Beskompromisna potraga za vlastitim svijetom

„U vremenu koje voli ironiju, Zlatko Prica ostao je iskren, pomalo ozbiljan i dostojanstven. U vremenu koje je prednost davalo fragmentiranom te fiksnoj opsesiji jednim, on je gledao cjelovito. Nije se želio odreći jednoga u korist drugoga. Cjelokupan njegov opus karakterizira dinamička ravnoteža crteža i boje“, uvodne su riječi Nikole Albanežea, autora koji zajedno s Nikolinom Šimunović potpisuje izložbu crteža i grafika akademika Zlatka Price koja je otvorena 17. svibnja u Galeriji Prica u Samoboru. Izložbom u Samoboru započelo je svečano obilježavanje stogodišnjice rođenja istaknutoga hrvatskog slikara Zlatka Price, koje se nastavilo velikom retrospektivom otvorenom 14. lipnja u Galeriji Klovićevi dvori. Na taj način povezani su gradovi koji su odigrali važnu ulogu u Pricinu životu – Samobor kao grad u kojem je živio i Zagreb kao grad u kojem je studirao i imao atelijer. Na otvaranju izložbe upravo je istaknuta ta poveznica jer je Zlatku Prici Samobor bio mjesto nadahnuća, a Zagreb mjesto stvaralaštva.

Izložba crteža i slika u Samoboru zajedno s retrospektivom u Klovićevim dvorima dio je projekta 100 godina Price koji su organizirali Zaklada Zlatko i Vesna Prica, Galerija Prica Pučkog otvorenog učilišta Samobor i Grad Samobor. Suorganizatori manifestacije su članovi Zaklade iz Pečuha, grada u kojem je Zlatko Prica rođen 26. lipnja 1916, te istarska općina Tar-Vabriga, gdje je slikar u svom ljetnom atelijeru stvorio jedan od najpoznatijih ciklusa iz kasnijeg razdoblja. Do kraja godine održat će se i izložbe u Rijeci, Poreču i Pečuhu te stručni simpozij o djelu i značaju Zlatka Price unutar hrvatskog i europskog konteksta. Iako je sa znanstvenog aspekta vrhunac istraživanja, koje je prethodilo izložbama u Samoboru i Zagrebu, zacijelo opsežna monografija koja broji petstotinjak stranica i koja će biti izdana na četiri jezika, vizualni vrhunac obilježavanja stote obljetnice rođenja Zlatka Price neizbježno je reprezentativna retrospektiva velikog umjetnika u Klovićevim dvorima koju potpisuju autori izložbe i oblikovanja postava Nikola Albaneže i Nikolina Šimunović.

Retrospektiva Zlatka Price kao izložba koja u širokom rasponu prikazuje životno djelo velikoga hrvatskog umjetnika nosi odgovornost adekvatne prezentacije njegova života i djela od samih početaka, pa sve do kasnoga razdoblja stvaralaštva. Na spomen Zlatka Price vjerojatno se u kolektivnoj svijesti građana najprije jave slike iz autorovih ciklusa kasnoga razdoblja poput Tarskog ciklusa i Opatijskih kišobrana. Iako su radovi iz ta dva ciklusa opširno zastupljeni na izložbi, primarni cilj retrospektive bio je pružiti uvid u najvažnija razdoblja cjelokupnoga Pricina stvaralaštva. Stoga je velika pozornost posvećena ranijim ciklusima poput Samoborskoga ciklusa, Plodova zemlje i Anatomije prirode, kao i umjetničkim mijenama koje su prethodile važnim ciklusima i za njih karakterističnim ostvarenjima.

Vrijedne fotografije

Retrospektivu čini izbor radova koji predstavljaju sukus velikog i raznolikog opusa nastala tijekom 60 godina aktivnoga djelovanja Zlatka Price. Prva soba osmišljena je kao sažetak obrađenoga opusa. Unutar nje je s desetak radova obuhvaćeno cjelokupno djelovanje autora. Nakon prve prostorije, svojevrsna uvoda u ono što nam predstoji na izložbi, ostatak postava koncipiran je kronološki s povremenim odmacima kako bi se naglasak stavio na cjelovitost pojedinoga ciklusa, odnosno tematske cjeline. Dok je u dvanaest prostorija raspoređeno oko 150 slika koje osim čistoga vizualnog užitka omogućuju i praćenje kreativnoga naboja izgrađena stila autora prilikom preobrazbe motiva, te postupnu tvorbu vlastitog rukopisa, hodnici su rezervirani za dvadesetak crteža koji kronološki prate razvoj i promjene u izričaju.

