Kritika i kritičari danas

U organizaciji Matice hrvatske, Ogranka u Đakovu, i Društva hrvatskih književnika, Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskog, u sklopu pedesetih Đakovačkih vezova u Đakovu su 27. i 28. lipnja održani devetnaesti Đakovački susreti hrvatskih književnih kritičara.

Susreti su svečano otvoreni u ponedjeljak, 27. lipnja. U ime gradonačelnika Zorana Vinkovića goste je pozdravio dogradonačelnik, književnik Mirko Ćurić, predsjednik Ogranka osječko-baranjsko-srijemskoga DHK-a. Sudionicima su se obratili i Vlado Filić, predsjednik đakovačkog ogranka MH, te Božidar Petrač, predsjednik DHK-a, koji je naglasio da se književna kritika i dalje piše iako se sve manje objavljuje u medijima: „Hrvatska književna kritika se ne predaje. To dokazuju i oni koji iz godine u godinu dobivaju Nagradu Julija Benešića za svoj rad. I ove godine netko će biti ovjenčan tom nagradom i u toj osobnosti prepoznat ćemo čovjeka koji je pratio suvremenu hrvatsku književnost, o njoj prosuđivao, nju vrednovao i neke stvari u suvremenoj hrvatskoj književnosti istaknuo.“ Rekao je na kraju da se nada da će Matica i DHK nastaviti i dalje njegovati ne samo ovu manifestaciju u Đakovu nego i druge diljem Hrvatske.

U ime Matice hrvatske govorio je Luka Šeput, književni tajnik MH i glavni urednik Vijenca. U pozdravnom govoru on je, između ostalog, rekao: „Od svih definicija književnih kritičara, možda mi se najviše sviđa ona koja ga opisuje kao tajnika javnosti. Čini mi se da ona podcrtava bitnu etičku dimenziju kritičarskoga posla: onu da kritičar o književnom djelu piše slobodno, neovisan o interesima autora i izdavača, neovisan o svojim vlastitim interesima, a u službi javnosti, u korist javnosti, dakle mogli bismo reći u korist istine. Ovako postavljeno, zanimanje kritičara uistinu otkriva svu plemenitost svojeg poziva.“

U nastavku je istaknuo: „Znamo da su mnoge kritike, pa i naših najvećih kritičara, znale biti nepravedne prema književnicima. Sjetimo se samo Matoša, Šimića, Krleže… ali, usprkos tome i dalje ostaje na snazi misao da je moguće, kako je to rekao jedan veliki njemački historičar, ‘pronaći apsolutno u relativnome’, univerzalnu vrijednost u neposrednom, prvom razumijevanju književnoga djela. Upravo na tome počiva smisao i moć književne kritike danas.

Ovakvi susreti pridonose reflektiranju toga smisla i njegovu uvijek novom potvrđivanju. Stoga bi bilo dobro da oni prođu u plodonosnim raspravama i razgovorima koji će pridonijeti razvijanju snažnije svijesti o vrijednosti književne kritike jer ona u svojem idealnom liku, estetičkom profinjenošću, uvjerljivošću zaključivanja, slobodom u prosuđivanju te, ne najmanje važno, ljepotom svojega stila možda tek čini sporednoga junaka književne povijesti, ali je istovremeno zrcalo bez kojega onaj pravi junak – sama književnost – nikada ne bi mogao zasjati u punom svjetlu.“

Autobiografija u rukopisu

U večernjim satima predstavljena je knjiga Marka Palade Zlonjiva, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Trogiru, o kojoj su govorili Josip Brkić, Ivan Pažanin, Fabijan Lovrić, Danka Radić te sin autora književnik Josip Palada. Josip Palada roman je priredio na osnovi bilješki svoga oca Marka ispisanih tintanom olovkom i čitljivom kaligrafijom na papiru koji je dobivao kao korice biltena što ga je slala Američka ambasada iz Beograda. U biltenu je bio propagandni materijal, a Marku Paladi su ga zabunom slali jer su prema traženjima potvrde staža saznali da je bio u „Americi“ na radu premda je bio u Argentini, dakle u Južnoj Americi, a ne SAD-u. Bilten je dobivao sve do smrti 1954.

