Kako dalje s plesom

Plesna sezona 2015/16. započela je uobičajenim intervalima – najprije razdobljem uhodavanja, potkraj godine pojačanom produkcijom, potom sezonom zatišja, koja se ovaj put otegnula jer su programi prihvaćeni za financiranje objavljeni tek u travnju, i onda periodom hvatanja ritma da bi se sve preuzete obveze uspjele ispuniti, sve to premošćeno festivalskim grupiranjima – a završila burno – odlukom uprave Grada Zagreba da se upravljanje prostorom Zagrebačkoga plesnog centra povjeri Zagrebačkom kazalištu mladih te prosvjedom dijela plesnih umjetnika pod egidom „Autonomija plesu!” protiv takve odredbe.

Na činjenicu da se neriješenim pravnim statusom i načinom vođenja Zagrebačkoga plesnog centra, prvoga javnog zdanja izgrađena za plesnu umjetnost koje naposljetku nije utemeljeno kao ostala gradska kazališta, s osiguranim pitanjem hladnog pogona, nego je upravljanje na neodređeno vrijeme 2009. povjereno udruzi Hrvatski institut za pokret i ples na čelu s ravnateljicom Mirnom Žagar, nisu riješili prostorni problemi plesne zajednice nužni za rad na predstavama i njihovo izvođenje, već da će se generirati novi i raznovrsniji, upozoravala sam u nekoliko navrata ovdje i u drugim medijima, kao i nekolicina mojih kolega.

Komu će se dodijeliti ZPC, a dodjeljivat će se sve dok gradska vlast ne bude zadovoljna djelovanjem, premda njezin interes možda neće biti jednak interesu plesne zajednice, samo je posljedica takva dugotrajna stanja – većim dijelom godine Mirna Žagar upravljala je centrom iz Kanade pritom vodeći još jedan plesni centar, što teško funkcionira u hrvatskim uvjetima i kad se cijela struktura mora uspostaviti od nule; dalekosežnija vizija razvoja nije se vidjela; prostor se plesnim autorima iznajmljivao pod jednakim ili ne bitno drukčijim uvjetima kao u bilo kojem drugom kazalištu, osim autorima koji su izabrani za rezidenciju; autori koji će radove realizirati u ZPC-u izabirani su selektivno, što je pravo svakog ravnatelja, ali kad se prostorom pretendira upravljati neodređeno dugo, nastaje problem i u produkcijskome i u estetičkom smislu; repertoarno programiranje predstava nije uistinu zaživjelo; uvjeti rada često nisu bili zadovoljavajući (negrijani prostori, loša zvučna izolacija, prokišnjavanje); nedostajalo je programa usmjerenih razvoju publike (nerijetko su se predstave izvodile pred desetak gledatelja).

Ne reagirajući ili tražeći mjesto izvan ZPC-a, svih tih godina većina je plesnih umjetnika na to pasivno pristajala. Udruzi HIPP ugovor o djelovanju u prostoru ZPC-a nije produljen od lipnja 2012, a sve je na vidjelo izbilo tek u travnju ove godine kad je pripajanje prostora ZKM-u postalo vjerojatno. Dakle, o tome se šutjelo gotovo pune četiri godine. U čiju je korist šutnja radila? Za dobrobit plesne zajednice i društva općenito? Na što se točno odnosi „autonomija plesu”? Koliko doista plesna scena može biti neovisna s obzirom na postojeći sustav financiranja, gotovo u potpunosti ovisan o gradskim i državnim strukturama? Ne znači li autonomnije djelovanje ujedno prepuštanje slobodnom tržištu na kojem se umjetnički rad vrednuje isključivo onoliko koliko se može poistovjetiti s utrživim proizvodom? Je li jedinstvo plesne zajednice moguće ako dio umjetnika u ime višeg cilja, pravde ili istine istupa prosvjedima, a dio se od njih ograđuje jer zasjenjuju pojedinačna nastojanja? Može li plesna scena nadići partikularne interese, zajednički i demokratski naći model upravljanja ZPC-om koji bi odgovarao svima i doista utjecati na izbor ravnatelja bez upletanja politike?

