Baština nedovršenoga prosvjetiteljstva

Europa je plod mnoštva silnica koje se međusobno prožimaju i tvore njezinu civilizaciju i kulturu. Razni su čimbenici utjecali na njezin razvoj: grčka misao, rimsko pravo, kršćanstvo, prosvjetiteljstvo. Upravo je ta činjenica omogućila razvoj europske posebnosti s obzirom da se o Europi ne može jednoznačno govoriti kao o jednoj geografskoj, povijesnoj i kulturnoj cjelini. Od stare Grčke Europa je naslijedila antidogmatizam, kritički um, spoznaju kroz istraživanje, otvorenost raznolikostima. Kršćanstvo je Europi, kroz sintezu grčke misli i rimskoga prava, između ostalog podarilo drukčije shvaćanje povijesti, eshatologije te shvaćanje Crkve kao universitas, kao općega građanstva koje nije vezano uz određenu etničku skupinu, rasu, socijalni stalež.

Temelj takva stava tvori misao da pred Bogom svi ljudi imaju jednako dostojanstvo i da su djeca Božja. Kršćanstvo, posebice je to vidljivo kroz Pavlovu misao, nije imalo namjeru zamijeniti ondašnju imperijalnu i svjetovnu moć države, koja je sama izvor prava priznatoga kao legitimna i nužna za uređivanje odnosa među ljudima. Upravo tako kršćanstvo pokušava ostati vjerno Kristovoj viziji koju nalazimo u Mt 22, 21: „Podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje.“ Ovakvim je stavom javna i politička careva vlast suprotstavljena dubljem religioznom autoritetu koji je temeljan za odnos između pojedinca i Boga.

Ne treba ovo mjesto tumačiti kao legitimaciju potpune odvojenosti religijskoga područja s jedne strane i državnoga i pravnoga područja s druge. Prije svega treba ovo mjesto razumjeti u kontekstu shvaćanja političke i civilne teologije koja se razvijala u Rimu. Religijski kult u rimskoj državi nije bio u funkciji određenoga božanstva, nego je svoje opravdanje nalazio u političkoj ulozi i svrsi, odnosno bio je u funkciji očuvanja rimske moći i vlasti. Država je imala potrebu za takvom vrstom teologije i kulta kako bi pravdala i učvršćivala svoju funkciju i vlast. Stoga je rimski car bio shvaćen kao božanstvo. Kršćanstvo rađa gotovo revolucionarnu ideju da car nije božanstvo, da se on ne smije častiti religijskim kultom, premda se poštuje kao državni poglavar. Upravo stoga može se razumjeti Pavlova misao, posebice izražena u trinaestom poglavlju poslanice Rimljanima, koja ističe kako treba moliti za vladare naroda, ali istovremeno odbija da se prinese tamjan za cara shvaćena kao božanstvo, pa i po cijenu smrti. On se poštuje kao politički vođa, ali ne kao božanstvo. I ne samo to: tim je kršćanstvo jasno pokazalo da treba razlikovati, premda ne u potpunosti odijeliti, religijsko od svjetovnog.

Kršćanska misao desakralizira svjetsko, političko i državno, ukazuje na njegov vlastiti prostor djelovanja i na taj način omogućuje razvoj povijesne misli koja upravo u povijesti vidi mjesto otkupljenja u borbi protiv zla. Pritom šalje jasnu poruku: „savršeno“ društvo ne može pripadati povijesnom i ne može se ostvariti unutar povijesti. Povijesnom pripada stalno „usavršavanje“, ali ne i „savršenost“. Svaka ideja savršenosti unutar povijesti završava totalitarizmom. Upravo na taj način kršćanstvo utire put demokraciji i demokratskom načinu razmišljanja.

Država – jamstvo mira

Kao što su desakralizacija naravnoga svijeta i antidogmatizam omogućili rađanje znanosti, tako je uvođenje povijesnosti ljudskoga svijeta omogućilo laicitet politike, njezino izuzimanje iz sfere božanskoga i oblikovanje javnoga prostora u kojem se kritičkom raspravom traže rješenja zajedničkih problema. Na taj je način Zapad pokazao da je kritičko razmišljanje vrijednost po sebi i uvjet zajedničkoga razmišljanja koje uvijek ide ad rem, a ne ad personam.

