Nitko ne govori što zapravo misli

Opća svjetska kriza i kriza hrvatskog društva, koja se osobito očituje u krizi morala i nesigurnosti čovjeka u neoliberalnom svjetskom poretku, bili su povod za razgovor s filozofkinjom Marijom Selak, docenticom na Katedri za filozofiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta.

Profesorice Selak, s obzirom da je Hrvatska u svakoj vrsti krize, je li glavni uzrok moralna kriza?

Kriza morala vidljiva je u odvajanju etike od politike. Primjer Mostovih zastupnika koji su u Sabor donijeli natpise „obraz nije na prodaju“ dobar je pokazatelj koliko smo duboko zaglibili. Vijest da „obraz nije na prodaju“ i da je to potrebno istaknuti kao pomak u političkom djelovanju otkriva kako je uobičajena politička trgovina u kojoj se podrazumijeva da svatko ima svoju cijenu i može sa svakim, što i preporučuju političke analize koje se svode na kombinatoričko-plaćevne sposobnosti zainteresiranih strana.

Znači li to da je politika zapravo proizvođač moralne krize?

U hrvatskom slučaju odgovornost za krizu morala svakako leži i na klijentelističkoj partitokraciji koja potporom postojećeg (unutar)stranačkog izbornog sustava priječi aktivnije demokratske procese.

Je li naša politika lišena morala?

Moral se danas u politici shvaća isključivo kroz moraliziranje – neautentično dosađivanje pojedinaca kojima pozivanje na moral služi kao poligon za manipulaciju biračkim tijelom. Ako u javnom djelovanju prešutno odobravamo niske moralne kriterije, onda je razumljivo da nemoralno djelovanje u svim ostalim sferama društva postaje standard.

Kakva je odgovornost medija u svemu tome? Pišu li o pravim krivcima krize?

Podilaženje profitu u medijima temeljni je kriterij funkcionalnosti, što olakšava posao jer eutanazira osobnu odgovornost u javnom djelovanju i služi kao opravdanje za autocenzuru. Posljedica toga kritičko je pisanje o svemu, osim o „gazdama“ – centrima financijske moći koji drže u šaci njihove i naše sudbine. Na tom tragu preskače se i kritičko pisanje o TTIP-u, GMO-u i sličnim temama u kojima pak inozemne „gazde“ dirigiraju tempo. Izbjegavanje ukazivanja na prave krivce rezultira društvom spina koje karakterizira relativiziranje istine i nepovjerenje prema svim faktorima koji su u poziciji da na nju javno ukazuju.

Bavi li se onda itko uopće općim dobrom?

Teško je reći, jer ono prestaje biti predmet političkoga, što vidimo u sve učestalijem zazivanju tehničke vlade kao pokušaja depolitiziranja političkoga i njegova svođenja na ekonomsku računicu u kojoj će „stručnjak“ hladne glave iznaći pravo rješenje.

U čiju korist?

Ne u korist naroda jer njegova dobrobit ne pripada u područje njegove ekspertize, nego u korist financijskih struktura koje su takvu logiku i nametnule politici.

Nije li jedan od glavnih proizvođača moralne krize neoliberalni kapitalizam, koji se svodi na profit, a ne na smisao egzistencije?

Logika profita kao isključivoga kriterija u neuređenom tržištu vidljiva je u izvrtanju našeg poimanja normalnoga kao nulte, polazišne točke. Uzmite, primjerice, hranu. Danas je standard hrana s aditivima koji mogu imati vrlo opasne posljedice za naše zdravlje. Ono što se dodatno plaća jest manjak aditiva. Da dublje posegnemo u džep, tjeraju nas natpisi: GMO free, bez konzervansa, bez pojačivača okusa itd. Dakle, ono što bi trebalo biti preduvjet izlaska na tržište – zdrava hrana, danas je isplativa ekoindustrija.

Čini se kako ne postoji razlika između neoliberalizma i komunističkog totalitarizma?

Totalitarizam podrazumijeva apsolutnu vlast države, a neoliberalizam njezino ukidanje. U tom smislu pitanje bi moglo biti ima li „vladavina“ tržišta totalitarni karakter.

Pa ima li?

Promišljanje na tom tragu bilo bi opravdano kada bi „tržište“ bilo jedini kriteriji u presuđivanju tko „živi“, a tko „umire“ jer ono pretpostavlja izuzimanje brojnih aspekata društva iz procesa odlučivanja.

