Povijest na stranicama novina

U subotnje jutro 12. srpnja 1806. na zadarskim ulicama pojavile su prve novine na hrvatskom jeziku. Odluku o pokretanju Kraglskog Dalmatina prije 210 godina donio je sam Napoleon, a taj talijansko-hrvatski tjednik francuske uprave u Dalmaciji za hrvatsku je kulturu dragocjen jer je osim modernizaciji i demokratizaciji većinski hrvatskoga stanovništva snažno pridonio i njegovu prosvjećivanju i nacionalnom buđenju. Hrvati u Dalmaciji od te su subote, kako stoji u proslovu Dalmatina, mogli birati hoće li čitati vijesti prenesene u „slovuni Arvazki jezik“, i to „nesamo onni koji drughe jezike nepasiduju, dalli onni isti, koij vechie gliube sluxitse svojm materinim govoregnem, negho Talianskim.“

Prvi broj Kraglskog Dalmatina, uz više tisuća ostalih prvih brojeva različitih hrvatskih novina, u svojoj zbirci čuva kolekcionar Branko Lovrić, umirovljeni direktor Večernjeg lista i pročelnik Odjela za medije Matice hrvatske, koji je odabrane naslovnice u lipnju izložio u Matici u sklopu Medijskih susreta posvećenih inicijativi za osnivanje muzeja medija. Posjetitelji su tako mogli razgledati novine iz različitih razdoblja i društvenih uređenja, od ustaških i partizanskih glasila do fanzina i glasnika nacionalnih manjina, seljaka, rokera, mesara i književnika, koje svjedoče širok raspon i raznolikost hrvatskoga novinarstva, ali i hrvatske povijesti zapisane na novinskim stranicama.

„Kad sam početkom 1970-ih počeo skupljati prve brojeve novina, nisam bio ni svjestan koliko je različitih izdanja kod nas izlazilo. Između dva svjetska rata u Zagrebu je izlazilo ukupno dvjestotinjak dnevnih novina, a 1990-ih na kioscima se pojavilo gotovo šesto novih izdanja, od kojih su neka trajala kratko, a neka još čitamo“, kaže Lovrić i dodaje da sakupljača prvih brojeva osim njega – koliko zna – nema. „Nešto novina pronalazim sam. Nađu se na sajmištima, ili ih dobijem od prijatelja. No najveći broj mi donose vrijedni ljudi koji prekapaju tavane i podrume, pa čak i smetlišta, često spašavajući važne detalje hrvatske baštine. To ima svoju cijenu, jer se za svaki broj novina moraju prekopati stotine kilograma papira“, ističe i dodaje da je dosad sakupio oko 80 posto naslovnica prvih brojeva novina i časopisa, među kojima su i izdanja koje nema ni Nacionalna i sveučilišna knjižnica.

Koncentrat novinarskoga genija

Uz Kraglski Dalmatin neki su od najvrednijih primjeraka Lovrićeve kolekcije zasigurno prvijenac Gajevih Novina Horvatzkih iz 1835, prvih koje su izlazile samo na hrvatskom, zatim novine Luna Agramer Zeitschrift, koje izlaze u Zagrebu na njemačkom od 1826, prvi hrvatski književni časopis koji je izlazio izvan Zagreba od 1844. do 1849. Zora Dalmatinska, zagrebački dnevnik Agramer Zeitung iz 1848… „No ja smatram da je svaki primjerak u ovoj zbirci podjednako vrijedan. Ovdje naime nije mjerilo starost, već znoj i genijalnost stvaranja“, objašnjava Lovrić i dodaje da mu je srcu posebno blizak prvi broj lista u kojem je proveo cijeli radni vijek, Večernjaka, te prvi broj lista Pogledi zagrebačke gimnazije Trešnjevka, čiji je glavni urednik bio u davnoj 1967. godini. Ponosi se i prvim brojem Večernjeg vjesnika iz 1957, preteče Večernjeg lista, te Narodnim glasom koji je 1945. izdala Marija Radić, udovica Stjepana Radića, i to samo jedan broj jer su ga komunističke vlasti zabranile.

„Nekih izdanja imam i po deset primjeraka jer otkupljujem sve što mi donesu kako bih zadržao motivaciju sakupljača, no neke publikacije, poput prvih novina u Hrvatskoj Ephemeridas Zagrabiensis iz 1771, kojih nije sačuvan nijedan primjerak, još nisam uspio pronaći. Nažalost nemam ni prve brojeve drugih dvaju stožernih listova novije Hrvatske, nastalih kao partizanska glasila – Vjesnika, tiskana na Petrovoj gori i Slobodne Dalmacije, tiskane na Mosoru. Za Vjesnik također ne znam postoji li neki sačuvani primjerak.“

