Sukob interesa u dobrim starim zakonima

Devetoga lipnja na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu otvorena je izložba pod naslovom Dobri stari zakoni – tradicija suzbijanja korupcije u Hrvatskoj. Dvotjednom izložbom – iza koje organizacijski stoji novoosnovani Institut za kulturu i etiku u Zagrebu uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske te Hrvatskoga katoličkog sveučilišta kao domaćina – žele prikazati najatraktivnija rješenja u pogledu suzbijanja korupcije primjenjivana i zabilježena u srednjovjekovnim zakonicima (statutima) i pravnim aktima nastalim na našoj obali Jadrana počevši od Korčulanskog statuta iz 1265. i Vinodolskog zakona iz 1288, potom Krčkog ili Vrbanskog / Vrbničkog i Senjskog statuta iz 1388. preko Riječkog statuta iz 1530, Zakona grada Kastva (oko 1400), Statuta Cresa i Osora (1441) do Zadarskog (1305), Splitskog (1312), Dubrovačkog (1272), Lastovskog (1310) i Paškog statuta (1433). To je samo izbor iz bogate hrvatske pravne baštine te projekt planira uključivanje i drugih dalmatinskih, ali i istarskih statuta te zakonika i općih akata s područja srednjovjekovne Slavonije i uopće kontinentalne Hrvatske.

Izložba je nastala na temelju knjige Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u srednjem vijeku, koja je 2014. i ponovno kao drugo izdanje 2016. objavljena u nakladi udruge Kultura i etika, a sada Instituta za kulturu i etiku u Zagrebu, u sklopu projekta Suzbijanje korupcije u Hrvatskoj u srednjem vijeku. U toj je knjizi, koju urednički potpisuje antikorupcijski stručnjak Zorislav Antun Petrović, šestero sveučilišnih profesora i znanstvenika –Marta Dragičević Prtenjača s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Tomislav Galović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zdenka Janeković Römer iz Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku, Ozren Kosanović s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Zrinka Nikolić Jakus s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Željko Radić s Pravnoga fakulteta Sveučilišta u Splitu – obradilo izabrane odnosno najvažnije srednjovjekovne antikorupcijske odredbe iz naših statuta i zakonika. Izložbe o toj temi održane su diljem Hrvatske, ali i u Europskom parlamentu u Bruxellesu unutar međunarodne konferencije: Dobri stari zakoni. Tradicija suzbijanja korupcije u Hrvatskoj. Tom su prigodom svi izlošci bili prevedeni na engleski jezik kako bi se i inozemna politička i kulturna javnost mogla upoznati s pravnom baštinom hrvatskoga srednjovjekovlja.

Aktualnost naših starih statuta i zakonika dovoljno se ogleda u izabranim primjerima za koje bismo, da ne znamo kada su napisani, pomislili da su zapravo iz našeg vremena. Valja istaknuti da su hrvatski srednjovjekovni prostori bili dionici zapadnoeuropske civilizacije, kulture, jezika i pisma, što se zajednički naziva orbis Latinus, ali ujedno i prostori na kojima je primjetan utjecaj različitih pravnih sustava.

Kao rezultat svega toga promotrit ćemo izabrane, ali i najzanimljivije ulomke iz naših zakona i statuta u rasponu od 13. do 16. stoljeća, od kojih je jedan, ali važan dio pisan hrvatskim jezikom i glagoljskim pismom. Među njima prvo mjesto zauzima Vinodolski zakon ili zakonik iz 1288. – najstariji i najvažniji hrvatski srednjovjekovni pravni spomenik, ali i naš najstariji popisni pravni običaj (consuetudo). Tako u njegovu čl. 20. stoji da nitko ne može za svjedočenje na sudu predložiti svoju ženu sebi, ali u čl. 67. otac sinu, sin i kći ocu mogu biti svjedoci, isto tako brat i sestra sestri, ali ako stoje svaki za sebe i ako su razdijeljeni međusobno, dok se u odredbi iz čl. 54. zabranjuje odvjetnicima primanje nagrade veće od propisane!

