I malena djela donose veliko dobro

Poštovane gospođe zastupnice, poštovana gospodo zastupnici, ugledni gosti, drage Sinjanke i Sinjani, gospođe i gospodo!

Prošle su dvije godine od naše izborne skupštine na kojoj smo izabrali Matičina upravna tijela, kao i uvijek s nadom da ćemo u sljedećim godinama učiniti mnogo dobroga. Vodili smo se starom mišlju da ćemo naći put ako znamo cilj. A mi smo cilj znali jer on je zapisan u našim pravilima u 7. članku, koji kaže da je „svrha Matice hrvatske istraživanje, čuvanje, razvijanje i promicanje narodnog i kulturnog identiteta u područjima umjetničkoga, znanstvenoga i duhovnoga stvaralaštva, gospodarstva i javnoga života te skrb za demokratski društveni razvitak“.

Jesu li oni koji su definirali ovu svrhu bili jako zahtjevni ili su samo htjeli naznačiti koliko je široko polje na kojem možemo djelovati, nije u ovom trenutku važno, važno je da analiziramo što smo uradili, što dobro, što loše i što smo propustili učiniti. Središnja točka našega današnjega okupljanja izvješće je glavnoga tajnika koje objedinjuje sva izvješća o našoj razvedenoj djelatnosti i ja vas pozivam da dobronamjerno i kritički govorite o našim dobrim i lošim potezima te da predlažete nove i uvijek djelotvornije oblike rada.

Kada sam voljom skupštine 2014. postao predsjednikom Matice hrvatske, znao sam za brojne teškoće koje čekaju moje suradnike i mene: one su se ticali i određenih slabosti u našoj logistici, u organizaciji našega rada, ali objektivno znatno više u nepodudaranju između onoga što hrvatska kulturna javnost od Matice hrvatske očekuje i onoga kako su Maticu tretirali oni koji odlučuju o tome kamo će se usmjeriti sredstva namijenjena kulturi. Iz izvješća glavnoga tajnika vidjet će se da smo i u ove dvije godine izdali mnoštvo knjiga i da smo organizirali još više kulturnih događaja u središnjici i u našim ograncima. Imamo dakle što pokazati i pobrojati, ali pitanje jesmo li mogli bolje nije samo retoričko. Važno je da vidimo kako su pojedine Matičine ustrojbene jedinice mogle bolje surađivati, dakle i ogranci međusobno i s našim odjelima i kako su neke od njih mogle postaviti pred sebe ambicioznije zadatke i uložiti više truda. Ipak nema sumnje da je osobito važno kako smo radili mi koji smo na čelu Matice hrvatske, kakve smo inicijative davali i kakve podupirali.

Djelotvornija Matica

Počeli smo s očekivanim namjerama da Maticu očvrsnemo iznutra i da dobrim radom jačamo njezin ugled u društvu, što bi u normalnim prilikama trebalo značiti i to da poboljšamo njezin status na mjestima gdje se odlučuje o sredstvima koja se daju za onakve programe kakve Matica može ostvarivati, za onakve sadržaje kakve ona može nuditi.

Što je značilo da očvrsnemo Maticu iznutra? Značilo je više toga. Željeli smo i nastojali da Matičina radna zajednica, dakle naša logistika, bude djelotvornija, da uklonimo uočene neujednačenosti u tretiranju poslova koje za Maticu obavljaju brojni ljudi koji nisu u sastavu radne zajednice. U tom smo smislu ukinuli gotovo sve mjesečne dodatke i uveli plaćanje za konkretan posao, smanjili i ujednačili autorske honorare, što jedno i drugo držim našim dobrim potezima. Iako smo energično i uporno tražili i tražimo načine da skratimo vrijeme rada na našim velikim projektima (Stoljeća hrvatske književnosti, Povijest Hrvata, Enciklopedija Matice hrvatske), i da rad na njima bude djelotvorniji, nismo, po mojem mišljenju, pronašli zadovoljavajuću formulu, premda istini za volju treba reći da ćemo bitna poboljšanja moći postići samo uz pomoć šire društvene zajednice, odnosno čvrstim dogovorima s njom, dogovorima kojima bismo preuzeli toliko ambiciozne zadaće kolika je naša snaga da ih ostvarujemo. Uzmimo za primjer Stoljeća hrvatske književnosti: broj osoba koje na njima rade i novac koji možemo za njih izdvojiti takvi su da možemo u tom nizu objaviti šest knjiga godišnje. Tim tempom do kraja serije stići ćemo za 25 godina. Čvršći dogovor s financijašima, njihova izdašnija pomoć i naša bolja organizacija mogla bi prepoloviti to vrijeme! Naše Povijest Hrvata i Enciklopedija Matice hrvatske također su primjer i potrebnih i važnih edicija koje se ostvaruju odveć sporo jer ni planiranje posla nije optimalno, niti svi svoje zadatke izvršavaju kako bi valjalo, niti sredstva pristižu potrebnim tempom i u potrebnim količinama pa sve traje dulje i ispada skuplje nego što bi moralo. Osobito je pak važno pitanje kako se mi matičari sami odnosimo prema onome što naša ustanova objavljuje, kako ta izdanja promoviramo, koliko Matičinih izdanja kupimo, što znači koliko pomažemo svoju ustanovu na taj način.

