Lisa Simone izlazi iz majčine sjene

Europski jazz-tisak u zadnje se vrijeme raspisao o novom imenu međunarodne ženske vokalne jazz-scene. Riječ je o Lisi Simone, kćeri slavne Nine Simone (1933–2003), koja je kao i majka za umjetničko prezime zadržala ime poznate francuske glumice Simone Signoret.

O pjevačici, skladateljici i glumici Lisi Celeste Stroud (1962), djelovanje koje se dosad spominjalo uglavnom u sferi komercijalnije glazbe, i to u vezi s brodvejskim kazalištima, nije se u džezističkim krugovima dosad govorilo. No vokalne interpretacije te ime sada 52-godišnje atraktivne umjetnice sve se češće spominje, i to pretežito u europskim jazz-krugovima.

Lisa Simone počela je pjevati dosta rano, i to najprije kao prateći vokal u izvedbi mjuzikla Jesus Christ Superstar 1998, ali je radila i kao pomoćnica tehničkog asistenta u američkim zračnim snagama. Dvije godine poslije bit će nominirana za nagradu Grammy za album Here’s The Deal. Snimit će potom još tri uglavnom komercijalna albuma. Kako vrijeme prolazi, sve se više okreće interpretacijama jazza, što između ostalog u zadnje vrijeme potvrđuje i nastupima na brojnim jazz-festivalima, u nizu započetu još 2009. vrlo uspjelim predstavljanjem na međunarodnom jazz-festivalu u Stockholmu. Samo ovoga ljeta nastupala je, ili će nastupiti, na europskim jazz-festivalima Jazz In Juigne, Jazz A Vienne, u programu međunarodnog festivala Jazz Marciac te upravo ovih dana i na poznatom jazz-festivalu u švicarskom Montreuxu.

Na tim je nastupima gotovo uvijek prati poznati američki jazz-pijanist Randy Weston, ali će nerijetko nastupiti i uz svoje ili pak lokalne male jazz-sastave. Kad nastupa s vlastitim pratećim sastavima, u njima nailazimo najčešće na jazz-glazbenike kao što su afrički gitarist Herve Samb te američki glazbenici, kontrabasist Reggie Washington i bubnjar Sonny Troupe. No ona povremeno surađuje i s drugim džezistima, mahom predstavnicima današnjega modernog jazza kao što su to primjerice Richard Bona, David Murray, Lionel Lueke ili Marcus Miller.

Nedavnu i sve određeniju orijentaciju prema vokalnom jazz-izričaju Lisa Simone dokazuje i dvama nedavno izdanim albumima All Is Well te My World, koji nekim od originalnih skladbi i tekstovima, primjerice u pjesmi Expectation odražava i ponešto od teških trenutaka proživljenih u sjeni slavne, ali i prilično egzaltirane majke. Pritom Lisa Simone predstavlja i danas uobičajenu modernu jazz-korelaciju na razini vokalist – tekstopisac, boreći se nerijetko i s nesmiljenom konkurencijom, ali i s nekim drugim problemima. Djelujući danas, u vrijeme najmodernijega jazza ipak joj, što je svakako zanimljivo, kao stalna inspiracija služi više od pola stoljeća stara soul-jazz skladba Nata Adderleyja, Work Song. Uz niz originalnih skladbi, što je programski uvijek vrlo dobrodošlo, Lisa Simone u svoj repertoar uvrštava uvijek i poneki jazz-standard ili pak poneku uspješnicu svoje majke, primjerice s njezina popularnog albuma iz devedesetih godina High Priestes Of Soul.

Po svemu sudeći Lisa Simone kao jazz-pjevačica doseže s obzirom na svoje godine pomalo zakašnjelu afirmaciju. Dio te činjenice leži u tome što je prije djelovala u sjeni znatno poznatije majke, no kad je poslušate, to i ne bi trebao biti neki problem, jer se Lisa u znatnoj mjeri i stilski i u pristupu dosta razlikuje od interpretacija Nine Simone. Bi li promjena umjetničkoga majčina prezimena tomu pridonijela, pitanje je koje se automatski nameće. No za ljubitelje ženskoga vokalnog jazza ta činjenica i ne mora biti od velike važnosti, jer Lisa Simone donosi nam drukčiji tip jazz-interpretacije, a ne bi trebalo smetnuti s uma ni njezin širok raspon programskog izbora, temeljen na nekom znatno širem, modernijem i drukčijem repertoaru.