Odlazak dobrodušnoga snagatora

Svima koji su odrastali tijekom 70-ih i u prvoj polovini 80-ih prošloga stoljeća Bud Spencer bio je možda i najveća filmska zvijezda. Što samostalno, a što u paru s Terenceom Hillom – njih su dvojica mlađoj publici, a osobito djeci i tinejdžerima, bili omiljeni dvojac u žanru akcijske komedije – Spencer je bio neprijeporan vladar domaćih kina, jer su njegovi novi filmovi na repertoar stizali u razmacima od tek dva-tri tjedna, i bez obzira na premijerna ili reprizna prikazivanja uvijek punili dvorane.

Mane kao vrline

Kako može posvjedočiti i autor ovoga teksta, koji je filmove Spencera i Hilla gledao u idealnim adolescentskim godinama, ciljanoj dječjoj publici i gledateljima željnima nepretenciozne ležerne zabave osovljene oko derivativnih zapleta i jednostavnih koncepata garniranih s mnogo stripovski (pre)dizajniranih tučnjava i nešto verbalnih prepucavanja, ništa tada nije smetalo. Ni formulaične priče u kojima su Spencer i Hill tumačili uvijek jednake likove, jednom odjevene u kaubojska ruha, drugi put u policijske odore, a treći u karirane košulje vozača kamiona, ni neprekidna variranja stereotipnih situacija u kojima bi, gdje god da su se našli, nadmudrivali skupine lokalnih kriminalaca i gangstera predvođenih naizgled opasnim no u biti komičnim i karikaturalnim šefovima, ni identični stripovski dizajnirani karakteri koje su tumačili, pa je krupni, namrgođeni i snažni Spencer bio varijacija Obeliksa, a mršavi, domišljati i okretni Hill Asteriksa, ni apsolutna predvidljivost svih njihovih pustolovina, događale se one u dolini Nila ili u svemiru. Štoviše, upravo su sva navedena obilježja tih filmova, od dramaturške i narativne jednoobraznosti preko posvemašnje klišeiziranosti do potpune predvidljivosti, naizgled paradoksalno bile i najveće vrline.

Glumac i olimpijac

Posebno je naime zadovoljstvo bilo sjediti u kinu znajući da te očekuje stotinjak minuta zabave uz omiljeni par koji će ti s naglašenom (auto)ironijom te s odmakom prema eksploataciji i trashu u pravilno tempiranim razmacima priuštiti dobre makljaže u kojima su antagonisti letjeli zrakom i kroz zidove, uz često potpuno zanemarivanje fizikalnih zakona i logike, a svi udarci odzvanjali tendenciozno lažno i neprirodno. Zadovoljstvo je bivalo i veće kad bi se na ekranu u roli glavnog antagonista pojavilo neko zvučnije glumačko ime poput Jacka Palancea, Jamesa Coburna, Tellyja Savalasa i Donalda Pleasencea, jer su oni bez obzira na žanrove cjelinama davali određenu specifičnu težinu i sugestiju realno nepostojeće ambicioznosti.

Pravo ime Buda Spencera bilo je Carlo Pedersoli (desetljeće mlađi Terence Hill, kojeg na TV-u gledamo u seriji Don Matteo, zove se Mario Girotti), a bio je podrijetlom Napolitanac, rođen 1929, daroviti plivač olimpijac i nacionalni rekorder u isplivavanju stotinu metara slobodnim stilom u vremenu kraćem od jedne minute. Prve filmske nastupe ostvario je u prvoj polovini 50-ih, među ostalim i u glasovitom epu Quo Vadis Mervyna LeRoya i nepotpisanog Anthonyja Manna te u komediji Junak našeg vremena Marija Monicellija, da bi pravu afirmaciju ostvario tek potkraj 60-ih, nakon uloge u popularnom špageti-vesternu Bog oprašta… ja ne! Giuseppea Colizzija, u kojem mu je partner prvi put bio Hill. Tim je ostvarenjem započelo zvjezdano razdoblje Pedersolijeve karijere, koje će potrajati do spomenute sredine 80-ih i u kojem će pod imenom Bud Spencer obilježiti žanrove špageti-vesterna i akcijskih komedija.

Iznadprosječni špageti-vesterni

Svoj robusni tjelesni izgled učinkovito pretvorivši u prednost, te postavši poznat po namrgođenu licu i gunđanju iza kojih su se skrivali dobrodušnost i plemenitost, Spencer je najpoznatije uloge ostvario u akcijskim komedijama obilježenima ponekad i naglašenom groteskom te poetikom nijemoga filma, u kojima su formalni žanrovi samo nužan okvir za nizanje komičnih situacija s naglaskom na parodiji, burleski i apsurdu. U svim svojim najpopularnijim filmovima, od Čovjeka zvanog Buldožer i Bombardera preko Pazi da ne bude gužve i Par–nepar do Banana Joea i Šerifa u dolini Nila, uvijek je tumačio isti lik, šutljivog i mizantropskog gorostasa koji probleme učinkovito rješava šakama i koji osobito pazi na dobrobit djece i starijih. U tom kalupu snalazio se izvrsno, no variranje nekad dobitne šprance tijekom 90-ih u serijalu TV-filmova o inspektoru Nožici (Extralarge) pokazalo je ozbiljan zamor materijala i svelo se tek na mediokritetsko eksploatiranje nekadašnjeg ugleda i šarma.

Filmovi iz njegova bogatog portfelja koje osim spomenute akcijske zabave vrijedi pamtiti i povremeno pogledati iznadprosječno su uspjeli špageti-vesterni realizirani s niskim proračunima te u talijanskim filmskim studijima Cinecitta i na lokacijama na Sardiniji i u španjolskoj pustinji u pokrajini Almería, što je slučaj i s većinom ostalih predstavnika podžanra. Takvi su naslovi Razlog za život i razlog za smrt redatelja Tonina Valeriija te Sve je moguće, prijatelju Maurizija Lucidija, tipični predstavnici podžanra prepoznatljiva po prenaglašavanju općih mjesta, mitskih odrednica i žanrovskih konvencija vesterna, nerijetko minimalističkom redateljskom prosedeu i čestim posezanjima za hipertrofiranim nasiljem. A to je milje u kojem se Carlo Pedersoli iliti Bud Spencer sjajno snalazio.