Mnoge nagrade

Želimo se pohvaliti da su naša izdanja osvojila lijep broj različitih nagrada. Nezaboravne priče iz kavane Corso Dubravka Jelačića Bužimskoga dobile su nagradu Gjalski, knjiga Od ljubavi do nostalgije – ogledi o hrvatskoj književnosti njemačke sveučilišne profesorice Renate Lachman dobila je nagradu Davidias, voditelj našega Odjela za tehničku pripremu Željko Podoreški dobio je na Sajmu knjiga u Sarajevu nagradu za najbolje dizajniranu knjigu za naš Leksikon Sinjske alke, a stari matičar i naš ugledni pjesnik Ernest Fišer za svoju je knjigu pjesama Macbeth na fajruntu dobio više nagrada. Teško se može predbaciti išta našim izdanjima, ali moramo razmisliti i o drukčijim, posebno onima koja bi oštrije zasijecala u tkivo naše svagdašnjice.

Naše novine Vijenac i naši časopisi Kolo i Hrvatska revija prilagođavali su se smanjenim materijalnim sredstvima, ali držim da su uspješno ispunjavali svoje uloge. O njima traju i dalje razgovori koji se odavna vode. Kada je riječ o Vijencu, problem je kako i mogu li se uopće pomiriti zahtjevi da list znatno više stranica posveti unutarnjem životu Matice i zahtjevi da još češće i oštrije secira kulturne probleme od nacionalnoga značenja. Kada se listu prigovara da nije ovdje ili ondje prisutan, mora se imati na umu da se članovi redakcije mogu nabrojati na prste jedne ruke i da njihov angažman osobno ocjenjujem visokom ocjenom. I druženje na ovoj skupštini prilika je da s urednicima naših izdanja razgovarate o mogućnostima da prikažu vaše značajnije napore i dosege. Prosječna dob u redakciji Vijenca takva je da pokazuje kako smo na osjetljivim mjestima znatno pomladili snage. Mladi ljudi vode i dobar broj naših zagrebačkih odsjeka, koji rade s različitim žarom i s različitim uspjehom, i Predsjedništvo je na nekoliko načina pokušalo ojačati one slabije. No u našim prostorima tjedno održavamo po desetak kulturnih i znanstvenih priredbi i to je uvelike zasluga naše izdavačke djelatnosti, ali i naših boljih i najboljih odjela. Od početka mandata nastojim da se njihovi programi kadšto presele i u naše ogranke, dakle izvan Zagreba, jer to ne bi bilo ni složeno ni skupo, ali zasad u tome nismo postigli zapaženije rezultate.

U naše unutarnje jačanje ubrajam i jačanje naših ogranaka i mislim da smo na mnogim mjestima postigli lijepe uspjehe: nova, mlađa vodstva donijela su novu energiju i nove ideje i vidljivo ojačala prisutnost Matičinih sadržaja u svojim sredinama. Primjetljivo je ojačala i disciplina naših članova u ispunjavanju članskih dužnosti, ali na tome trebamo i dalje raditi, a oni koji vode ogranke moraju ulagati dodatne napore u povećanju broja članova i njihovu aktiviranju. Pritom naglašavam da mi dosta uspješno dolazimo do novih članova, ali ih teže zadržavamo i navikavamo da ispunjavaju svoje matičarske obveze i sudjeluju u izvršenju Matičinih programa. Posebne smo napore uložili u uspostavljanju veza s Hrvatima u zapadnoeuropskim zemljama: o mogućnostima i delikatnosti suradnje čut ćemo i posebno izlaganje.

