Njegovo veličanstvo kokosov orah

Švicarski pisac Christian Kracht (1966) jedan je od najcjenjenijih suvremenih autora njemačkoga govornog područja. Bio je suradnik Der Spiegela, a surađivao je i s Frankfurter Allgemeine Zeitung i drugim uglednim medijima. Objavio je nekoliko putopisnih knjiga, sa suprugom, redateljicom Fauke Frinsterwalder, napisao je scenarij za njezin nagrađivani film Finsterworld, a objavio je i četiri od kritike hvaljena i na dvadesetak jezika prevedena romana. Najveći uspjeh postigao je romanom Imperij, izvorno objavljenim 2012, ovjenčanim Književnom nagradom kantona Berna i uglednom nagradom Wilhelm Raabe.

U romanu Imperij (Edicije Božičević, 2016, prev. Nataša Medved) Christian Kracht ispisuje životnu priču stvarne, vrlo ekscentrične osobe, Augusta Engelhardta. Riječ je o Nijemcu, rođenu u Nürnbergu 1875, sinu bogata tvorničara koji je diplomirao fiziku i kemiju, ali umjesto da preuzme očevo poslovno carstvo on, ponukan čitanjem knjige nekog vegetarijanca, odlazi u pacifičku njemačku koloniju Novu Pomeriju, gdje otkupljuje plantažu kokosa i osniva vjersku zajednicu Reda Sunca. Sve to čini rukovođen mišlju o božanskoj prirodi kokosova oraha, „koji od svih biljaka najviše nalikuje na ljudsku glavu, raste najbliže nebesima i Suncu“ te je „biljna preslika Boga“, uz to što čovjeka opskrbljuje uljem, mlijekom, hranjivom mesnatom srčikom, od njegovih vlakana mogu se izrađivati tkanine, užad i madraci, a od njegove ljuske lako se naprave čak dvije posudice. I tako je nastao kokovorizam.

Engelhardt je zaposlio nekoliko domorodaca kao ispomoć, hranio se isključivo kokosom, a kao uvjereni nudist dane je provodio gol i bos, strpljivo iščekujući gomile sljedbenika koji će, kako je smatrao, kad se kokovorizam pročuje, hrliti u njegovu komunu, bježeći od „okrutna, glupa i neprijateljskog njemačkog kapitalizma“. Ukratko, radi se o istinskom, iskrenom zanesenjaku, idealistu-utopistu koji vjeruje da snagom velike ideje može promijeniti svijet i živote ljudi. A kako svoj roman autor ispisuje s vremenskim odmakom od stotinu godina i iz perspektive stoljeća u kojemu je Njemačka „zauzela svoje počasno mjesto predsjedateljice za svjetskim pregovaračkim stolom“, a radnja romana odvija se početkom 1900-ih, u vrijeme kad se na povijesnu scenu sprema stupiti još jedan vegetarijanac, poremećeni fanatik „s apsurdnom crnom četkicom za zube pod nosom“, Christian Kracht roman premrežuje analogijama između ta dva fanatika između kojih je nemjerljiv svjetonazorski ponor. Dok je Engelhardtov fanatizam krajnje benigan jer se on nadao izliječiti svijet od zla, Hitler je u smrt otjerao milijune ljudi i zavio svijet u crno, tragično preokrenuvši povijest, zauvijek i nepovratno. S time na umu, uz opise Engelhardtove svakodnevice na pacifičkom otočiću Kracht donosi i epizode iz njegova života u Njemačkoj, gdje je budući kokovorist živio zgađen sveopćom pohlepom i trkom za novcem i zabavom, i sve se više u takvu svijetu („zatrovanom, vulgarnom društvu što se raspada izvana i iznutra“) osjećao strancem. Ali i njega kao stranca, u svakom slučaju drukčijega – raskuštrane duge kose i brade, odjevena u tunike i s kožnim sandalama na nogama – sugrađani doživljavaju ridikulom i svakodnevno ismijavaju. No na tome nažalost ne staje, jer našavši ga kako gol spava na plaži, njemački ga žandari brutalno premlaćuju (nakon čega konačno odlučuje otputovati u pacifičku koloniju), a u tom brutalnom iživljavanju vlasti nad nevinim građaninom autor prepoznaje „buđenje animalnog nagona za ugnjetavanjem u dobrostivih njemačkih podanika“. Omraza koju Engelhardt osjeća od strane sunarodnjačkoga puka nadaje se anticipacijom atmosfere koja će uskoro zavladati prostorom njegove domovine, kad Hitler pokrene svoju „simfoniju smrti“, a „podanički mentalitet“ njemačkoga puka autor u više navrata ističe kao glavni razlog masovnom skorašnjem priključenju Nijemaca Hitleru i nacizmu.

Idealistička, romantičarska benignost Engelhardtova kokovorizma u drastičnoj je suprotnosti spram krajnje nehumanosti Hitlerovih ideja pa se u kontrapunktiranju opisa iskustava mladoga zanesenog idealista koji pokušava oživotvoriti jednu utopiju najavama mračne stvarnosti u koju će Hitler zbilju Europe uskoro pretvoriti prepoznaje i Krachtova nakana neutraliziranja karikaturalnosti Enghelhardtove zamisli. Jer svoga junaka, unatoč neostvarivosti njegovih čudačkih ideja, autor nastoji razumjeti i do kraja simpatizira, oštricu svoje satire ni na trenutak ne usmjerujući prema njemu, već prema pogubnosti fanatizma.

Krachtov roman kritičari najčešće uspoređuju s Mjerenjem svijeta Daniela Kehlmanna. No sličnost staje na tome što i on za junake uzima stvarne osobe – matematičara Gaussa i prirodoslovca Von Humboldta, dok je Kracht u svom literarnom postupku mnogo bliži jednome sunarodnjaku, Jonasu Luescheru. On u romanu Proljeće barbara donosi slično intoniranu društvenu satiru koja, također egzotično ambijentirana (Tunis, bliska budućnost) neprestano balansirajući na rubu groteske, kritički secira suvremenost, uz podjednak omjer humora i oštroumlja. Pritom obojica ispisuju oštru osudu grabežnoga kapitalizma kao plodna tla za razvoj različitih oblika fanatizma, upozoravajući na posljedičnu trulež koja nezaustavljivo zahvaća ljude i truje odnose među njima, društvo, politiku.