Referendum je britanski autogol

Proeuropske snage u britanskom referendumu za izlazak iz Europske Unije doživjele su poraz preko noći, ali on se pripremao godinama. Upozorenja o cijeni izlaska iz Unije bila su zasjenjena silinom euroskeptičnih stavova Nigela Farragea, čelnika britanske euroskeptične stranke UKIP, ali i dva desetljeća dugih protueuropskih argumenata koji su činili zaleđe političkog diskursa u Westminsteru i u cijeloj Velikoj Britaniji. Posljedice će se tek morati sagledati, kako na europskoj razini, tako i na nacionalnim razinama, uključujući hrvatsku. Kako god bilo, Europa nakon Brexita nije više ista, a o posljedicama razgovaramo s hrvatskim politologom, direktorom Instituta za europske i globalizacijske studije iz Splita i istraživačem u Institutu za migracije i narodnosti iz Zagreba, Anđelkom Milardovićem.

Profesore Milardoviću, je li Velika Britanija ostavila oslabljenu ili ujedinjeniju Europu?

Reakcija na Brexit ima dvostruki učinak. S obzirom na euroskeptične prijedloge čini se da se Europa primiče disoluciji, ali istovremeno dolazi do odgovora na tu disoluciju i jačanje integracije. Tu integraciju provode Njemačka i Francuska, koje žele sada prionuti stvaranju europske superdržave. U kuloarima se već priča da postoji dokument koji su napravile vlade u Berlinu i Parizu, a koji upravo ukazuje na takav plan. Bit će zanimljivo vidjeti kako će se ponašati Njemačka kao superjedinica Europe.

No postoji i jak protupokret koji naglašava stvaranje Europe nacionalnih država...

Kako gdje, jer riječ je o višedimenzionalnom i paralelnom procesu u kojemu nacionalnu državu zagovaraju zemlje na rubnim i istočnim granicama Europske Unije. Taj suverenistički pokret shvaća važnu stvar – federacija ukida nacionalnu državu! Navodno je dokument o nastanku federacije potpisalo dvadeset ministara vanjskih poslova. Ukoliko je među njima i ministar Kovač, onda se mora znati da je taj potpis označio kraj Republike Hrvatske kao nacionalne države i ona postaje, zajedno s drugim državama, podsustavnom jedinicom federalnoga sustava nalik onom u SAD-u. Protivnici takva rješenja već daju semiotički snažnu poruku u kojoj se nova federalna struktura može nazvati EU-SSSR, obilježen zvjezdicama i srpom i čekićem.

Koja je protuteža tom prijedlogu?

Suverenistički koncept, koji se pokazao ukorijenjenim u autoritarne tendencije, kakve možemo vidjeti primjerice u Mađarskoj i Poljskoj. Igra federacije jest igra grobara nacija i pobjede eurobirokracije, a to je i opće otvaranje Pandorine kutije. Trenutačno su na djelu jaki istovremeni pokreti globalizacije, ali i fragmentacije i regionalizacije. Njemačka može financirati takav federalni projekt, no sve su federalne opcije u Europi završile monopolizacijom moći i utjecaja najjače sile (a to je u ovom slučaju Njemačka). Protuučinak je uvijek bio raspad federacije. On je moguć mirnim putem ako se uvede izlazna klauzula u nekom alternativnom Lisabonskom ugovoru, kao ustavu takve europske federacije, ili u slučaju da takav dogovor bude hermetički zatvoren, fragmentacijom, a možda i ratnim sukobom na području Europe.

Raspad je moguć i u slučaju Velike Britanije?

Referendum je zapravo autogol već lagano blagopočivajuće Velike Britanije, koja je sama sebe zeznula, jer joj slijedi proces dezintegracije. Ti procesi ne moraju se nužno odigrati na miran način. Sinn Fein je najavio referendum za izlazak Sjeverne Irske iz britanske države te pripojenje Republici Irskoj, ali ako se bude branio integritet Velike Britanije, onda može doći i do obnove sjevernoirskog nasilja i oružane borbe za cjelovitu irsku državu. Ionako je prema dogovoru između Londona i Belfasta uključena klauzula po kojoj Sjeverna Irska ima pravo održati referendum o svom statusu i ostanku u Velikoj Britaniji. I Škotska je vrlo vjerojatni kandidat za osamostaljenje od Britanije, koja je jedina država na čitavom svijetu koja se kiti epitetom „velike“. Nenormalno je da postoji država u međunarodnoj zajednici neovisnih država u 21. stoljeću koja sebe predstavlja u takvu megalomanskom ozračju. Integralna obnova veličine Britanskog Carstva i dalje je u umovima westminsterskih zastupnika, ali nas povijest uči da takva grandomanija redovito završava samouništenjem.

Velika Britanija održava „posebne odnose“ s SAD-om. Koja je uloga Amerike u cjelokupnom novom razvoju Europe?

Naravno da postoje „posebni odnosi“ između te dvije zemlje, jer su ti odnosi povijesno i politički uvijek bili bliski. Englezi su stvorili Sjedinjene Države, bili su njihovi kolonijalni upravljači. Iako su se Amerikanci odvojili od krune u Ratu za nezavisnost, kulturni i povijesni razlozi održavali su tu vezu do danas. Amerika je zemlja imigracije i velik dio imigranata su osobe podrijetlom s područja Britanskog otočja, odnosno iz Engleske, Walesa i Irske. Oni čine glavnu WASP-skupinu Amerike danas – odnosno bijelih protestanata. Sad se postavlja pitanje jesu li Amerikanci izgubili vrijedan glas svojeg interesa u Europi. Mislim da čak i nisu. Naime, različite su teorije, ali mišljenja sam da su Britanci u ovom slučaju bili samo posrednici američkoga glasa. Washington može i dalje izravno utjecati na političke procese na europskom kontinentu. Jedna od teza jest i da je Brexit bio podržan u Americi, kako bi se Europa što više oslabila i u konačnici prihvatila Transatlantsko trgovačko i ulagačko partnerstvo (TTIP). Ali mogući su i drugi pozadinski razlozi za koje mi jednostavno ne znamo.