U Statutu grada Rijeke (Statutum terrae Fluminis) iz 1530. naređuje se da se: „za gradsku službu ne mogu izabrati oni, koji imaju daće ili dio gradskih daća ili koji su u to doba gradski dužnici, ako odmah, i to prije svoga izbora, ne htjednu platiti svoj dug“ (knjiga 1, glava 4). U modernim su zakonodavstvima uređenih zemalja takve odredbe uobičajene i promoviraju jednostavno načelo: ne može se očekivati da će neki propis provoditi onaj koji ga i sam krši. U sličnom je izričaju i odredba: „da se nitko – bilo na koji način ili kojom zamisli – ne usudi i ne usuđuje, za sebe ili za druge tražiti, podmititi ili nagovoriti kojeg vijećnika velikog vijeća“ (knjiga 1, glava 19) – kojom se želi spriječiti nepotizam i korupcija kod zapošljavanja u javnoj upravi, dok u obližnjem Kastvu, u njegovu Zakonu grada Kastva (oko 1400) u jednoj se odredbi definira kazna za ogluhu na sudbeni postupak: „Ako tko nakon sudske presude, bez pokretanja žalbe pred višim sudskim tijelom, nastavi postupak, tada plaća osam libara, od čega dio ide kapetanu, sucu i satniku“ (kap. 20).

Na korist komune

U susjednom cresko-lošinjskom arhipelagu, prema Statutu Cresa i Osora (Statuto di Cherso et Ossero, 1441), u slučaju težega delikta, sindici (mletački službenici zaduženi za komune u prekomorskim posjedima, tj. sigurnost uprave, reformiranje upravljanja i stjecanje povjerenja u vlast u Istri i Dalmaciji te Albaniji) dužni su postupiti i voditi istragu – prema potrebi inkvizitorskim putem (dakle bez sudskog postupka) – protiv onoga lokalnog službenika na kojeg se ukaže da je neregularno upravljao ili uzeo novac i imovinu komune. U pogledu pak ustroja i djelovanja osorskog Vijeća treba istaknuti da je ono predstavničko tijelo srednjovjekovne osorske komune „uokvirene interesima i zaštitom prava, koja su proizlazila iz Statuta i privilegija“. Član Vijeća može biti samo punoljetna osoba (18 godina) rođena u zakonitom braku, koja polaže zakletvu vjernosti i služenja na čast i blagostanje Venecije te na korist i probitak svoje komune. Obvezuje se pokoravati knezu i vijećati po savjesti, a svoje nedolaske na Vijeće dužan je novčano kompenzirati. Tajne povjerene po knezu ne smije nikomu odavati – dok prijatelju neće pomagati, a neprijatelju škoditi. Prilikom glasanja u Vijeću – koje može biti za, protiv ili za nikoga (prosperi – contra – extra) – oni članovi koji su u srodstvu ne smiju glasati jedan za drugoga.

Protiv zloporabe ovlasti

Na obližnjem otoku Krku, u propisima o podknežinima i sucima otočkih kaštela Krčki ili Vrbanski / Vrbnički statut iz 1388. daje odličan primjer prevencije zloporabe položaja i ovlasti: „Određujemo i naređujemo da se (…) podknežini i suci nemaju miješati u krivične stvari koje pripadaju u nadležnost gospodina providura, a ni u civilne parnice osim do iznosa manjeg od 5 libara.“ U pogledu pak izabranih i potvrđenih prisežnika (prisegnutih vijećnika) u mletačkom razdoblju određuje se da oni moraju prisegnuti pred gospodinom providurom da će obavljati svoje dužnosti ispravno i pošteno i da neće uzimati u obzir ni rod ni prijateljstvo te da neće voditi računa o ljubavi, o neprijateljstvu, molbi, strahu i prijetnji, i da će upozoriti njegovu milost (providura) na ono što znaju i brinuti se o ugledu i koristi naše moćne i ugledne gospode i njihovih podložnika.

Preciznim pak definiranjem svih primanja i privilegija sudaca smanjuje se rizik od eventualnih pokušaja podmićivanja, što je pak u Senjskom statutu (Statutum Segniae) iz 1388. određeno tako da suci trebaju imati svaki tjedan u nedjelju dvije libre mesa u mesnici ili četiri libre godišnje (članak 74).

Kazna za eventualno prisvajanje prihoda općine, uobičajena u svim modernim zakonodavstvima, u Statutu Paške općine (Statuta Communitatis Pagi) iz 1433. definirana je ovom odredbom: „Ni jedan dužnosnik ni službenik (...) ne može primiti niti mu se može dodijeliti neka daća paške Općine (...), niti onaj tko je zakupio rečene daće smije niti je dužan nekome od tih dužnosnika dati dio, pod prijetnjom globe od pedeset libara, od koje neka polovina pripadne prijavitelju, a druga polovina Općini“ (knjiga VI, glava 61).

