Drama unutarnjeg preslagivanja

Široj publici Tanja Radović (Karlovac, 1964) poznata je kao dramska autorica. „Usput“ je u časopisima, zbornicima i na radiju objavljivala kratke priče i znanstvenofantastičnu prozu pa je to bilo solidna podloga da se autorica okuša u tzv. velikoj, romanesknoj formi.

Roman Pitanje Nade, realiziran kao „pronađeni rukopis“, sastavljen je od tri dijela. Prvi dio, Peru, obuhvaća dvije trećine teksta i u njemu glavna junakinja, Nada, ujedno pripovjedačica u prvom licu jednine, govori o najtežem trenutku svog života – rastavi braka, o jednomjesečnome boravku u Peruu i dramatičnoj unutarnjoj borbi da prevlada stanje u kojem se našla te retrospektivno pripovijeda o razlozima koji su do rastave doveli. Drugi i treći dio (Bolnica i Povratak) izvlače priču iz „pomaknutih“ i usidravaju je u realne vremenske i prostorne koordinate te određuju stvarni status likova i njihove međusobne relacije.

Priča se otvara u času kad Nada, pedesetogodišnja viša medicinska sestra, psihički slomljena nakon što ju je muž ostavio i otišao s dvostruko mlađom ženom s kojom je dobio sina, avionom putuje iz Zagreba u Limu, gdje ima ugovoren posao. U zrakoplovu se upoznaje sa simpatičnim mladim svećenikom don Mateom, koji također putuje na službu, i to upravo u hrvatsku misiju u peruanskom glavnom gradu, u kojoj bi ona trebala provesti mjesec dana njegujući voditelja misije, starog monsinjora u invalidskim kolicima. Još pod dojmom traumatičnog događaja, proživljavajući snažnu intimnu krizu, Nada se suočava s drukčijim svijetom i s ljudima različitih svjetonazora. Razgovori s monsinjorom i don Mateom – pri čemu prvoga doživljava kao tvrdog zagovornika institucionalne Crkve, a drugoga kao „prevelikog idealista za pragmatično i utilitarno postavljene konstelacije“ – s časnom sestrom Lucijom, snalažljivom i praktičnom službenicom Crkve, s iseljenikom Antom Beslichem,  glavnim donatorom misije, kontakti sa siromašnom djecom i njihovim roditeljima kojima misija pomaže, otvaraju za protagonisticu važna etička pitanja i vode je u preispitivanje vlastita života i odnosa prema svijetu koji je okružuje.

Glavna junakinja romana osjeća se u novoj sredini „kolonijalno, parazitski i prezrelo“. Ona tako iskazuje tjeskobu i nataloženu zlu savjest „tipične zapadne Europljanke“. O odnosu prvih španjolskih osvajača prema domorocima te o povijesnim posljedicama toga odnosa i svom osjećaju nelagode Nada iznosi jasno moralno stajalište, zbog kojeg je često u napetosti i svađi s monsinjorom. Međutim, Nadin odnos prema bivšem mužu ambivalentan je. S jedne strane ispunjen je negativnim emocijama, a istodobno i potisnutom sviješću da su ti osjećaji koji je obuzimaju nešto čega bi se trebala sramiti. Darko, njezin bivši muž, traži od nje da u svojoj bolnici dogovori hitnu operaciju djeteta koje se rodilo s urođenom srčanom manom. Za protagonisticu romana to je otvaranje velike moralne dileme – vrhunac intimne drame – čije je razrješenje ključno za spas (ili potpuni raspad) njezina osobnog integriteta. Nadu razdire osjećaj poniženja prevarene i ostavljene žene, a vlastiti život nakon četvrt stoljeća braka odjednom joj se razotkriva kao farsa. Prejaka je žudnja za osvetom mužu, želja da nesrećom koja će ga pogoditi kompenzira svoju bol (a da sama pritom ostane „čista“).

Spisateljica svoju junakinju dovodi u situaciju u kojoj krajnji užas nije to što je osvetnički raspoložena prema mužu, nego to što je, zbog obuzetosti mržnjom, kadra ostaviti bez pomoći sasvim nevino biće. Jeza pred moralnim ambisom nad kojim se našla javlja se kao otrežnjujući šok koji vraća u normalu njezin etički kompas. Ili, rječnikom don Matea – Nada se ipak uspjela „iznutra presložiti“ tako što je „zgazila sebe“ i pronašla put praštanja (dogovorila je operaciju). Eterični don Mateo u očima zemaljski pragmatične Nade pokazuje se nekom vrstom idealnog „pastira duša“ i dragocjena tješitelja, čak i onda kad joj se čini da su njegova tumačenja o sreći, o nadi, o ljubavi, o praštanju, iznesena u duhu kršćanskog nauka, predaleko od njezina iskustva svijeta.

Drugi i treći dio romana čine oštar rez u strukturu teksta, koji je naznačen buđenjem glavne junakinje iz komatoznog stanja u zagrebačkoj bolnici. Nada doznaje da na Rebro nije dospjela nakon pada aviona kojim se vraćala iz Lime u Zagreb, nego nakon teškoga moždanog udara onoga dana kad ju je muž napustio. Shvaća i da je u danima dok je bila u dubokoj nesvjestici „odrađivala svoju misiju u Peruu“, gdje zapravo uopće nije bila. Pokazuje se da u „zbilji“ ona nije medicinska sestra, nego dramaturginja, urednica i voditeljica emisija na radiju, da neki likovi, među njima i oni važni kao što je don Mateo, ne pripadaju toj zbilji nego su fikcija u odnosu na nju, da neki opisani događaji nemaju uporište u takvoj stvarnosti. Takve je obrate potrebno dobro motivirati, što Tanja Radović čini vješto i uvjerljivo. Na primjer, kad Nada kaže da je njezina fantazmagorija – ključni, „peruanski“ dio priče – „čudesno permutirala na podlozi mojih namjera, želja i postojećeg materijala“, čitatelju se sugerira da u toj fantazmi nema slučajnosti i, u duhu postmodernističke poetike, naznačuje gdje su mogući izvori, tekstovi i putopisci čijim je putovima ona „pomalo gazila“: mnoštvo linkova i zabilješki o Inkama i Peruu, Peruansko ljeto Mladena Postružnika, peruanski putopisi patera Drage Balvanovića, prijevod knjige Aleša Štegera Katkad je siječanj usred ljeta. Strategijom potkopavanja i relativiziranja pripovjedačeve vjerodostojnosti, tj. mijenjanjem statusa nekih likova, izmjenama već posloženih konstelacija i miješanjem različitih svjetova autorica uspijeva čitatelju približiti najdramatičnije trenutke priče i uvući ga u svijet nekih etičkih problema s kojima se suočava današnji čovjek.