Jesu li u Hrvatskoj za to odgovorni i praktičari komunizma?

U Hrvatskoj lijeva i desna politička kasta podjednako pogubljeno plutaju između pokušaja socijalističkog ušminkavanja i ideje „slobodnoga“ poduzetništva, stoga je takva strujanja promašeno i kontraproduktivno svoditi na nekadašnje praktičare komunizma. Umjesto toga potrebno je ukazivati na kontradiktornost u postupanju žilave oligarhije koja se u borbi za vlastite interese ukrašava različitim označiteljima, neovisno o njihovu stvarnom sadržaju, a ovisno samo o njihovoj isplativosti i trenutnoj popularnosti.

Može li i koliko na moralno ozdravljenje modernog čovjeka utjecati bioetika?

Bioetika danas ima važnu ulogu, ali ne samo kao akademska disciplina nego i kao društveni pokret, što je u početku i bila. Pozitivni aspekti napretka znanosti i tehnike svima su razumljivi te ih ne treba braniti, no problematičnih posljedica često nismo svjesni. Bioetika je stoga ponudila pluriperspektivni pristup kojim nadograđuje usko znanstveni pogled filozofskim, kulturnim, svjetonazorskim i brojnim drugim perspektivama koje zajedno omogućuju svestrano sagledavanje problema i uvid u kompleksnost života u cjelini.

U tom kompleksnom sagledavanju problema, koja bi trebala biti uloga duhovnosti i duhovnoga, religije i vjere?

U sklopu bioetičkoga pluriperspektivizma religija je jedna od legitimnih perspektiva u stvaranju orijentacije u nedaćama suvremene civilizacije. Naime, naš nesklad proizlazi iz odnosa racionalnog i iracionalnog, prirode i tehnike, duhovnosti i tjelesnosti. A da je njihovo usklađivanje sve veći problem „zapadnjačkog“ čovjeka, pokazuje i porast depresije, koja polako postaje glavna kuga društva „blagostanja“.

Zašto depresija?

Potiskivanje višedimenzionalnosti ljudskih bića dovodi do toga da ljudsko djelovanje, ispražnjeno od životvorne potrage za smislom, pervertira u nešto s čime se poslije ne možemo nositi. U tom smislu i vjerski fundamentalizam može se promatrati kao odgovor na tehnoznanstveni pristup svijetu koji nije uspio kompenzirati potrebu za duhovnom dimenzijom egzistencije.

Može li se onda reći da i tehnoznanost ima ulogu u stvaranju moralne krize?

Tehnoznanost danas (ne)moralno djelovanje pokušava svesti na neku vrstu biološkog disbalansa, čime se otvara prostor za govor o biomedicinskom moralnom poboljšanju čovjeka. Tako se smatra da bi se „motivacijsko pounutrenje“ moralnih doktrina moglo ubrzati sredstvima koja nudi znanstveno istraživanje genske i neurobiološke baze našeg ponašanja. Razlikovanje dobra od zla i rad na (samo)razvoju moralne ličnosti sve je manje zadatak pojedinca, a sve se više utječe biomedicinskim instant-rješenjima.

Koje su posljedice takva djelovanja na moralni razvoj pojedinca?

Takav deterministički pogled na moral dovodi do regresije moralne odgovornosti po principu: Ne mogu ti se ispričati što sam te prebio jer zapravo nisam ja kriv, hormoni mi ne rade kako treba, a nemam love za „moralnu“ pilulu.

Koliko ozdravljenju hrvatskoga društva mogu pridonijeti javna polemika i intelektualci opće prakse, među koje mnogi ubrajaju i vas?

Polemika pretpostavlja dijalošku otvorenost koju je u nas vrlo teško postići jer se suprotna strana najčešće denuncira onim što se u određenoj društvenoj skupini smatra označiteljem apsolutnog zla, obično nečim što se vrti oko ustaško-partizanske nomenklature.

Zašto je to tako?

Ono što na tom tragu prepoznajem kao problematično jest logika totalitarne svijesti zasnovana na strahu od posljedica iznošenja vlastitoga mišljenja, zbog čega se javni govor često ne tumači na temelju onoga što je rečeno, nego na temelju onoga što je prešućeno, jer nitko ne govori što zapravo misli. Odnosno smatra se da iz svakoga progovara netko drugi, zbog čega su svi sumnjivi.