Kao prvi primjer pokretanja prijave po službenoj dužnosti, slična se odredba primjenjuje i u modernom zakonodavstvu, ali bez prava na polovicu izrečenih kazni donosi nam Statut grada Dubrovnika sastavljen godine 1272. (Liber statutorum civitatis Ragusii compositus anno MCCLXXII): „A općinski su odvjetnici dužni, po svojoj prisezi, prijaviti, optužiti i pokrenuti postupak protiv prekršitelja kad za to doznaju, i mora im pripasti polovica od prije rečenih kazna“ (VI, 68).

Otac ne smije suditi sinu

U jednom od naših najstarijih statuta – onom Statutu grada i otoka Korčule (Statuta et leges civitatis et insulae Curzulae, verzija iz 1265. s inicijalnim slojem možda već iz 1214) – javnost informacija temeljni je preduvjet rada svih tijela javne vlasti: „Kad god stignu kakva pisma Vijeću i upravi Korčule, a Vijeće u to vrijeme ne bude na okupu, uprava zajedno s vijećnicima koji se nađu u gradu (da) bude ovlaštena dati da se ta pisma otvore i da ih gradski kancelar pročita“ (glava CIX). Tako je upravo i u velikom broju zemalja, uključujući i Hrvatsku, a danas je uređena Zakonom o pravu na pristup informacijama. Isti statut određuje i standardnu obvezu transparentnosti rada ugrađenu u većinu pravnih akata svih uređenih zemalja: „Kada god tko hoće tražiti koju svoju ispravu ili zabilješku u komunalnim knjigama, sudac koji drži ključeve mora je potražiti zajedno s komunalnim kancelarom i ne može bez kancelara tražiti bilo koji spis“ (glava CXI). S druge strane uobičajeni sustav nadzora poslovanja tijela javne vlasti može se iščitati iz glave LXXI. Statuta grada i otoka Korčule, gdje stoji da se „svakih šest mjeseci naprave tri papirnate knjige komunalnih prihoda i rashoda, od kojih jednu neka drži knez, drugu neka drži stariji sudac, a treću neka drži komunalni blagajnik“.

Na nekoliko mjesta Zadarski statut sa svim reformacijama odnosno novim uredbama donesenima do godine 1563. (Statuta Iadertina cum omnibus reformationibus usque ad annum MDLXIII factis) vrlo precizno definira sukob interesa pa tako i u odredbi: „Budući da nam je iskustvo (...) nadasve često pokazalo kako tjelesna navezanost mnogo puta sputava duh onoga koji sudi (...) određujemo ovo: neka nijedan otac ne smije biti sucem u sporovima sinova (...), niti srodnik smije biti sucem u nekom sporu srodnika“ (knjiga 2, nasl. I, gl. 1).

Najzad treba spomenuti Statut grada Splita (Statuta civitatis Spalati) iz 1312. – dragocjeno vrelo i juridički spomenik splitskoga komunalnog uređenja. U njemu imamo genijalan primjer standardnoga sprječavanja sukoba interesa u radu liječnika, a glasi: „Liječnik koji prima plaću od splitske komune ne smije stupiti u ortaštvo s ljekarnikom, a onaj tko bi suprotno postupio, neka svaki put bude kažnjen s deset libara“ (knjiga III, glava XLVII).

Svjesni činjenice da su promatrani pravni spomenici nastali u posve drukčijima društvenim okolnostima negoli je to današnje demokratsko društvo iz kojega promatramo našu prošlost da bismo nešto shvatili, naučili i napredovali, to nas ne sprječava da upravo u tim starim odredbama ne pronalazimo ona mjesta kojima je naš čovjek u povijesti regulirao ono što danas zovemo pitanje sukoba interesa i korupcije unutar društvenih zajednica te zapravo u njima prepoznajemo suvremenost tih istih dokumenata, iako je od njihova postanka prošlo jako mnogo godina i mnogo stoljeća, a politička maksima „Obliti privatorum publica curate“ čini se da je danas podjednako aktualna kao i onda kada se prvi put pojavila na Kneževu dvoru u Dubrovniku, na nekadašnjem ulazu u dvoranu Velikoga vijeća.