Jedna od poluga interesa SAD-a jest i NATO. Gdje je budućnost tog vojno-političkog saveza?

NATO je u službi moći zapadnog saveza i čuvar je zapadnih zemalja, pri čemu ne mislim na cjelokupnu Europu, već na zapadnoeuropske zemlje, koje su u savezu sa SAD-om, Kanadom, no i Australijom i Novim Zelandom, koje su produžene inačice engleske sfere utjecaja. Tu se radi o nastavku kolonijalne politike drugim sredstvima. Da se ostatak Europe koristi kao područje latentnog sukoba, jasno je u Poljskoj i baltičkim državama, u najranjivijem području NATO-a. Tamo dolazi do znatne polarizacije Rusije i Zapada, u čemu NATO igra važnu ulogu i održava pripreme za možebitno oružano djelovanje. Ali to su hladnoratovske igre, odnosno taktičke igre zakuhavanja situacije, koje će se pobrinuti da ne dođe do stvarnoga sveobuhvatnog sukoba, baš kako je to bilo u hladnoratovskom razdoblju. Razlika spram tog vremena jest što svijet danas više nije bipolaran, već multipolaran, no ipak s jasnom napetošću Kremlja i zapadnog svijeta. U fragmentima toga kaosa potrebno je ukazati da i jedna i druga strana računaju na profesionalnost svojih protivnika i da nitko nije lud izvršiti napad koji bi uništio drugu stranu i sebe sama. Ironično, u ovoj smo hladnoratovskoj igri sigurni.

Koliko će na Europu sada utjecati politika Rusije i Turske?

Te dvije države imaju najjači utjecaj jer bihevioralno drže pod kontrolom Europsku Uniju. Rusija je dominantna zbog energetske sigurnosti, a Turska zbog migracijskih tokova. Razlog tomu jest što Unija nema jedinstvene vanjske politike. Njemačka može raditi dogovore s Moskvom i Ankarom, ali ne može ona odlučivati u ime svih država, koje se ne mogu dogovoriti, koje nisu jedinstvene i u kojima, najzad, pušu snažni disonantni vjetrovi.

Postoje neka mišljenja, izražena u javnosti, da je Velika Britanija uvijek imala protuhrvatske interese. Možete li ih komentirati?

Postoji percepcija da su Britanci uvijek bili protuhrvatski igrači u geopolitičkoj igri u Europi. I u našem političkom sustavu smatra se da su pojedini političari uvijek nečiji igrači, pa se tako govori da je predsjednica igrač američkog interesa, a da je Vesna Pusić bila probritanski orijentirana. Svakako je razvidno da je London imao regionalni interes i zanimanje za regionalno savezništvo. Britanija jest pristrana u odnosu na naše susjede, s kojima imamo otežane odnose. No naglašavam da se radi o percepciji, jer ako hoćemo biti objektivni, onda moramo priznati da nemamo dovoljno podataka da bismo govorili o jasnim protuhrvatskim politikama.

Možete li zamisliti mogućnost izlaska Hrvatske iz Europske Unije?

Uvijek postoji mogućnost izlaska Hrvatske, kao i svake druge zemlje. Tu se može raditi o ulozi radikalnih ili umjerenih euroskeptika, koji mogu postaviti takvo pitanje. Ukoliko na predstojećim parlamentarnim izborima pobijedi SDP, možemo očekivati reaktivaciju regionalnoga povezivanja i politike „regiona“ po načelu spojenih posuda. Hrvatskoj se čini mnogo važniji odnos prema susjednim zemljama „regiona“ nego onaj prema Europskoj Uniji, ali treba sagledati kakve su to zemlje. Srbija ne zna ni sama da li bi bila sklonija proruskoj ili proeuropskoj politici, s time da nema više politike proširenja Unije. Ako bi Srbija tražila i daljnji pristup Europskoj Uniji, mogla bi završiti u situaciji dugoročnog čekanja, poput Turske. S druge strane, ovdje je Bosna i Hercegovina, koja ima još veće probleme. Zar je to politika kojoj se Hrvatska treba vraćati? Za vrijeme SDP-ove vlasti Hrvatska nije ni orijentacijski ni praktično usmjerila svoje djelovanje prema Uniji, po čemu se HDZ ipak više ističe. Proeuropska politika podosta je opstruirana.

Kako ocjenjujete hrvatski stav prema Brexitu i budućnosti Unije?

U situaciji gdje je Hrvatska podsustav europskog nadnacionalnog sustava nismo ništa drugo mogli napraviti osim ponavljati stavove i fraze iz Bruxellesa. To pokazuje stanje hrvatske političke elite svih stranačkih boja. Ona nema koncepcije ni volje za autonomijom te je poslušna SAD-u, Trilaterali i NATO-u. Političari, na čelu s predsjednicom i vladama, pokušavaju se identificirati s narodom, dok istovremeno prikrivaju prave uloge. Oni predstavljaju, ali ne vode Hrvatsku, već su izvršitelji očekivanja moćnih veleposlanstava. Hrvatska politika je fatalistička, nihilistička, lijena i nekreativna, ne zna voditi ili ne želi znati neke stvari, te je sluga kojem je ideja slobode na vrlo niskoj razini, ako uopće postoji. A ako nema ideje, onda nismo slobodni, već smo taoci tuđih želja.