Premijere zaobilaze Pulu

Na ovogodišnjem Pulskom filmskom festivalu, i dalje najprestižnijoj premda ne i najvažnijoj domaćoj filmskoj manifestaciji (primat po intrigantnosti i važnosti preoteo joj je ZagrebDox), koja se održava 63. put, zamjetan je razmjerno malen broj premijernih naslova u nacionalnoj konkurenciji. Konkretno samo četiri, jer su prethodnu kinodistribuciju imali i Narodni heroj Ljiljan Vidić Ivana-Gorana Viteza i S one strane Zrinka Ogreste, a i dokumentarac Generacija ´68 Nenada Puhovskog je nakon premijere održane upravo na ZagrebDoxu prikazivan i u art-kinima. U konkurenciji hrvatskoga filma za Zlatne će se arene pored tri navedena ostvarenja tako natjecati komedija Ministarstvo ljubavi Pave Marinkovića, romantična komedija Sve najbolje Snježane Tribuson, egzistencijalna drama Trampolin Katarine Zrinke Matijević te dokumentarac Pomutnje Lane Kosovac, dok će izvan konkurencije biti prikazana dva također već distribuirana filma, komedija Život je truba Antonija Nuića i dokumentarac Modri kavez Brune Bajić. Po već ustaljenoj praksi posljednjih godina, i ovaj put nekoliko projekata nije dovršeno na vrijeme za Pulu, ili pak autori čekaju jesen i zimu za premijere mimo festivala, što se nerijetko pokazalo kao ispravna strategija, pa tako publika u Vespazijanovoj Areni neće moći pogledati nove filmove Igora Šeregija (prednastavak Metastaza pod naslovom Zg80), Hane Jušić (Ne gledaj mi u pjat) i Rajka Grlića (Ustav Republike Hrvatske).

U kreiranju komedije Ministarstvo ljubavi scenarista i redatelja Pavu Marinkovića (Trešeta, Ljubavni život domobrana) zaintrigirale su izmjene Obiteljskog zakona prije nekoliko godina, u skladu s kojima udovice branitelja u slučaju pronalaska novoga životnog partnera gube pravo na mirovine. Prema usvojenim izmjenama, ako počnu živjeti u izvanbračnoj zajednici s drugim partnerom, udovice gube pravo na novčanu naknadu zbog smrti supruga, a taj je motiv Marinkovića nagnao na istraživanje tijekom kojeg je otkrio da neke žene zbog straha od gubitka mirovina u izvanbračnim zajednicama žive potajno. To je bio osnovni impuls koji ga je motivirao na stvaranje fikcijske priče o postojanju posebne državne službe zadužene za bilježenje stanja udovica, odnosno njihovih možebitnih ljubavnih odnosa kojima bi prekršile zakon te o udovicama i njihovim partnerima koji pokušavaju doskočiti zakonu. Protagonist je biolog Krešo (Stjepan Perić), dobrodušan i simpatičan čovjek koji je zbog gubitka posla bio prisiljen prihvatiti angažman kao „istražitelj udovica“, a nezahvalan posao obavlja u paru s niskorangiranim policijskim službenikom (Dražen Kühn). Kad ih posao dovede u dalmatinsko zaleđe (film je sniman u Drnišu i okolici), Krešo će se s kolegom suočiti sa stvarnim ljudskim sudbinama pod utjecajem kojih će se početi mijenjati i, kako to već biva, otkrivati „pravog“ sebe. Prema riječima redatelja, on u središte donekle osjetljive teme stavlja običnog „malog“ čovjeka i njegove nevolje, ustrajavajući na humanosti, altruizmu i humornom pristupu te na kombinaciji komedije situacije i karaktera, odnosno mentaliteta. U ostalim ulogama nastupaju Ecija Ojdanić, Olga Pakalović, Ksenija Marinković, Hristina Popović, Milan Štrljić, Alma Prica i ostali, snimatelj je Simon Tanšek, montažer Dubravko Slunjski, scenografkinja Gorana Stepan, a kostimografkinja Vedrana Rapić, dok glazbu potpisuju Hrvoje Crnić Boxer i mladi Čeh Mydy Rabycad.