Oblikovanje društva koje se ne može svesti samo na jednu dimenziju ili na prevagu samo jednoga elementa omogućilo je, ponekad uz veoma bolna iskustva, razvoj društva koje pokušava držati zajedno elemente osobne slobode, ljudskih i vjerskih prava, civilnoga društva, poštivanja zakona koji jednako vrijedi za sve te traženja rješenja putem rasprave, dijaloga i dokaza. U europskom kontekstu oblikovano je društvo koje snagu nalazi u interakciji različitih elemenata što paradigmu nalaze u različitim dimenzijama odnosa između razuma i vjere ili između religije i politike. To su temeljni elementi koji omogućuju socijalnu i društvenu povezanost, pozivajući se s jedne strane na božanski izvor, kako to čini religija, ili na zakone bez izravna prizivanja na božansko, kako to čini desakralizirano shvaćanje politike i političkoga.

Tako je upravo u sučeljavanju između religijskoga i političkoga Marcel Gauchet vidio proces koji je omogućio stvaranje modernoga društva. Na taj je način razmišljao i sv. Augustin u Civitas Dei, o tome nam govori i Regula Pastoralis pape sv. Grgura, koja je kleru nametnula obvezu poštivanja civilnih zakona te papa Gelazije I, koji govori o „dvama mačevima“ vlasti. U srednjem vijeku nalazimo razliku između regnum i sacerdotium i stalnu borbu oko toga tko ima veći autoritet, papa ili car. Marsilije iz Padove je u 14. stoljeću u djelu Defensor Pacis iznio mišljenje koje je na Zapadu postalo zajedničkom vizijom razvoja društva: država je, a ne Crkva, jamstvo civilnoga mira; razum je, a ne objava, ona zadnja instanca na koju se prizivamo kada je u pitanju ono što se odnosi na vremensko i pravno, na uređenje odnosa među ljudima.

Desakralizacija politike, racionalnost i pravo kao temelj zajedničkih odnosa osnovne su značajke na kojima se oblikovalo moderno, zapadno demokratsko društvo. Svi su ti elementi oblikovani na temelju razvoja antropologije koja u čovjeku vidi slobodnu osobu otvorenu transcendentalnome, sposobnu stvarati odluke na temelju slobodne volje i racionalnoga promišljanja.

Od ravnopravnosti
do potiskivanja

U početku razvoja liberalne demokracije prostor javnoga dijaloga temeljen na kritičkom promišljanju i argumentima bio je otvoren religijskom, koje se u našoj civilizaciji oblikovalo kršćanskim stavom kako je religija nužno vezana uz racionalnu argumentaciju i stavom da je vjera pozvana racionalnim argumentima pokazati i posvjedočiti svoju vjerodostojnost i važnost za čovjeka i njegovu slobodu. Osim toga i liberalna je misao, barem djelomično, išla za time da na tragu pluralnosti javnoga prostora oblikuje podjelu područja vlasti i omogući da u javnome prostoru nitko ne posjeduje monopol interpretacije stvarnosti jer u njemu mogu ravnopravno participirati svi koji su spremni prihvatiti upravo gore iznesenu baštinu. I ona je dugo vremena bila svjesna da naše društvo počiva na pretpostavkama religijske i etičke naravi koje neutralna država ne bi smjela mijenjati, dokidati ni stvarati te je stoga tražila i oblikovala prostor dijaloga.

No s razvojem prije svega prirodnih i tehničkih znanosti oblikovala se racionalnost koja ne samo da je prožela određene znanstvene discipline nego je „okupirala“ cjelokupno područje stvarnosti, tako da danas živimo u vremenu u kojem naturalističko shvaćanje čovjeka želi postati i temeljem komunikacijskih odnosa među ljudima i načina djelovanja u društvu. Znanstveni je naturalizam doveo do velikih promjena u antropologiji, tako da danas ne govorimo više o osobi, nego o subjektu i individui, premalo svjesni promjena koje dolaze s tim ne samo semantičkim izmjenama. Od antropologije pripadnosti društvo je prešlo na antropologiju samodostatnosti koja se ne veže uz traženje istine, nego u sposobnost ostvarivanja vlastite moći.

