Lepršava baletna igra

S mnogo vedrine završila je sezona Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, baletnom premijerom Petar Pan Brune Bjelinskog, 30. lipnja. Uoči pedesete obljetnice praizvedbe (26. studenoga 1966, u koreografiji Nenada Lhotke) vratilo se to ljupko djelo na pozornicu HNK-a, a da je teško reći zašto je tako dugo bilo odsutno.

Opus plodnoga hrvatskog skladatelja Brune Bjelinskog (1909–1992) osebujna je stila glazbenog neoklasicizma. Maštovitost melodija i harmonija, bogatstvo ritmova, iskričavost temperamenta, liričnost i optimizam, njegove su glavne odlike. U opusu od čak petnaest simfonija, šest simfonijeta, brojnih koncerata, komorne, glasovirske i vokalne glazbe, te nekoliko opera, ističu se baleti Pinocchio, Petar Pan, Karneval iluzija i Mačak u čizmama.

Bruno Bjelinski široka je srca ušao u svijet dječje mašte iz priče engleskog dramatičara i prozaista škotskoga podrijetla Jamesa Matthewa Barrieja, čiji je Petar Pan postao jednim od najpopularnijih likova dječje književnosti. Bjelinski je sam napisao baletni libreto te partituru ispunio glazbenim duhom i šarmom, muzikalnošću, živopisnim ritmovima. Njegova glazba potiče ples i pokret. Partiturom prevladava prozračna orkestracija i brižljivo izrađena instrumentacija. Iako je Bjelinskijeva glazba ispunjena ritmom i plesnošću, ona nosi i sve elemente narativnosti potrebne za lagodno praćenje priče.

Na tu se osnovu nadovezao talijanski koreograf i redatelj Giorgio Madia (1965), zahuktavši kovitlac baletne igre na pozornici i u zraku. Naime, dramatruški su važni i vizualno atraktivni akrobatsko-koreografski prizori Zvončice, Petra Pana i drugih u zraku. Redatelj je zračnih scena Ran Arthur Braun. Giorgio Madia, također u ulozi oblikovatelja svjetla, ponešto je promijenio izvorni libreto, no odlično je osjetio i dosljedno slijedio glazbeni karakter pojedinih prizora – gusarâ, Indijanaca, u dječjoj sobi, itd. – uvijek nadahnuto našavši način da ih koreografski nadogradi. Pored toga, a zasigurno zato što se mnogo bavi režijom opereta i opera, Madia je glumački „istesao“ plesače da budu s pravom mjerom uvjerljivi, što je prilično osjetljivo u predstavama za djecu.

Petar Pan jest predstava za djecu, no glazba, a i svekoliko plesno uprizorenje, oduševit će i odrasle. Izvrsnog suradnika Giorgio Madia imao je u scenografu Kinsunu Chanu, koji je konstruirao savršenu scensku kutiju. Ona se otvara, okreće i rastvara na tisuću načina, sadržava sve što je priči potrebno. Kostimi Adriane Mortelliti slikovito karakteriziraju likove. Tek je ista cvjetna koloristika, od početka do kraja, bila jednolična, a svjetlo odveć tamno.

Giorgio Madia, kao koreograf, raspolaže velikim rasponom izražajnosti, skladno stopljenih raznolikih stilova, od klasičnoga baletnog do televizijskog šoua. Profinjeno gradi kompozicije manjih i većih plesačkih skupina. Neodoljiv je bio prvi nastup izgubljenih dječaka s duhovitim premetima, koji su se nastavili i u drugim scenama, baš kao i mala varijacija Zvončice na početku.

Svi su plesači nadahnuto ostvarili uloge. Dominirao je mudar, hrabar i drzak, kakav već treba biti, Petar Pan Kornela Palinka. Zlobnu Zvončicu lijepo je ostvarila Catarina Meneses, dok je Iva Vitić Gameiro dojmljivo ostvarila velik raspon Wendyne djetinje začuđenosti svijetom iz mašte koji joj se otvara pred očima, na tlu, na moru i u zraku, na putovanju od doma do Nigdjezemske i nazad, u sigurnost majčinih skuta. Zadane karaktere kapetana Kuke, indijanske princeze Lily i indijanskog princa uvjerljivo su ocrtali George Stanciu, Rieka Suzuki i Guilherme Gameiro Alves. Ansambl je bio odličan u svim skupinama – izgubljenih dječaka, gusarâ i Indijanaca. Istaknuli su se i Gianmarco Beoni kao Michael, Adam Harris kao John, Natalia Horsnell kao Vila i Milka Hribar Bartolović kao gospođa Darling.

Dirigent Alan Bjelinski, kao uvijek, pokazuje velik i istančan senzibilitet za delikatnosti očeve glazbe. Predstavio ju je publici u punoj ljepoti, zahvaljujući i odličnom orkestru HNK-a.