Pravni teror

Usmjeravanje i koordiniranje doista razgranate djelatnosti za upravne Matičine strukture nije bilo nimalo jednostavno jer nije jednostavno nikada. No dodatni uteg i to nemale težine stigao je sa sudskom odlukom da nam se oduzima naša zgrada. Odmah smo zauzeli stav da ta nepravedna i šokantna odluka ne smije paralizirati naš rad i u cjelini gledano tako smo se i ponašali. No nismo mogli izbjeći gubitak vremena i snage jer se nismo uvijek slagali trebamo li bez komentara čekati sudske odluke ili trebamo na sve strane i na sve načine protestirati, a osim toga mnogi smo, posebice naš glavni tajnik, neprekidno morali pronalaziti, pripremati i na službena mjesta slati dokumente koje smo odmah imali i koje smo naknadno pronalazili. Izgubili smo i znatan novac jer slobodni dio zgrade nismo mogli iznajmljivati. Ne mislim danas na to trošiti puno vremena jer su se kazaljke djelovanja nadležnih ustanova, čini se, usmjerile onako kako s pravom očekujemo. Ipak, jedan odsječak našega političkoga vremena neće moći izbjeći suočavanje s činjenicom da je Maticu hrvatsku izložio pravom pravnom teroru tražeći od nje da dokazuje da je doista Matica hrvatska jer da je tobože 1971. izgubila kontinuitet.

Upaliti svijeću dobra

Naše realno činjenje odigrava se u vremenu i prostoru u kojima se vrednote niječu na svim razinama ljudskoga djelovanja i, kao što ističu ozbiljni mislioci, stvara se dojam da je um nemoćan pred brutalnošću bezumlja. U takvim smo prilikama željeli podupirati nadu  da neće pobijediti one snage koje bi život htjele svesti na ono što je trenutačno poželjno.

Dramatično je za ljude koji misle stanje u kojem je neizvjesnost jedina sigurnost i stoga je važno poticati naše članstvo da se ne utapa u neprekidnom širenju crnila koje je zahvatilo naše prostore i koje odnosi mnogo snage. U skladu s preporukom staroga kineskoga filozofa umjesto širenja crnila i neprekidne priče o zlu upalimo svatko svoju malu svijeću, učinimo ono što možemo, makar to bilo i maleno. Matičini su prostori i Matičini programi pogodni i za takvu sitnu djelatnost, za tu sinergiju različitih darova koja donosi dobro i time što djeluje protiv osjećaja bespomoćnosti i nepotrebnosti. Radost koju ste pružili čovjeku kraj sebe ispunit će i vas radošću.

I dalje nas mnogi potiču da se jače čuje Matičin glas u određenim trenucima. U vezi s tim prvo bih rekao da legalno izabrana Matičina tijela moraju odlučivati posve slobodno o tome kada će i kako reagirati, i odmah tomu dodajem da reagiramo u gotovo svakom društveno važnom trenutku. Npr. o tzv. kurikularnoj reformi organizirali smo razgovor i oblikovali stavove koje smo poslali nadležnima i iz kojih je vidljiv naš stav da se svaki ljudski napor mora poštivati, ali svatko tko radi posao od osobite društvene važnosti mora biti kadar čuti što drugi ljudi o tome imaju reći. Mora se suočiti s drukčijim mišljenjem, a ne ultimativno zahtijevati da se prihvati njegovo. Veoma zabrinjava to što tako često u našem društvu ne možemo ni započeti ozbiljan razgovor o važnim temama, nego odmah pokušavamo drugoga etiketiranjem, masovnim prosvjedima i na druge načine izbaciti iz razgovora i nastaviti taj razgovor s istomišljenicima, pa onda uklanjanje sitnih razlika prikazati kao konstruktivnu raspravu. Želim da matičari drukčije postupaju.

