Poza u pauzi

S pozom ću, pretpostavljam, lako, pa ću se najprije pozabaviti njome. Na pauzu već slutim mrštenje uskogrudnih „čistunaca“, koji će se smjesta narogušiti na tu „nehrvatsku“ riječ, no nisam primijetila da tako žustro dižu glave i kad se u medijima pojave npr. vrlo česti vinovnici, koji nam, uz krivce, uopće ne trebaju. Da mi je znati što bi ti isključivci rekli za one koji neko vrijeme ne rade, koji uzmu predah od posla, koji na neko vrijeme prekidaju svaku aktivnost! Ni jedan normalan Hrvat ne bježi od internacionalizma pauzirati, pauziranje. Riječ, dakako, dolazi iz latinskoga, a ta sfera, nadam se, još nije sumnjiva. Naravno, ni protiv stanke kao riječi nemam ništa. No jesu li pauza i stanka doista u svim situacijama istoznačnice ili nisu te može li uvijek jedna drugu zamijeniti, pokazat ću u tekstu. Ovdje me zanima i nešto na prvi pogled nespojivo: da poza i pauza izviru iz istoga vrela.

Kemijski čistači hrvatskoga jezika rado bi da mogu iz njega izbacili i pozu, a ne samo pauzu. No kojekakvi pozeri nimalo im ne smetaju. I poza i pauza potječu od lat. pausare, počivati, odmarati se, zastati. Preko fr. pose i njem. Pose, poza je u značenju neprirodna držanja i takva položaja tijela stigla i k nama, pa je onda razumljivo što u prenesenom smislu označuje napuhanost, neiskreno ponašanje, neprirodno držanje, afektiranje. Pozer je, shodno tomu, čovjek koji se drži neprirodno, namješteno, koji afektira, koji rado zauzima pozu jer drugo i ne radi nego uvijek igra istu igru, dakle koji „glumata“, koji je „glumac“ i, još dalje, obmanjivač. Budući da su se takvi u javnom prostoru toliko proširili da ih susrećemo svakodnevno u svekolikom društvenom, a pogotovo političkom, životu, možemo slobodno reći da je pozerstvo metastaziralo.

Nekoć su umjetnicima (za slikanje, crtanje, modeliranje) pozirali (zamrznuli se u jednoj pozi) modeli. Bili su to bezimeni ljudi koji su satima strpljivo sjedili eda bi studenti likovnih akademija učili kako se rade aktovi, kako portreti i sl., ali i poznate osobe koje su umjetnici portretirali u raznim tehnikama. Naravno, ni to poziranje nije bilo lišeno „glume“, tj. namještenosti, jer znalo se što se želi postići slikom, pa pozirati znači i napuhavati se, zauzimati pozu, praviti se važan (odsada do vječnosti, ako si ovjekovječen slikom).

Za modne modele afektirano je ponašanje imperativ. Prirodno nitko ne hoda kao što hodaju ti modeli po modnim pistama. Mnoge djevojke i mladići žele se tako izlagati pred biranom publikom, žele biti manekenke, odnosno manekeni. Da više znaju što znače te riječi, možda i ne bi toliko hrlili da se poistovjete s: figurama od drveta ili papirmašea za mjerenje haljina; drvenim lutkama s pokretljivim udovima koje upotrebljavaju umjetnici za skiciranje ljudskih poza, a pogotovo bi im bilo mrsko da su žive krojačke lutke za isprobavanje odjeće. Začudili bi se da je maneken (fr. mannequin) prvotno bio čovječuljak, umanjenica od man, čovjek, muškarac. Nekoć, dakle, nisu kočoperno hodali ispred zadivljene, pomalo blazirane, publike, nego su uglavnom mirovali, dok su drugi na njima isprobavali svoje modne kreacije.

Afekt, dakako, nije za mlikoguzane (ni salo ni meso). To je jaka emocija nabijena strašću. I za ubojstvo u afektu sudi se drukčije nego za hladno smišljeno i detaljno planirano. No makar potjecali iz istoga izvora, latinski lijepo razlikuje affectus i affectatio. Afekt (affectus) duševno je stanje, volja, strast, težnja, uzrujanost, uzbuđenje, uzbuđenost, naklonost, sklonost, ali i ljubav, a afektacija (affectatio) prvotno znači djelovanje, a onda i pretjerano djelovanje, što pak postaje prenemaganje, pretvaranje, prenavljanje, hinjenje, prisiljeno, usiljeno i neprirodno ponašanje, izvještačenost (isto i glagol afektirati). Glazbena oznaka con affetto trebala bi trgnuti iz drijemeža sve muzičare koji bi gudili tek toliko da odsviraju note bez imalo uživljavanja u notni tekst. Treba pripaziti na zavodljivu zvučnu sličnost, a semantičku različitost, i u primjerima afektivan, uzbudljiv, osjećajan, i afektuozan (fr. affectueux), usrdan, srdačan, ljubazan, nježan, odan, sklon, naklonjen, dakle sve suprotno od afektiranosti. Dakako, ako izgubite novčanik koji vam je jednom davno darovao sin za rođendan, žalit ćete za njim jer za vas kao vlasnika ima afektivnu, sentimentalnu nenadomjestivu vrijednost, dok drugima taj predmet, i kao nov i kao ofucan, ne znači ništa.

Dolazimo do još jednoga neznanog ili zaboravljenog izraza, koji se za osobu neprirodna, usiljena ponašanja rabio u pučkom govoru. Bila je to uspijuša, uspikuša, uzvijojla (ni njih ne tražite u rječnicima hrvatskoga jezika jer ih ondje nema). Rudimentarne ostatke nalazim u Parčića (uzpijati usnama) i u Anića, što znači oblikovati usne tako da se izboče u znak čuđenja, kad reagiramo na nešto iznenađujuće ili opasno, poput lagana fićuka. U svakom slučaju koketna oznaka izvještačenosti, namještenosti. Etimolog Petar Skok ima uspijušu i kao jedno od značenja za balkanski ekvivalent güvendi (đuvendija), što je najprije bila robinja, pa nakićena plesačica, od koje nije daleko do lake, raskalašene žene, a potom i do prostitutke. Poznato je kako je zato ne baš dobar glas dugo pratio i glumice i plesačice.

Treba li vam još uopće pauza ili da je jednostavno preskočim? Pauza je, to svi znamo, kratak odmor ili predah, počivanje, prestanak rada, prekid, mirovanje, zastoj (lat. pausa, grč. paúō, zadržim, zaustavim, prekinem, završim). U glazbenom pismu to je znak koji određuje trajanje prestanka zvuka. No u njem. Pause, osim kratkog odmora kao i u hrvatskom, znači i sliku precrtanu kroz proziran papir (glagol pausen, precrtati, prekopirati). Jasno je da će se i takav prozirni papir za kopiranje zvati onda paus-papir, koji izraz u tom obliku poznajemo i u hrvatskom jeziku. Stanka i pauza nisu podudarne cijelim svojim značenjskim poljem, pauza daje i glagol pauzirati, a stanka u tome nije produktivna. Dakle, hrvatski jezik ne bi se trebao lišiti ni jedne ni druge.