Pritisci na plesnu scenu

Prije svega nužno je jačati ples kao instituciju umjetnosti; instituciju ne čini sam prostor, ova ili ona zgrada, već ljudi i diskurs koji razvijaju ili jačaju. U odnosu na to iznimno su važni projekti temeljeni na zajedničkim diskusijama, promišljanju umjetničkoga djelovanja i plesa iz plesa, iz struke. Stoga bih iz protekle sezone kao osobito vrijedno izdvojila dvodnevno događanje Konstrukcija perspektive, kojim su autori Marjana Krajač i Andrej Mirčev u ožujku obilježili deset godina djelovanja Koreografskog laboratorija Sodaberg. Pozivajući plesne umjetnike i stručnjake te stručnjake srodnih disciplina da izvedbama ili izlaganjima promisle umjetničke metodologije, suvremenoplesne estetike i načine oblikovanja, značenje i odjeke radova pozvanih umjetnika i općenito plesne umjetničke prakse u protekloj dekadi, autori su apelirali na važnost sagledavanja plesa iznutra i izvana radi utvrđivanja mogućih smjernica daljeg razvoja te umjetničke discipline. Među ostalima, izvedbene odgovore ponudili su Selma Banich i Sandra Banić, umjetnice koje više i nije moguće vidjeti zajedno na sceni, govoreći o umjetničkim i neumjetničkim razlozima odustajanja od autorskoga stvaranja unutar kolektiva OOUR. Barbara Matijević prvi je put zaplesala na sceni ZPC-a i to utjelovivši solo Mary Wigman Abschied und Dank, upućujući na činjenicu da je ples pritisnut raznim izvanjskim zahtjevima sve manje umjetnost plesanja, a znakovito je i za njezin rad jer se posljednjih godina usmjerila hibridnim izvedbenim oblicima kao, primjerice, izvedbenom predavanju (lecture-performance).

Vrlo poticajan bio je i razgovor Marjane Krajač i Nikoline Pristaš o koreografskim protokolima koje primjenjuju u radu. Dvodnevno događanje obogatilo je izdavanje zbornika O plesu i iz(a) plesa urednika Andreja Mirčeva s tekstovima više autora (uz urednikov i koreografkinjin te razgovor izvođačica pišu Una Bauer, Katja Šimunić, Mila Pavičević, Pavle Heidler, Tomislav Medak) i bogatim fotografskim prilozima koji iz raznih aspekata razmatraju koreografsko djelovanje Marjane Krajač.

O biti plesa

U trenutku kad se učestalo pokušava odgovoriti što je suvremeni ples, koji su mu dosezi, značenje i granice, od ostaloga dijela produkcije važnim se čini istaknuti tri predstave koje se bave upravo ontološkim pitanjima plesa. Nadovezujući se na ideju o autentičnome pokretu, pokretu koji je rasterećen viškova upisivanja raznih obrazaca kretanja, razrađivanoj u Koreografskoj fantaziji 1, Koreografska fantazija br. 2 Marjane Krajač pomiče se prema formalnijim oblicima, i na razini pokreta i na razini prostornih formacija plesačica (Lana Hosni, Irena Mikec, Katarina Rilović, Filipa Bavčević, Sara Piljek), dopuštajući da se čista forma, davno naučen i usvojen pokret ispliva i otjelotvori u novom kontekstu, dok se izvođačice nose s naslagama asocijacija koje izranjaju za vrijeme izvođenja. I dok je kod Marjane Krajač vidljiv koreografski princip, Glečer Pavla Heidlera, Silvije Marchig, Sonje Pregrad i skladateljice Ane Horvat udaljava se od koreografske organizacije pokreta ili prostora, pitajući se što je to što se dijeli između izvođača i publike što se može nazvati izvedbom. Svaki pokret, svaka emocija i svaka situacija afirmiraju se, naglasak je na subivanju u prostoru i dijeljenju trenutka s gledateljima, koji vlastitim imaginativnim angažmanom izabiru kako će viđeno organizirati u čitljiv sadržaj.