Sljedeće 2017. godine slavit ćemo 175. obljetnicu djelovanja Matice hrvatske. Pokušajte se na trenutak zamisliti nad brojem 175, razmislite o njegovu značenju, posebice u hrvatskim prilikama. To dugo trajanje sigurno je dokaz da je Matica dobro odrađivala zadatke koje je društvo pred nju stavljalo. Nismo nerealni i ne mislimo da je to uvijek bilo jednako uspješno, ali i kad je bilo slabije, obavljalo je važne zadaće. I u Matičinu se primjeru pokazalo što znači vlastita država. Objavili smo u ovih četvrt stoljeća znatno više knjiga nego u prijašnjih 150 godina zajedno i organizirali više kulturnih događaja. Ne zato što bismo bili sposobniji od predaka. Štoviše, i dalje od njih možemo i moramo učiti kako bismo bolje pogađali trenutke i oblike djelovanja, kako bi se pojačano primijetilo naše prisustvo u važnim društvenim procesima. Mislim da bi nam jako dobro došla i biblioteka u kojoj bismo predstavili naše velike predsjednike i druge važne Matičine pregaoce i biblioteka njihovih djela: pokazalo bi se da mogu biti jako dobri i jako suvremeni sugovornici. Molim vas da svi uložite napor kako bismo radno proslavili veliku obljetnicu i da našu zajednicu, argumentirano, a ne ispraznim fraziranjem, podsjetimo na velika Matičina djela. Nemojmo se natjecati u broju priredbi, nego učinimo u svakoj sredini nešto što će u toj sredini odjeknuti i imati trajniju vrijednost. Mi uvijek želimo kultivirati nacionalni osjećaj obrazovanjem, obrazovanjem koje nije samo stjecanje znanja i umijeća, nego pomaganje osobi da postane čovjekom u najširem smislu riječi.

Kultura kao biblijski David

Kada organiziramo kulturne događaje, pomažemo gradnji zajednice koja neće biti masa anonimnih neznanaca, nego će ljudsku osobu imati u prvom planu. Dobro je razumjeti da smo tada dio onih snaga koje se doista bore za čovjekovo bolje sutra, a to su one snage u svijetu i u Domovini koje se zalažu za opću dobrobit, a ne za pojedinačno prekomjerno bogaćenje, koje se zalažu da jačamo osjećaj blizine s drugim ljudima, a ne da neprekidno prestrašeno mislimo samo na sebe. Kulturna su djela ona koja slave znanje i ljepotu. I to ne bi trebalo u našem sustavu vrijednosti biti nešto na kraju, nešto na što pomišljamo kada smo sve drugo, tobože važnije, namirili. Spominjao sam višeput one ovojnice koje štite ljudsku krhkost, dakle vjeru, kulturu, tradiciju, i želim dodati da u njima vidim onoga biblijskoga Davida koji može pobijediti Golijata koji je, naravno ne samo kod nas, uspostavio ozakonjenu pljačku i ispiranje mozga kao vrhovna načela tobože slobodnoga svijeta. Neka nas ne zbunjuje preziran osmijeh oholih i moćnih, nemojmo se skrivati iza tobožnje nemoći. Od nas se ne traži nemoguće, nego samo ona cesarićevska kap koja pomaže tkati dugu boljega svijeta.

Iskoristimo i ove sinjske trenutke i svaki svoj susret za razgovor o tome kako da Maticu hrvatsku učinimo boljom, kako da pomognemo da se u našoj domovini Hrvatskoj živi bolje. Nemojmo samo kritizerski upirati prstom u slabosti drugoga, toga u našoj zemlji ima daleko previše, predlažimo nove i uspješnije načine rada, uložimo dodatne napore.

Svim svojim suradnicima u Matičinim upravnim tijelima, svima vama koji u svojim sredinama ispunjavate Matičin program, svima koji na bilo koji način pomažu Maticu hrvatsku, našim sinjskim domaćinima zahvaljujem najsrdačnije. Prošlost naše ustanove nešto je čime se možemo podičiti, učinimo sve da njezina budućnost bude dostojna te prošlosti. Hvala vam svima!