Ljubav u doba adventa

U romantičnoj komediji Sve najbolje scenaristicu i redateljicu Snježanu Tribuson (Tri muškarca Melite Žganjer, Ne dao Bog većeg zla) zatječemo na njoj poznatu terenu, i žanrovski i u smislu zapleta, a zacijelo i glede autorskog prosedea, jer je protagonistica osamljena sredovječna slastičarka Verica koju utjelovljuje Ksenija Marinković, žena koja traga za pravim muškarcem i ljubavlju. Vrijeme je radnje doba adventa, Zagreb je okićen i scenografija prikladno kičasta, a važni su likovi također ljubavnim problemima mučena operna pjevačica Brankica (Renata Pokupić) te Španjolac Martin (Ozren Grabarić), koji će postati bitan element romantičnog zapleta, muškarcima su gotovo opsjednute i dvije medicinske sestre, a bitan lik je i Veričina bolesna prijateljica Lucija (Jasna Bilušić). Snježana Tribuson odlična je u radu s glumcima i kreiranju naglašeno simpatičnih i lagano pomaknutih likova, kao i njihovih tipičnih humornih i humanizmom natopljenih priča, pa je i ovaj film nakrcala galerijom zanimljivih sporednih lica poput ličioca ženskara Ljube (Goran Navojec), neženje na rubu starosti Tome (Bogdan Diklić), nespretnoga Karla (Krešimir Mikić) i ostalih, a zaplet i sudbine likova presudno oblikuju slučajnosti te bizarni detalji kakvi su žohari i juha od cikle. U glumačkoj su postavi i Ksenija Pajić, Dora Fišter Toš i Goran Bogdan, direktor fotografije je Goran Trbuljak, montažerka Marina Barac, skladatelj je Dinko Appelt, scenografkinja Željka Burić, a kostimografkinja Ivana Zozoli Vargović.

Katarina Zrinka Matijević iskusna je i nagrađivana dokumentaristica koja je na ovogodišnjim Danima hrvatskog filma za poetičan i autobiografski ispovjedni dokumentarac Iza lica zrcala ovjenčana nagradom Oktavijan Hrvatskoga društva filmskih kritičara, a na Puli se predstavlja dugometražnim igranim prvijencem Trampolin. Posrijedi je egzistencijalna drama u čijem su fokusu tri ženska lika, sedmogodišnja Lina (Franka Mikolaci), tinejdžerica Nika (Tena Nemet Brankov) i četrdesetogodišnja Nikolina (Lana Barić), koje se međusobno susreću te simboliziraju tri stadija u životu žene, jer Nika i Nikolina na određene načine predstavljaju moguće budućnosti života Line, koja bježi od majke. Sve tri potječu iz problematičnih obitelji, no dok Lina traga za majčinskom ljubavlju, Nikolina u sebi pokušava probuditi majčinske nagone, a Nika bježi od ljubavi i posesivnosti, da bi u međusobnim susretima očekivano utjecale jedna na drugu te definirale jednu (moguću) životnu sudbinu. U ostalim su rolama Frano Mašković, Nina Violić, Marija Tadić, Igor Kovač i Enes Vejzović, scenarij supotpisuju Pavlica Bajsić i Ivan Salaj, što film čini dodatno zanimljivim, snimatelj je Vjeran Hrpka, montažerka Ana Štulina, scenograf Mario Ivezić, kostimografkinja Katarina Zaninović, a glazbu je skladala osebujna psihodelična rock-skupina Šumovi Protiv Valova.

