; Dan poslije sutra, 2004; 2012, 2009), jasno je da i njegov redateljski rukopis naginje spektakularnome, zbog čega često dublju razradu humanih postupaka i uvjetovanosti zbog pogibeljnih situacija zanemaruje ne bi li naglasio grandioznost prizora, dinamiku i dojmljivost. I ako je ta sastavnica njegove režije bila manje zamjetna u Danu nezavisnosti, odnosno ljudsko djelovanje i emocionalnost još su bili većinom ravnopravni tehnološkim postavkama i spektakularnim postignućima, a filmska se priča usprkos manjim nedostacima mogla označiti punopravnom, u Danu nezavisnosti: Nova prijetnja sasvim je vidljiv manirizam režije Rolanda Emmericha. Prije svega uočavamo nedostatke i u samu scenariju koji su uz dvojac iz prethodnika potpisali i Nicolas Wright, James A. Woods i James Vanderbilt. Nastavljajući se tematski dakako na Dan nezavisnosti, ali zanemarujući i realne okolnosti civilizacijskih i društvenih pomaka u proteklih dvadeset godina, autori u filmu percipiraju možda i utopijski svijet globalnoga ljudskoga zajedništva, neprestane međunarodne suradnje kao posljedicu izvanjske opasnosti izvanzemaljaca, a postaje smještene na Mjesecu i diljem Sunčeva sustava nisu samo istraživačke već i moguća zaštita od novih prijetnji. Jasan društveni i tehnološki napredak prouzročen je spojem zemaljskih i izvanzemaljskih postignuća, a preostali su neprijateljski nastrojeni svemirski pridošlice zatočeni.

Generacijski je pomak jasan, u žarište se postavlja novi naraštaj dok se od važnih likova iz prvijenca ne pojavljuje tek Afroamerikanac vojni pilot (Will Smith je za ulogu tražio golemu svotu novca pa je njegov lik izbačen iz dramaturgije filma), dok se proširuju i prostorne postavke od američkih ili europskih do afričkih. Razvidna je i rasna ravnopravnost pa uz bijelce i crnce uočavamo i predstavnike žute rase, čije je društveno i pripovjedno značenje u okviru filma neupitno. U takvu širokome rasponu likova, znatno širemu nego u prethodniku, percipiramo strukturalnu mrežu njihove povezanosti u manje skupine, dakako uz opće međusobne veze na razini filmske cjeline, upravo zbog gledateljeve recepcije, kojoj se ne bi smjelo štetiti. Nema dvojbe da je politička korektnost, opažena u prvijencu, elaborirana i u ovome ostvarenju. Američki je predsjednik žena, znanstvenik probuđen iz kome i njegov pomoćnik su homoseksualci, a afrički je ratni vođa usprkos klišeiziranoga odraza njegovih suplemenika važan u samu raspletu i svojevrsni je mentor sporednome liku bijele rase.

Podjednako, udvostručava se i izvanzemaljski segment, pa uz nadmoćne izvanzemaljce neprijateljski nastrojene ne tek prema Zemljanima nego i prema svim civilizacijama diljem Svemira uočavamo i umjetnu izvanzemaljsku inteligenciju koja im je suprotstavljena. Dvojaki je odnos Zemljana prema umjetnoj inteligenciji pristigloj iz svemirskih bespuća. Dok znanstvenik dvoji o mogućoj opasnosti, predstavnik vojne institucije kao i politički predstavnici Vijeća sigurnosti odlučuju se za njeno uništenje, čime potvrđuju ne samo strah od opasnosti već i konzervativno sagledavanje tzv. Drugosti, odnosno entiteta koji se razlikuju od ljudskih. I kada se pojavljuje stvarna opasnost, njezina je gradacija u odnosu na prethodni film neslućenih razmjera, a sučeljavanje s njom dakle znatno manjih izgleda. Kako se razgranava odnos prema pogibelji globalnih razmjera i mogućem uništenju ljudske civilizacije i općega života na Zemlji, razvijaju se i odnosi među likovima unutar naznačenih skupina, usuglašavaju karakteri i njihovo značenje u općem spašavanju svijeta, a završno jedinstvo naposljetku ne odražava toliko naglašen amerikanizam iako mu ne uspijeva sasvim izmaknuti. I dok s jedne strane opažamo postavke likova uvriježene u američkoj kinematografiji, odnosno njihovu rekonstrukcijsku prilagodbu (primjerice, mladi neobuzdani pilot suprotstavljen nadređenima mu, njegov pomalo komičan prijatelj, mladi pilot prestižnoga statusa…), s druge upravo u likovima triju američkih predsjednika opažamo i konzervativnost postavki. Predsjednik je iz prethodnoga filma u ovome bolesnik koji pati zbog ranijega dodira s izvanzemaljcima, ali u raspletu doseže pročišćenje, odnosno preuzimajući ulogu vojnoga pilota što ju je obnašao prije predsjednikovanja žrtvuje se za dobrobit kćeri. Statusno bitna uloga predsjednice u sukobu s izvanzemaljcima ipak je pasivna pa nakon njezina stradanja dužnost preuzima stožerni predstavnik vojne institucije te se na nenametljiv način percipira važnost vojske unutar društvenih zasada.

Mitski likovi

I kada nakon završne pobjede nad izvanzemaljskom Maticom uočimo jasnu naznaku nastavka ovoga filma, personificiranu u suglasju ljudi i umjetne inteligencije i mogućnosti pobjede nad neprijateljskim izvanzemaljcima diljem svemirskih prostranstava, zasigurno osjećamo i tržišni cinizam u kojem je namjenska spektakularnost Dana nezavisnosti: Nove prijetnje ipak snažnija od nedostataka u dramaturgiji, plošnih karaktera i mogućnosti emocionalnih priča raznih likova.

Tako se Roland Emmerich iznova smješta u red prestižnih holivudskih filmaša. Premda izrazito populističkoga usmjerenja, taj se scenarist i redatelj usprkos tržišnome predznaku ipak odlikuje prepoznatljivim autorskim stilom i svjetonazorom. No, za razliku od redatelja visokoproračunskih djela široka raspona, od, primjerice, Jamesa Camerona do Christophera Nolana, Emmerich rijetko u središte postavlja karakterno snažno oblikovane glavne likove, koji nisu tek junaci nego dosežu i bezvremeni mitski status. Upravo stoga ostaje barem stepenicu ispod navedenih filmaša, iako im je tržišno sasvim uz bok.