Jesu li krivci za stalno vraćanje ustašama i partizanima oni koji tako mogu opravdati svoju prošlost ili je riječ o istinskim borcima za istinu, koja je kod naših ljevičara jedna, a kod desničara druga?

Uzrok su počinjeni i neistraženi zločini za vrijeme i poslije Drugoga svjetskog rata, a dio krivnje svakako snose mediji, kao i svi koji pristaju u tome sudjelovati. Nažalost, potenciranje te teme nije konstruktivno nego destruktivno, odnosno nije motivirano potragom za istinom, nego podsjećanjem na stare podjele u svrhu provociranja novih, što je vidljivo u pretjeranoj i nepromišljenoj uporabi tih pojmova kao izraza svekolikog zla.

Koju ulogu u tome ima ljevičarsko prisvajanje antifašizma, feminizma i inih sloboda?

Što se tiče pojedinaca s obiju strana političkog spektra koji prisvajaju pozitivne označitelje kao antifašizam i feminizam, ili domoljublje, loša je praksa njihovo korištenje kao štita. Odnosno zlouporaba kao sredstva za diskvalifikaciju neistomišljenika jer oni po prirodi stvari omogućavaju moralnu superiornost onomu koji ih koristi, čime se priječi njegovo kritiziranje, a njih se svodi na oružje moći.

Je li točno da ste dobili otkaz na portalu H-alter zato što „niste javno prepoznati kao istaknut i radikalan protivnik fašizma i ustaštva“, kako je otkaz obrazložio urednik Toni Gabrić?

Da, riječ je o mojoj, prema njima spornoj, „blajburškoj“ izjavi na HRT-u o tome da sve žrtve zaslužuju jednaki tretman. Apsurdnost takve optužbe dobar je pokazatelj društvene shizofrenije kojom smo svi obuhvaćeni u novije vrijeme.

Je li u nas porastao broj fašista otkako je desnica došla na vlast, kako sugeriraju pristaše oporbe?

U usporedbi s ostalim europskim zemljama mi nemamo ni jednu stranku, ili pokret, snagom ekvivalentnu Zlatnoj zori, Jobbiku, Nacionalnoj fronti, Pegidi, Odinovoj vojsci. Kako fašizam omogućuje čvrsta struktura, a vlada na odlasku nikad nije bila labilnija, ne vjerujem da je on bio u nekakvu realnom zamahu. No koketiranje vladajućih s ekstremnom desnicom u smislu progledavanja kroz prste privilegiranim društvenim akterima koji doista mute vodu stvorilo je uvjete za mogućnost takve interpretacije.

Bi li onda trebalo ustanoviti registar fašista i antifašista? Čini se da ga ljevičari već imaju i ponašaju se prema njemu?

Pojedinci koji se na taj način ponašaju nisu ni ljevičari ni desničari nego polarizacijski profiteri koji (zlo)upotrebljavaju fašizam i antifašizam za vlastite interese. Klackanje između fašista i antifašista imperfektizira hrvatsko društvo. Ono naime onemogućava suočavanje s konkretnim problemima današnjice, kao što je već spomenuti TTIP, (ne)odobravanje tehnoznanstvenih intervencija, oživljavanje birokracije i birokratiziranje života.

Što točno mislite pod imperfektizacijom
hrvatskoga društva?

U trenutku kada prošlost prevagne nad sadašnjošću i postane jedinim nositeljem društvenog identiteta, umjesto kostura, mi smo ti koji počinjemo viriti iz ormara. No, da se slikovito izrazim, kostur nam neće otvoriti vrata. Dakle, nastavimo li se vrtjeti u shvaćanju naše determiniranosti ustaško-partizanskom borbom, tek za pedeset godina bavit ćemo se onime na što smo propustili utjecati dok smo još imali prilike. Budućnost će nas svakako sustići – osviještena kao sadašnjost – gdje aktivno sudjelujemo u njezinu sukreiranju, a neosviještena kao prošlo nesvršeno vrijeme.

Jedan vaš tekst nosi naslov Recite, koliko je antifašizma dovoljno? Po izjavama brojnih ljevičarskih korifeja, svi u koje ljevičari sumnjaju svaki bi se dan morali odricati fašizma. Ima li granice tom ludilu?