U hodnicima su također smještena interpretativna muzeografska pomagala poput uvodnih legendi koje tumače pojedini ciklus ili stvaralačko razdoblje, zatim citati raznih likovnih kritičara koji potvrđuju respektabilnu međunarodnu reputaciju i ugled Zlatka Price, ali i citati sama umjetnika o važnim trenucima svoga života i rada. Tekstualne legende povremeno su obogaćene fotografijama koje služe kao vizualna nadopuna napisanoga, a ujedno pomažu u formiranju cjelovite informacije o, primjerice, inspirativnim ambijentima okolice Samobora, Tara ili pak intimnosti umjetnikova doma i atelijera.

Posebnu vrijednost fotografskoj dokumentaciji uvelike daje autorstvo Pricine kćeri Vesne Price, koja se u mediju fotografije usavršavala pod mentorstvom doajena hrvatske fotografije Toše Dapca. Povjerenje i uvažavanje između modela i fotografa zabilježeno je u karizmatičnim portretima Price na fotografijama njegove kćeri. Inkorporiranje fotodokumentacije unutar legendi učinilo je same legende privlačnijim onim posjetiteljima koje prevelika količina sitno pisana teksta često odbije od čitanja sadržaja. Također, takvim načinom predstavljanja legendi omogućeno je lakše i zanimljivije praćenje izložbe, posebice ako primijenjeno rješenje usporedimo s vrlo uobičajenim načinom prezentiranja fotografija unutar staklenih vitrina koje vrlo često ne prate legende, već se posjetitelji bombardiraju nizom fotografija iz života i rada umjetnika. Posjetitelji tako mogu samo, ovisno o količini usvojenih informacija o autoru, nagađati zašto je fotografija izložena i o čemu je na pojedinoj fotografiji zapravo riječ.

Crteži i grafike

Crteži i šesnaest izloženih grafika od presudnog su značenja za adekvatno razumijevanje umjetnikova opusa. Zlatko Prica tijekom studija na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti studirao je u klasi velikana likovne umjetnosti poput Krste Hegedušića, Omera Mujadžića i Ljube Babića te spoznao i utkao u svoju svijest važnost crteža koja je prethodila svladavanju boje, odnosno pigmenta i veziva. Krsto Hegedušić ustrajavao je na strogo naglašenoj konstrukciji ili, kako je sam Prica rekao: „Kasnije, na ALU, Krsto je svojski uvjeravao Ljubu Babića da sam budući crtač par excellence, a to je njemu bilo jako važno. Profesor Omer Mujadžić mi je dao osnove onoga što je Babić tražio kao uvjet. A to je perfektan, obrazložen crtež. Crtež kao podatak.“ Istarski Tar je u Price probudio boje, no unutarnja stroga arhitektura slike ostala je u njegovu opusu sve do kraja života. Spoj crteža i slike unutar područja slikarstva rezultirao je prepoznatljivim rukopisom te jasnom strukturom u prostornom rasporedu gdje umjetnik gradi kompoziciju primarno horizontalama i vertikalama. Crteži ujedno omogućuju paralelno praćenje razvoja pojedinih ciklusa unutar dva medija. Rješenja tzv. nukleusa možemo pratiti kako u crtežu, tako i u slikarskoj realizaciji navedenoga motiva. No u središtu ove retrospektive ipak su slikarska ostvarenja Zlatka Price.

