Skladbe koje se rijetko izvode

Hrvatski orguljaš s američkom adresom Željko Marasović hrvatskoj je publici tek djelomično poznat. U ciklusu Orgulje Sv. Marka 29. lipnja održao je cjelovečernji koncert, predstavivši se isključivo kao orguljaš. Zanimljivo je kako se na njegovim internetskim stranicama ispod imena anglicizirane grafije (Zeljko Marasovich) u prvi plan stavlja njegova skladateljska djelatnost, a uz bok orguljaškoj i dirigentska. Studij orgulja, klavira i teoretskih predmeta započeo je u rodnome Zagrebu, odakle odlazi na usavršavanja u Rim na Nacionalnu akademiju svete Cecilije, a potom i u Los Angeles. U Sjedinjenim Državama dosegnuo je veliki ugled kao orguljaš, ali i kao skladatelj.

Zagrebačka publika na ovome koncertu nije imala prilike čuti njegove skladbe, kao ni improvizacije, no program je bio djelomično sastavljen od djela koja u Hrvatskoj dosad nisu bila odavno (ili uopće) izvedena. Glavni orguljaš crkve Shepherd’s Grove u Kaliforniji odlučio je koncert otvoriti orguljaškim evergrinom, Toccatom Francuza Théodorea Duboisa. Virtuoznost koju skladba zahtijeva od orguljaša Željku Marasovića nije bila poteškoća, kao ni sljedeća skladba na programu, koral i varijacije Meinem Jesum lass ich nicht Bachova suvremenika i sunarodnjaka Johanna Gottfrieda Walthera. U njoj se Marasović, doduše, nije zamarao povijesno obaviještenim čitanjem djela, već joj je pristupio kao da je riječ o skladbi devetnaestoga stoljeća.

Skladba koja u Hrvatskoj dosad nije bila izvedena jest The Moonpiper, za koju je hrvatski skladatelj sa splitskom adresom Ivan Božičević osvojio nagradu Marilyn Mason Američkoga orguljaškog ceha (American Guild of Organists). Božičević je dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, a njegov izričaj ponajviše je vezan uz minimalizam u glazbi. U prvome dijelu skladbe The Moonpiper u središtu je bila repetitivnost kratkoga tematskog materijala, koji se razvijao dodavanjem registara stvarajući registracijski (time i dinamički) crescendo. Drugi dio skladbe polazište je imao u drukčijem tematskom materijalu, koji se doimao kontrastnim u odnosu na prvi, a pozornost usmjerava prema specifičnim zvukovnim bojama. Nakon Božičevićeve skladbe orguljaš se vratio standardnijem repertoaru izvevši dva koralna preludija Johannesa Brahmsa iz njegova opusa 122. Korali Schmücke dich, o liebe Seele i Es ist ein Ros’ entsprungen poslužili su kao most između Božičevićeve skladbe i skladbe Musica festiva Anđelka Klobučara, skladatelja koji će ove godine proslaviti 85. rođendan.

Program je osim spomenutih skladbi sadržavao i djela velikih francuskih orguljaških imena kao što su Jean Langlasi i Charles-Marie Widor. Potonji skladatelj predstavljen je stavkom Allegro cantabile iz Pete simfonije za orgulje, a koncert je zaključen Toccatom Otmara Máche, skladbom češkoga skladatelja dvadesetog stoljeća, koja je (slično kao i Via del silenzio Luboša Sluke izvedena prije Widorova stavka) imala donekle trivijalan prizvuk.

Ciklus Orgulje Sv. Marka u dosadašnjoj je sezoni predstavio tri različita orguljaška pristupa: francuski, njemački i hrvatsko-američki. Pluralizam koji ovakav festival predstavlja zagrebačkoj publici vrijedan je prinos širenju orguljaške kulture i predstavljanju orgulja ne samo kao liturgijskoga nego i kao koncertnoga instrumenta brojnih mogućnosti. Program koncerta Željka Marasovića izabran je po principu „za svakoga ponešto“, što nije nužno loše, ali ne mora biti ni dobro. Izbor registara bio je standardan i ujednačen, bez prevelike potrebe za istraživanjem dodatnih mogućnosti orgulja, koje (kao što se moglo čuti na ranijim koncertima ciklusa) itekako imaju što ponuditi. Iako se (možda) ne bavi intenzivno improviziranjem na orguljama, svakako bi bilo zanimljivo čuti što bi mogao ponuditi i kao skladatelj.