Budući da odricanju prethodi prihvaćanje jer je ono neka vrsta opravdavanja pred drugim, ne treba se preliminarno ispričavati jer je civilizacijsko nasljeđe antifašizma kao osude fašizma startna točka svakoga pojedinca. No pitanje je tko omogućuje da tako ne bude.

Pa tko je za to odgovoran?

Djelomično su za to odgovorni oni koji ga prisvajaju kao vlastitu privilegiju ili nasljedno pravo, a dio odgovornosti snose i vladajuće strukture koje su pristale na mulj(ažu), čime su zapečatile takav diskurs.

Tko bi trebao i mogao prerezati gordijski čvor? 

Za hrvatsko društvo vjerojatno bi bilo katarzično da ljevica potakne raspravu o onome što je uslijedilo nakon antifašističke borbe u ime antifašizma u specifičnom, hrvatskom kontekstu, odnosno da se uhvati u koštac s totalitarnim segmentima komunizma, a da desnica, uz prekid koketiranja s NDH, prihvati dijalog o mogućim pozitivnim tekovinama (samoupravnog) socijalizma.

Koliko su polarizaciji našega društva
pridonijeli Stjepan Mesić, Ivo Josipović,
Vesna Pusić, Zoran Milanović, Tomislav
Karamarko...?

Polarizacija odgovara svim navedenim akterima jer služi kao manipulativni okidač za homogeniziranje biračkog tijela. Koliko je ta polarizacija iluzorna i kako ju je lako nadvladati kada su interesi partitokracije u pitanju, pokazuje činjenica da je u trenutku pokušaja promjene izbornoga sustava vrlo brzo postignut konsenzus obiju najvećih, naoko suprotstavljenih, stranaka, da takvo što ne dolazi u obzir, a i trgovina s mjestima ustavnih sudaca bila je lako dogovorena.

Gdje je normalna granica između nacionalnoga i anacionalnoga, nacionalnoga i šovinističkoga...

Riječ je o starom filozofskom pitanju odnosa determinizma i slobodne volje. „Zatvoreni“ nacionalizam pretpostavlja da je nacionalna pripadnost (genski) determinirana, što vrhunac dostiže u osjećaju superiornosti – šovinizmu, čiji je konačni cilj uništenje drugog kao potvrda vlastitog. Određenje identiteta pripadanjem nekoj naciji, koje je svojevoljno, manifestira se kao domoljublje – ja mogu biti Švicarka iako su mi roditelji Hrvati ako Švicarsku izaberem za svoju domovinu.

To uključuje ljubav za domovinu, a ne mržnju?

U tom slučaju govorimo o domoljublju kao nenametljivom afirmiranju duha zajedništva izborom određivanja vlastitog identiteta pripadnošću nekoj državi, što uključuje mogućnost suživota s pripadnicima drugih nacija s kojima dijelim dom.

Znači li to da se mogu uskladiti nacionalizam i kozmopolitizam, domoljublje i globalizam, europejstvo i hrvatstvo?

Jedno može biti preduvjet drugoga ako se određenje identiteta pripadanjem naciji ili državi razumije kao samosvijest koja omogućuje iskorak prema kozmopolitizmu, a kozmopolitizam kao otvaranje prihvaćanju drukčijih – što znači uvažavanje njihova identiteta sukladno onomu na čemu ga oni temelje.

Ima li antihrvatstvo veze i s hrvatskim kolonijalnim mentalitetom?

Ne. Kolonijalni mentalitet podrazumijeva podanički odnos koji se ogleda u neopravdanom unižavanju vlastitoga uz pretjerano hvaljenje/isticanje svega što je inozemno. U tom smislu on je neovisan o količini nečijeg „hrvatstva“, a pronalazimo ga podjednako na svim stranama političkog spektra.

Primjerice?

Primjerice, kada ministar Hasanbegović kao jedini ministar u Europi osobno primi skupinu eksperata koji odlučuju o europskoj prijestolnici kulture, ili kada princu Charlesu i vojvotkinji Camilli prilikom posjete HNK-u pretežno serviramo izvedbe na engleskom umjesto da se pohvalimo vlastitim repertoarom, ili kada aktivisti donose u HND natpise Croatian government is killing the media ne bi li ih veliki inozemni gazda spasio, ili kad trčimo studirati/raditi/objavljivati u inozemstvu jer mislimo da diploma/posao/znanstveni rad koji nisu hrvatski više vrijede…

Ili kada strani „intelektualaci“ i politički aktivisti potpisuju peticije, kao što je ona o liku, djelu i radu ministra Hasanbegovića?