Intimni dokumentarci

Dokumentarac Pomutnje suscenaristice i redateljice Lane Kosovac, autorice zapaženih dokumentaraca Park ljubavi i Nasamo, realiziran je u suprodukciji Eurokaza i Akademije dramske umjetnosti, a nastao je tijekom rada na istoimenoj Eurokazovoj predstavi temeljenoj na romanu Pomutnje gojenca Törlessa Roberta Musila u režiji Branka Brezovca. Autorica prati višemjesečno stvaranje zahtjevne predstave u Zagrebu i Grožnjanu, od kreiranja likova i njihove međuigre pod ravnanjem uglednog redatelja do premijere u New Yorku, što podrazumijeva nesigurnosti glumaca, producentske teškoće i slične prepreke, a tijekom procesa bilježenja zbivanja i sama se suočava s kreativnim i izvedbenim dvojbama te postaje protagonistica vlastita filma. Pritisak na sve sudionike je dvostruk, a očituje se s jedne strane u radu na predstavi, a s druge u svijesti da su ujedno i sudionici dokumentarca stalno izloženi oku kamere, što inicira dodatne probleme. Suscenarist je dokumentarca Matija Drinković, snimatelji su Sven Mihaljević i Ema Giunio, montažerka je Urška Vlahušić, a u glumačkoj postavi predstave su Adrian Pezdirc, Hrvojka Begović, Domagoj Janković, Dado Ćosić, Ognjen Jankovski...

U dokumentarcu Generacija ´68 suscenarist i redatelj Nenad Puhovski kroz vlastite se arhivske filmske zapise prisjeća osobne mladosti i svog naraštaja, onodobnih revolucionarnih ideja i želja za mijenjanjem svijeta, o realizmu kroz traženje nemogućeg. No to čini s odmakom današnjega, realnog i zrelog čovjeka svjesna ostvarenih promjena i njihovih dosega, baš kao i iznevjeravanja ideja i ideala, što sagledava i u širem socijalnom kontekstu kao i na osobnom, intimnom planu. Scenarij supotpisuje Vesna Biljan Pušić, koja je i montažerka filma, glazbena kulisa djelo je Rundek Cargo Trija, a pred kamerom su Dalibor Martinis, Slavoj Žižek, Jagoda Kaloper, Želimir Žilnik.

Dokumentarac Modri kavez Borne Bajić prikazuje se izvan konkurencije, a riječ je o 95-minutnom ostvarenju u kojem autorica, motivirana tridesetogodišnjim životom u obitelji pomorca kao i ljubavlju prema ocu i svim ljudima koji „tuku more“ i koji su skončali u modroj grobnici, ali i prema onima koji pomorce čekaju i žive od mora, iznosi dvanaest priča kroz koje se oslikavaju svi aspekti živôta pomoraca. U Modrom kavezu isprepleću se prošlost i sadašnjost, junački pothvati i tragedije, intimne ljudske priče i beskrajne dubine, a autorica tvrdi da je film i svojevrsna potraga za izgubljenim vremenom.

O ostalim filmovima iz nacionalne konkurencije pisalo se u Vijencu u vrijeme njihovih kinopremijera, pa ovom prigodom valja ponoviti da je sjajna psihološka egzistencijalna drama S one strane najzrelije, najzaokruženije i u svakom smislu najuspjelije ostvarenje u dosadašnjem opusu Zrinka Ogreste, djelo koje imponira slojevitošću, dramskim potencijalom, intrigantnim motivima, dojmljivim glumačkim interpretacijama i višestrukim značenjima, zbog čega ga se mora pogledati barem dvaput. Satirična, pak, komedija Narodni heroj Ljiljan Vidić Ivana-Gorana Viteza znatno je inferiornija autorovu dugometražnom prvijencu Šuma summarum, a riječ je o na apsurd, burlesku i grotesku s odjekom montipajtonovske poetike oslonjenu, no nedostatno promišljenu, dramaturški rastresitu, povremeno neartikulirano bizarnu filmu garniranu zabavnim, ali također nedovoljno artikuliranim pop-kulturnim i medijskim referencijama na današnje vrijeme. Vitezu bolje leže suvremene teme obrađene u Šumi… nego bavljenje prošlošću i sadašnjošću.