Ispitivanje mogućnosti slike

Od autoportreta s prve izložbe u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu 1941, upotpunjena pozivnicom arhaičnog prizvuka u tekstu Zlatko Prica časti se ovime pozvati vas na svoju I. izložbu slika pratimo autorov umjetnički i životni put. Od ranog razdoblja s usvojenim rješenjima formalnog akademskog obrazovanja kroz prezentaciju veduta Samobora, morskih krajolika, sezanovskih postulata sažimanja forme kroz motiv Mrtve prirode 1937, preko bonarovske kompozicije u radu Crveni čajnik iz 1951. pa sve do 1952. Zlatko Prica ispitivao je vlastite mogućnosti i tražio vlastiti izraz. Veliku prekretnicu u njegovu životu označilo je putovanje u Indiju 1952, gdje upoznaje jednu sasvim drugu kulturu. Poslije je Prica u intervjuu rekao kako se vratio ne obogaćen, već pročišćen Indijom. Nakon spoznaje posve nove civilizacije i kulture javila se potreba za preispitivanjem vlastitog puta i vrijednosti slikarskog nasljeđa te u Prici sazrijeva ideja o novom početku. Pročišćen Indijom pronalazi nova i svježa slikarska sredstva, „dvodimenzionalnu koncepciju slikarskog prostora, čvrstu formu i slobodu boja“.

Radovi izloženi u trećoj prostoriji svjedoče upravo o definiranju novopronađenoga stila te se ističu tri varijante rada Žena s košarom iz 1955, koje su dimenzijama i koloritom međusobno vrlo različite. Na njima možemo pratiti ključne promjene koje su dovele do formiranja Pricina jedinstvenog slikarskog rukopisa. Nadahnut samoborskim nošnjama, Prica oslobađa svoju paletu, boje postaju življe, a slikarski prostor zasniva na dvije dimenzije. Vodeći se samoborskim folklorom, posebice ritmom ženske narodne nošnje, Prica realizira odabrani motiv postavljanjem kolorita izabrane forme koju potom definira konturom. Dok na varijantama Žene s košarom dominira oblost oblika, na drugim radovima, poput Aeromitinga u Rakovici iz 1953, kombinira uglatost i oštrinu. Spomenuti rad zanimljiv je zbog još jednog detalja. Dominantnom nizu žena s rupcima oštrih bridova koji se nastavljaju na linijski definirane monokromatske haljine hladnih boja suprotstavljen je ženski lik u opravi oblikovanoj mrljama toplih tonova različitih boja te rupcem koji prati oblost glave. Gradivnim elementima kompozicije ostvarena je ravnoteža i dinamika prikaza. Zanimljiv je i rad Bijela kokoš iz 1956, koji karakterizira snažan kolorit i gradnja forme od osnovnih geometrijskih oblika. Tu je prisutan i motiv bijeloga ženskog lika koji se često ponavljao u Pricinu opusu.

Radovi izloženi u sljedećoj prostoriji uvod su u ciklus Ljudi i plodovi i Plodovi zemlje koji je trajao od 1957. do 1969. Na prikazima djece na koturaljkama, prodavačice za pultom i ljudske figure za stolom s plodovima vidljiva je dominacija oblih formi nakon početne oštrine, što nas uvodi u razdoblje u kojem će Prica forme reducirati do te mjere da na prikazima ostaju samo plodovi. Citat Güntera Wirtha pojašnjava kako je Zlatko Prica pod pojmom „plodovi zemlje“ podrazumijevao sve što živi, uključujući i čovjeka. Sve što raste, cvate, pada i umire za njega je veliko jedinstvo. Svaka pojedinačnost ujedno je i cjelina. Takav način promišljanja dovodi do nestanka individualnosti, a čovjek postaje plošnom arhitekturom poput stola, odnosno bezimenim plodom. Njegovo tumačenje cikličkoga procesa prirode podrazumijeva i ritam izmjena poput godišnjih doba, dana i noći, pa tako i muškog i ženskog principa kroz kontrast ovalnih i okruglih oblika kao principa ženstvenog naspram muževnog očitovanog u vertikalnim i dijagonalnim linijama.