Zazivanje inozemnih stručnjaka da presude hrvatskoj situaciji smatram poraznim za obje strane – našu koja je servirala tekst peticije i inozemne intelektualce koji su je pristali potpisati. Za nas, jer se ne ponašamo kao da smo suverena država već takvim traženjem afirmiramo i opravdavamo vanjsku moć i utjecaj. Za njih, budući da oni tu privilegiranu poziciju objeručke sebeljubljivo prihvaćaju, jer razotkriva površnost njihova aktivizma kao davanja bianco potpisa na temelju nečijega rekla-kazala.

„Zadatak pamćenja je zadatak izvršenja pravde“, misao je Paula Ricoeura. Imamo li mi šanse za pravdu?

Sjećanje je, kao što je lijepo objasnila Hannah Arendt, način ukorjenjivanja u svijetu, koji pretpostavlja aktivan susret sa samim sobom u unutarnjem dijalogu, promišljanje o vlastitim postupcima kako bi se onemogućilo zlo djelovanje. Dakle, dok se ne zaboravlja, svi imaju šanse za pravdu. No od zaborava još je opasnije selektivno pamćenje.

Jesu li pravda, selektivno i povijesno pamćenje u hrvatskom društvu često zloporabljeni i instrumentalizirani?

Uvijek postoji opasnost od manipulacija, stoga je važno upozoriti na ulogu historiografije kao znanosti kojoj treba omogućiti da nesmetano obavlja svoj posao, a svaka se znanost temelji na preispitivanju teza i njihovu revidiranju. Primjerice, istraživanje stvarnog broja jasenovačkih i blajburških žrtava posao je historiografije. Iskorištavanje tog broja za relativizaciju zločina, koji se ne može umanjiti ili uvećati brojem žrtava, jer je u pitanju narav zla koje je počinjeno, instrumentalizacija je znanosti u političke svrhe.

Što je velikosrpstvu bilo povod za rat. Mogu li se normalizirati hrvatsko-srpski odnosi bez istine o velikosrpskoj agresiji?

Hrvatsko-srpski odnosi već su se u velikoj mjeri normalizirali. Budući da svatko ima svoju istinu, a nitko ne može biti u posjedu apsolutne istine, ne treba gajiti iluziju da do potpunoga konsenzusa o pitanju Domovinskog rata može doći. Realnost je takva da suživot ne pretpostavlja maksimum zajedničke istine nego minimum tolerancije na kojem se onda pokušavaju graditi susjedski odnosi.

Do nekoga sljedećeg rata za istinu?

Da do toga ne dođe, važno je koncentrirati se na aktivno rješavanje konkretnih pitanja; sudbine nestalih, reciprociteta u položaju hrvatske manjine u Srbiji i prava srpske manjine u Hrvatskoj te štićenja svojih građana, što uključuje i svakoga Srbina u Hrvatskoj. Dakle, neovisno što druga strana činila, potrebno je učiniti maksimum s vlastite strane u ostvarenju pravne države te osudi i procesuiranju zločina.

Čini mi se da hrvatsko društvo živi u paralelnom sustavu, jednom u kojem još žive ostaci komunizma i drugom, tobože demokratskom, koji pristaje na europsko „birokratsko ponašanje i direktivnu kulturu“ koja se svodi na epigonstvo?

Nije riječ o paralelnom nego istom sustavu koji karakterizira direktivna kultura. Promijenilo se samo mjesto s kojeg dolaze direktive. Tako briselska politika, osim obvezujućih propisa kao legislativnog okvira na koji smo pristali ulaskom u EU, uspijeva i svojim migovima, odnosno preporukama, simpatijama i antipatijama „vedriti i oblačiti“ hrvatskom politikom. No, pravi centar iz kojeg dolaze direkcije i u Europski parlament danas je korporativni.

Primjerice?