Takav razvoj koji čovjeka vidi kao moć stvaranja vlastitoga svijeta bez povezanosti s drugima, bez priznavanja transcendentalne dimenzije, kao projekt koji se stalno mora razvijati, a nije ničim uvjetovan osim prirodom, odbacio je smislenost religijskoga govora za osobni i društveni život, gurnuo ga u krivo shvaćenu privatnost i na taj način urušio prostor javnosti kao prostor dijaloga i sučeljavanja različitih razina racionalnosti.

Na tim se osnovama postavila jasna crta i granica između sekularnog i religijskoga, i to na polarizirajući način. S jedne strane laicistički fundamentalizam koji religijsko želi svesti na strogu privatnost, na „politički korektno“ i s druge strane religijski fundamentalizam koji političko želi svesti na religijsko. Ni jedan ni drugi tabor ne priznaje da je Europa uz velike, ponekad i krvave, napore uspjela stvoriti ethos koji od svih svojih građana i sudionika u prostoru javnosti zahtijeva promišljanje i svijest o granicama i vjere i znanja, kao vlastitih uvjerenja.

Suživot i tolerancija

Ne smijemo zaboraviti da je moderna država stvorena između ostaloga i stoga da bi omogućila zajednički suživot različitih religija i religijski pluralizam, ali i stoga da bi zaštitila religijske zajednice od neprijateljski raspoložena sekularističkoga društva. Takva država može biti pravedna prema svojim religiozno orijentiranim građanima kao i onima koji to nisu ne samo ako nađe neki tolerantni modus vivendi nego i ako omogući da različito vrijednosno orijentirani građani iz uvjerenja zajednički žive u demokratskoj okolini koristeći se dijalogom, sučeljavanjem argumenata kao načinom traženja rješenja i polazeći od pretpostavke da među građanima postoji temeljna solidarnost priznavanja činjenice da su ravnopravni i slobodni članovi jednoga društva.

Može se reći da jedan od razloga zbog kojih današnje moderno društvo ne zna što bi s religijom, kako se prema njoj odnositi, kako je razumijevati, te razlog zašto religija ima problema s prihvaćanjem razvoja današnjega društva i ponekad u svojim ekstremnim iskazima u mnogočemu ide prema generalnom i nekritičkom odbijanju društvenih kretanja leži u baštini nedovršenog ili jednostranog razvoja prosvjetiteljstva i u nekim obilježjima racionalnosti koji su se iz takva shvaćanja baštine nametnuli. Prosvjetiteljstvo je sa svojim pozivom na hrabrost mišljenja, na izlazak iz „maloljetnog“ stadija čovjeka i čovječanstva i veličanjem autonomnog razuma kao jedinog izvora spoznaje i temeljem oblikovanja društva u svome hodu došlo do točke koju bi i oci toga velikog misaonog i povijesnog razdoblja danas teško razumjeli i prihvatili. O dijalektici toga povijesnog i misaonog razdoblja mnogo je toga već napisano.

Želja da se oblikuje pojedinac i društvo koje bi se služilo racionalnošću kao temeljem međusobnoga priznavanja i poštovanja, slobode i dostojanstva kao i političkog djelovanja uz svu kritiku prethodnih razdoblja počivala je na duhu europske tradicije koja je između ostaloga bila prožeta kršćanskim duhom koji je nadahnuo i omogućio govor o dostojanstvu ljudske osobe, univerzalnim pravima, slobodi, odgovornosti. Taj je isti duh, koji je u sebi nosio istovremeno sučeljavanje i dijalog vjere i razuma, omogućio oblikovanje individualnosti, govora o osobnome odnosu s Bogom i stvaranje različitih vrsta identiteta koji su bili temelj za oblikovanje modernoga društva i demokracija, kao što su nacionalna i teritorijalna privrženost. Taj je duh pročišćen i usmjeren prosvjetiteljskim načinom razmišljanja omogućio otvaranje naše kulture drugim identitetima i promišljanjima života.