„Josip Palada“, rekao je književnik Fabijan Lovrić „usustavlja ono što je bilježio njegov otac Marko. Takav životopis sam po sebi zahtijeva postupno razmišljanje o proteklom vremenu, o jednoj ljudskoj sudbini, kojih je bilo na tisuće u svijetu, u kojem čovjek izgrađuje svoj opstanak. Nesvakidašnja je to borba za obitelj, za sebe sama kako bi odgovorio svim potrebama zajedništva i obitelji i društvenoj zajednici. Kako je to moguće? Nije li samome Marku Paladi izgledalo kako je njegov život književnost, kako je i inače život književnost, samo ga treba prihvatiti, doživjeti i zabilježiti?“ Tako je nastao roman Zlonjiva, podijeljen u četiri cjeline, jedinstvena književna epopeja, na čak 600 stranica.

U glazbenom dijelu programa Milko Kiš Deda (Hladno pivo) i Robert Mahović Maha (Problem Child) izvodili su pjesme hrvatskih pjesnika. Predstavljena su i dva časopisa, i to Književna Rijeka riječkog ogranka DHK i Artikulacije DHK-a, Ogranak podravsko-prigorski. O časopisima su govorili glavni urednici Igor Žic i Darko Pero Pernjak.

Drugog dana, 28. lipnja, Livija Reškovac i Franjo Nagulov analizirali su 18. zbornik Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara, a zatim su projekt petoknjižja Cvelferica predstavili njegovi autori Goran Rem, Ružica Pšihistal, Sanja Jukić, Ivan Trojan i Anita Tufekčić.

Književno nasljeđe Cvelferije

Pet knjiga Cvelferice završni je rezultat originalnoga, opsežnoga i zahtjevnoga projekta u kojemu se – u sklopu izučavanja panonizma kao specifičnoga područja hrvatske regionalne književnosti – nastojalo izdvojiti, zapisati i sačuvati književno i kulturno nasljeđe Cvelferije, povijesne hrvatske pokrajine čiji naziv potječe iz doba Vojne krajine kada je Hrvatska bila podijeljena na pukovnije, odnosno satnije, a područje Cvelferije obuhvaćalo je dvanaestu satniju (njem. zwölf – dvanaest). Središte Cvelferije bilo je u Drenovcima, a cijela pokrajina  obuhvaća područje od devet sela u južnom dijelu Brodsko-posavske županije, uz rijeku Savu. U Cvelferici su tako svoje mjesto našli autori koji ili potječu iz Cvelferije ili pišu o njoj, a obuhvaćeno je osim literarnoga i usmeno stvaralaštvo njezinih stanovnika. Brojke suradnika na projektu uistinu su impozantne, počevši od 92 kazivača i dvadesetak zapisivača. Taj megaprojekt, kako je istaknuo Goran Rem, nastao je nakon nedavnih poplava Cvelferije. Prostor je u knjigama predstavljen kao vrlo živ prostor kulture, pisma, pučkog izričaja i brojnih kazivača, a u nastajanju projekta bio je nužan vrlo opsežan terenski rad, a sam posao zapisivača i kazivača bio je iznimno zahtjevan.

U okviru teme Književna kritika danas – dometi, utjecaj, perspektive govorio je Tvrtko Klarić. Posebice je analizirao stvaralaštvo Tomislava Ladana i Krešimira Bagića, a bilo je govora i o utjecaju književne kritike na internetu, elektronskim i tiskanim medijima.

Na kraju 19. Đakovačkih susreta hrvatskih književnih kritičara proglašeni su i ovogodišnji laureati. Nagradu Julija Benešića dobio je Ivica Matičević za knjigu kritika Mjera za priču, a Povelja uspješnosti Julija Benešića pripala je mladoj književnoj kritičarki Ivani Buljubašić iz Osijeka za niz kritika objavljenih u časopisima, na internetskim portalima i u književnim revijama. Posebnu nagradu ovogodišnjih Susreta dobila je i književna kritičarka Helena Sablić-Tomić za knjigu kritika Dodir teksta, koje je godinama objavljivala u zagrebačkom Vjesniku. Nagrade će dobitnicima biti uručene u studenom.