To možemo vidjeti u pokušaju donošenja TTIP-a, sporazuma između EU i SAD koji omogućuje podređivanje država korporacijama, pri čemu je važno naglasiti kako su slične klauzule, koje se ponajprije brinu za korporativni (ne)uspjeh, već i sada dio mnogih ugovora između država i korporacija, zbog čega je opravdan strah od raznih arbitraža, od slučaja švicarca pa do spora INA–MOL.

Vjerujete li u opstanak Unije kakvu nam nude europski moćnici?

Europa kao sadašnjost ne postoji. Postoji Europa koju neki još sanjaju jer im je ona metafora obećane zemlje i Europa koja ne želi biti zemlja tuđih snova koju predstavljaju Britanija i Nizozemska, odnosno sve veći broj zemalja koje uvjetuju svoj ostanak u EU „zabranom“ daljeg proširivanja.

I izlaskom iz Unije, kao Engleska?

Njezin izlazak samo je konkretna potvrda polagana raspada koji se događa već neko vrijeme, a koji je vidljiv u politici „država jednako nacija“ koju provode Mađarska i Poljska, jednako kao i u rezultatima nedavnoga nizozemskog referenduma o ukrajinskom pridruživanju Uniji.

S obzirom na sadašnju Uniju, postojimo li mi kao povijest, kultura i identitet?

U teoriji da, u praksi samo na tržištu – kao (ne)isplativ proizvod.

Što pod time mislite?

Europska unija proturječna je tvorevina. U njoj je prisutna fetišizacija autentičnosti, koja je vidljiva u potrazi za nacionalnim pa i regionalnim identitetom unutar europskih država, gdje se naglašava važnost podrijetla i korijena, što se materijalizira u borbi za zaštitu autohtonih proizvoda: Čiji je pršut, zelje, gibanica? Suprotno tome, nameće se težnja za unificiranošću, monolitnošću: rajčice te ostalo voće i povrće moraju biti identični veličinom i oblikom, što je još opasnije, jer će zadobiti i institucionalnu potporu potpisivanjem TTIP-a koji otvara mogućnost uvođenja GM-usjeva na europsko tlo i (neoznačene) GM-hrane u trgovine.

A što je s hrvatskim jezikom kao službenim jezikom Europskoga parlamenta?

Koristiti se njime znači priznati svoju neobrazovanost, dok je govor na lošem engleskom dušu dao za izrugivanje kao prvorazredni civilizacijski skandal „zaostalih“ kadrova. Ironično ili znakovito, sa stajališta turističkoga profita naša je „zatucanost“ šik – ona otkriva Mediteran kakav je nekada bio.

Bela Hamvas u eseju Hermes Trismegistos piše: „Logos i mit vide isto, ali različitim organima: logos čovjek vidi univerzalnom nadosobnom sposobnošću, mit univerzalnom kolektivnom sposobnošću.“ S obzirom na to, postoji li ikakva šansa da individualno nadvlada kolektivno?

Individualno je već nadvladalo kolektivno u ideji prava čovjeka, no kolektivno je zatrlo individualno centralističkom politikom Europske unije i dominacijom engleskog jezika na globalnom planu. Duh individualizma, kao vlastitog uspjeha, ono je što sprečava solidarnost nužnu za preživljavanje u globaliziranom svijetu, dok duh globalnoga kolektivizma razvija depresivnu dezorijentiranost kao rezultat raspada identiteta. Dakle, niti individualno treba nadvladati kolektivno, niti obrnuto, stvar je u njihovu omjeru.

Jedan od likova u grotesknoj dramu Pijani suvremenoga ruskog dramatičara Ivana
Viripajeva tvrdi da smrti nema. Je li nemoral i to što se suvremeni čovjek oslobodio
straha od smrti?

Suvremeni čovjek strah od smrti pokušava prevladati odvajanjem smrti od starenja i pokušajem dokidanja procesa starenja, pri čemu se ono svodi na „patološku slučajnost“. No starenje nije samo naše i nije važno samo za nas. Ono također omogućava našim bližnjima polagano odvikavanje od suživota s nama, što je jednako važno, pa i važnije od našega vlastitog opraštanja od života. Ako je izbjegavanje starenja utjeha ili zamjena za nemogućnost zaobilaženja smrti, onda možemo zaključiti da nas je, uništavanjem prirodne prilagodbe na nju putem starenja, smrt konačno nasamarila jer smo time dopustili njezino sažimanje na prijeteću izvanjsku slučajnost.