Radovi nastali 1960. svojevrsni su vrhunac Pricina opusa, o čemu svjedoči i velik broj izloženih djela zavidne kvalitete iz upravo tog razdoblja popraćenih citatima vodećih likovnih kritičara koji potvrđuju tadašnju valorizaciju i recepciju Pricina stvaralaštva u svijetu. Riječ je o radovima koji svjedoče o novostvorenom likovnom jeziku zasnovanu na unutarnjoj logici, strukturi i kompoziciji. Dalja redukcija dovela je do potpunoga gubitka dubine prostora, ljudske figure maksimalno su reducirane, gubi se razlika između ljudi i plodova, oni postaju jedno i tvore cjelinu života. Smisleno ili slučajno postavljeni u kutnu prostoriju, ti radovi označili su možda najdrastičniji prijelaz u novi likovni govor, dok cikluse koji slijede, Plodove zemlje, Ljude i plodove te Anatomiju prirode, karakteriziraju blaži prijelazi i promjene. Radovi iz prve polovice 60-ih godina prošloga stoljeća potvrda su ustoličena i prepoznatljiva rukopisa. Osobita forma građena kanonom plohe i oblika razvija dvodimenzionalni prostor, dok slobodan, dinamičan i ekspresivan potez počiva na redu kao pozadinskom načelu. Grafemi na kolorističkim pozadinama postaju Pricin osobni znak.

Simbolika i figuracija

Strukturu i likovnost zamjenjuje naglašena simboličnost u radovima nastalim 70-ih i 80-ih godina. Riječ je o spomenutim ciklusima koje javnost izuzetno voli i primarno ih veže uz život i djelo Zlatka Price. Mediteranski pejzaž slikovitoga ribarskog mjesta Tar na zapadnoj obali Istre uvelike ga je nadahnjivao, što je vidljivo u velikom broju izloženih radova iz spomenutog razdoblja. Ljudska figura postupno se vraća na kompozicije, boje postaju čišće, a slike prikazuju veselje i optimizam koje je u umjetniku pobuđivao morski krajolik. Tek povremeno ilustrativni, radovi su naglašeno simbolični, što potvrđuju i nazivi slika u kojima se često koriste pojmovi iz mitologije. Figuracija je prisutna i u posljednjim ciklusima nazvanim Opatijski kišobrani i Žena iz 90-ih godina 20. stoljeća. Potkraj života Prica se vraća lirskom klasičnom slikarstvu.

Opatijski kišobrani postali su gotovo zaštitni znak Pricina opusa, no opsežna retrospektiva u Klovićevim dvorima pružila nam je uvid u cjelokupan opus te mnoge ključne i prijelomne trenutke koji su prethodili kolorističnim figurativnim ciklusima pohranjenim u našoj kolektivnoj svijesti.

Jasna autorska koncepcija postava s preglednim rasporedom slika, crteža i kratkog pregleda grafičkog opusa objedinjena unutar jedne prostorije s jedne strane te muzeografskih pomagala u obliku tekstualnih legendi i fotografija s druge strane, omogućuje maksimalnu percepciju i apsorpciju prezentiranoga sadržaja.

Umjetnik otvorenoga europskog duha, koji je htio popraviti svijet, te je unatoč negativnim kritikama ponajprije domaćih likovnih kritičara slijedio vlastitu intuiciju, stvorio vlastite kanone i načela postavši jedinstven u svijetu zaslužio je retrospektivu koja će ga vratiti u našu svijest i proširiti naše poznavanje njegova života, rada i djela. Retrospektiva prikazuje cjelovitost i zaokruženost slikarova opusa: od najranijeg crteža nastala 1936. u Jelsi pa sve do posljednjih ciklusa 90-ih godina, kada mu je snaga kopnila, a slabljenje vida otežavalo slikarski čin. Autori retrospektive nisu oklijevali izložiti i segmentirane opuse, radove iz prijelaznih faza koje su prethodile formiranju najvažnijih i najboljih ostvarenja. Na taj način uspjeli su dodatno istaknuti vrhunce pojedinog ciklusa. Zlatko Prica, „slikar vlastitog svijeta“ i autor „opusa zapostavljenih vrijednosti“, smatrao je kako je zadatak modernog umjetnika pronaći slikarstvo, njegova specifična izražajna sredstva i postići da se preko slike ljudi zbliže i razumiju. Na tragu toga je i ova retrospektiva koja je slikama, crtežima i grafikama, ali i pisanom riječi i fotografijama, vjerodostojno prenijela umjetnikovu misao i značaj te ga revalorizirala u percepciji javnosti.