Na pitanje zašto skuplja baš prve brojeve novina Lovrić odgovara da je u njima najjače izražena genijalnost i količina truda koje je određena skupina novinara uložila: „Skupljanje prvih brojeva novina nema samo povijesnu vrijednost. Ovdje je onaj novinarski efekt mnogo važniji. Iza prvoga broja, bez obzira na njegovu dalju sudbinu ili sadržajne promjene, stoji neizmjeran trud. Svoju zbirku shvaćam kao odavanje počasti zgusnutoj nadarenosti hrvatskih novinara tijekom proteklih stoljeća.“

Smjena ideja i ideologija

Lovrić je i član inicijalnog odbora za osnivanje muzeja medija u Zagrebu koji bi pokazao kako izgleda hrvatska povijest u dimenziji novinskoga i medijskoga diskursa. Inicijatorica projekta Nada Zgrabljić Rotar s Hrvatskih studija vjeruje da je to nešto sasvim drukčije od ostalih muzeja i drugih oblika pamćenja u našoj povijesti, a takva bi institucija mogla educirati i o tome kako su se u povijesti smjenjivali ne samo novine i načini izvještavanja nego i ideje i ideologije. „Muzej ne vidim kao skladište prošlosti nego kao interaktivnu instituciju koja će se baviti i suvremenom tehnologijom. U njemu bi se mogao pratiti razvoj hrvatskih medija od prvih novina do radija, televizije i interneta, vidjeti onodobna tehnika, čuti glasovi legendarnih spikera i novinara te pogledati ili poslušati neka arhivska emisija“, objašnjava Nada Zgrabljić Rotar koja potporu očekuje od mjerodavnih institucija, strukovnih udruga, medijskih kuća i ostalih koji smatraju da u nekom području mogu dati doprinos muzeju.

Lovrić kaže da je svoju jedinstvenu zbirku, bilo u fizičkom ili digitalnom obliku, spreman ustupiti muzeju medija, ako do njegova osnivanja dođe, a prema njegovu mišljenju i dragocjenu arhivu Vjesnika u digitalnom obliku trebalo bi pohraniti u takav muzej, što bi bilo korisno jer je danas gotovo nedostupna. U muzeju bi mjesto mogle naći i druge velike novinske arhive, poput Večernjakove, a mogla bi se predstaviti i povijest hrvatske karikature, stripa i novinske ilustracije, koja je posve neistraženo područje, te na koncu grafičkog dizajna.

Novinari rudari

Lovrić smatra da bi njegova zbirka budućem muzeju mogla donositi i dobit, kao što je slučaj s Newseu­mom u Washingtonu, koji prodaje primjerice diskove s digitaliziranim tekstovima, poput onih iz afere Watergate, no prije toga potrebno ju je sistematizirati i digitalizirati. Taj mukotrpan posao preuzeo je na sebe, a u tome mu pomaže Styria. „Spreman sam ustupiti vlasništvo nad tom zbirkom oko koje će se formirati interna Styrijina zbirka u koju bi ušli svi primjerci njihovih izdanja – Večernjeg lista, Poslovnog dnevnika i 24 sata, kako uvezani godišnjaci tako i digitalizirani materijali. Styria je već počela proces digitalizacije dijela svoje građe, a sve to skupa trebalo bi naći mjesta u budućem muzeju medija. Moja zbirka mogla bi biti prvi element toga muzeja, a izložbom ćemo zainteresirati javnost. Uz nju može se napraviti katalog s pričom o genezi hrvatskog novinarstva i time započeti priču o muzeju“, objašnjava Lovrić i navodi da je upravo sada pravo vrijeme za sistematizaciju zbirke jer nema više tako velikoga priljeva materijala. „Na sajmu antikviteta na Britanskom trgu sada u dvije nedjelje nađem jedan primjerak, sve je to već probrano i postaje rijetko.“ Dodaje da je početkom 1990-ih znao sam dobiti i po sto naslovnica prvih brojeva u jednom danu jer su se ljudi prestali bojati i počeli su nuditi stare novine, iz razdoblja prije 1945, a došlo je i mnogo doseljenika koji su u svojim stanovima zatekli novine i bacali ih.

Lovrić ističe da u današnjem novinarstvu, za razliku od njegova vremena i vremena generacija novinara i urednika čije radove čuva, nedostaje „novinara rudara, onih koji kopaju, istražuju, nalaze vijesti.“ Otkriva i da je stjecanjem okolnosti nekoliko godina bio zadužen za oblikovanje naslovnica Večernjeg lista, a kao najdražu izdvaja onu koja je izašla na dan priznanja Hrvatske, s našom zastavom preko cijele stranice sa samo dvije riječi: „Živjela vječno!“ Istim riječima odgovara i na pitanje o budućnosti tiskanoga novinarstva: „Tu mogu izraziti samo svoju želju, a mislim da bi to bilo dobro i za čovječanstvo – neka i tiskano novinarstvo živi vječno!“