Treći rad također naglašava važnost dijaloga i gledateljske suodgovornosti za proizvodnju značenja, a i koreografija također izostaje. Riječ je o Praksi kozmičke prašine Pavla Heidlera, koja je izvedena na Ganz novom festivalu, a temelji se na ideji preživljavanja u vremenu i prostoru u situaciji izloženosti vlastita tijela pogledu. Tijekom prakse, koja se naposljetku izvede pred publikom, prema zadanim propozicijama vježba se situacija izvođenja, da bi izvođač bio spreman za stvarnu situaciju suočavanja s vlastitim kapacitetima i ograničenjima te reakcijama publike.

Plesni festivali ove godine dijele i koncepcijski i programski zamor. Dijelom je to rezultat smanjenja sredstava, dijelom krivih izborničkih odluka. Umjesto dosadašnjega jedinstvena programa raspoređena u više kategorija, Platforma HR doslovno se razdijelila na tri manja festivala, Kliker, TASK i Streetformu, a usto je s Hrvatskim centrom ITI suorganizirala u Hrvatski kazališni showcase za međunarodne kustose i izbornike. Namijenjen djeci i mladima, Kliker je ponudio nekoliko predstava i popratnih događanja, a Streetforma se usredotočila na ulične urbane plesove. Središnjim dijelom Platforme HR postao je TASK, istraživački format suradnje, u kojem na temelju koreografskih propozicija jednog autora drugi autori, etablirani umjetnici i početnici, stvaraju vlastite radove. Umjesto objedinjavanja manjih festivala pod okriljem većega, dogodilo se da se zapravo festival koji je tijekom šesnaest godina izgradio prepoznatljiv identitet, raspao na manje cjeline, nejednako zanimljive, s manje posjetitelja, a TASK koji je trebao biti okosnicom, s jednom prezentacijom radionice, nekoliko početničkih pokušaja i prezentacijom radova u nastajanju, nije imao dovoljno jakih događanja koja bi opravdala njegovu središnju poziciju. Iz te je slike jedino iskočila solidna predstava En tournant Žaka Valente i Silvije Marchig.

Tjedan suvremenog plesa

Program 33. tjedna suvremenoga plesa nije bilo teško zasjeniti prosvjednim zalaganjima umjetnika za autonomiju plesa, od kojih se Mirna Žagar ogradila ističući da nanose štetu ugledu festivala. Ravnateljica i izbornica i dalje se uporno drži principa programske eklektičnosti, uskraćujući si mogućnost snažnijeg tematskog ili konceptualnog profiliranja.

Većina domaćih predstava, od kojih su polovica koprodukcije sa ZPC-om ili HIPP-om, reprizne su izvedbe predstava uglavnom zagrebačke scene te stoga za gledatelje i nisu neka novost, izuzev dviju premijera Ja gledam tebe dok ti gledaš mene Sonje Pregrad i Nives Sertić te Satova za odrasle i napredne Staše Zurovca i Liberdancea.

Od osam stranih predstava samo tri kvalitetom opravdavaju festivalsko uvrštavanje, Blind Date Liz King i Arthura Rosenfelda, Proljeće Marka Tompkinsa te Besana noć u Ougadougouu Sergea Aimea Coulibalyja, ali daleko su od velikih predstava koje bi mogle nositi festival. Kako će sljedeći Tjedan izgledati i u kojim će se prostorima događati, zasad je nemoguće naslutiti s obzirom na veliku vjerojatnost da HIPP više neće upravljati ZPC-om, u kojem se od 2010. odvijala glavnina programa Tjedna. Iako je budućnost neizvjesna, prevrati nisu nužno loši jer katkad donose potrebno otriježnjenje i promjene.