Paradoksi Zla i vizije Dobra

Franjo Deranja autor je nekoliko znakovitih romana,  primjerice  Sreće nema drugdje, 2009, Simultanka malog Mojsija, 2010, Salonski pilko, 2013. i najnoviji, Ponoćni carpaccio, roman s ključe(vi)m(a).

Čini se s obzirom na romaneksnu strukturu oslobođenu klasičnih stega i s obzirom na kontemplativne narativne pasaže i gotovo lirsku sklonost digresijama u kojima promiče svoju kritičku svijest bez moraliziranja i licemjerja, čini se, dakle, da autor piše jednu te istu knjigu, polemički osviještenu, jer on kao autor i umjetnik ne propušta svoja intelektualno-emocionalna crescenda u kojima se fabula samo diskretno nazire ili je himerski neuhvatljiva, da bi je potom autor vješto poput demiurga vratio u središte zbivanja i, naracija se nastavlja, tjeskobna i tragična.

Babica Stana simboličan je i gotovo mističan lik koji se u autorovim crescendima pojavljuje kao deus ex machina, držeći osebujne likove na okupu usprkos tragičnim prizorima u kojima dominira strah od života i strah za život (Ponoć je).

Paradoksi Zla sukobljeni s vizijama Dobra filozofska su potka toga specifičnog romansijerskog uzleta koji u tragici nasilja, u kršenju zakona ljudskosti promiče i rastvara granice Zla i tjeskobe Dobra. Autorov crescendo, njegov apsolutni credo, esejistički je osmišljen i u opisu branitelja, dragovoljaca Domovinskog rata, zatočenih u hangaru u kojemu se osjeća zadah smrti: „Ali bio je to i odraz onih koji su ih doveli u ovaj položaj, u ovu situaciju. Ljudi crnih sjena i crnih misli, crnih nakana… Kako bi samo malo svjetla promijenilo mnogo toga. Promijenilo nečije lice, nečije nakane. Ali mrak i crnilo vladali su u ljudima s ove i s one strane brave. I mrak se širi brzinom svjetlosti.“

Između Dobra i nasilja nema nagodbe i zato će kršitelji ljudskosti, bezumnici koji uživaju u mučenju, u uništavanju života, završiti tragično.

Narativna dionica, prizor pod naslovom Ponoć je, najsnažnija je osuda nasilja, tragičan kontrapunkt između smrti i tjeskobe stradanja, ispaštanja. U sukobu između Dobra koje se artikulira kao svjetlost mudrosti i Zla koje  je simbol mraka i bezumlja, autor je stvorio književno djelo koje se opire podčinjenosti i svakovrsnu ponižavanju – svim razornim paradoksima užasa u kojima kopni čovjek, njegova elementarna ljudskost. Ovo je, dakle, roman opiranja Zlu, opiranja „s ključem“ koji otvara put u vizije Dobra, u sadašnjosti i budućnosti. A prošlost, naglašava autor, mučna i tjeskobna sjećanja na Zlo, ne treba prepustiti protjecanju Vremena, Zaboravu: „Je li smisao života ljubav? Jest, – brzo je razmišljao. Ljubav prema ljudima, koliko god ih ima svakakvih među tim ljudima!? Među nama. Ima nas svakakvih, zaista. Voljeti sve ljude!?“

Suspektnost ovih rečenica navodi nas na pomisao da autor dosljedno ne napušta poprišta svojih autorskih i ljudskih promišljanja. Njegova  „rastočena bića“ podvrgnuta nasilju nalaze ravnotežu, smisao bivstvovanja.