Žudnja za razumijevanjem

Nažalost, popis glasovitih i iznimno darovitih glazbenika koji su umrli u dobi od 27 godina prilično je dug, a među inima na njemu su Kurt Cobain, Amy Winehouse i Janis Joplin.

Karijere i privatni životi takvih uistinu posebnih i jedinstvenih umjetnika, senzibilnih i praktički bez iznimke autodestruktivnih osoba koje ekstravagantnim životom „na rubu“ i preko njega s jedne strane prikrivaju vlastite nesigurnosti i krhkosti, problematična obiteljska zaleđa i pogrešne životne izbore, a s druge nerijetko očajničku želju za odobravanjem, prihvaćanjem i pripadanjem, upravo zbog izraženih kontrasta, jezgrovitosti i sažetosti najvažnijih razdoblja njihovih života u rasponu od svega nekoliko godina predstavljaju zahvalne materijale za filmaše različitih profila i ambicija. Podjednako za one koji se u obradama intrigantnih biografija velikih i bez iznimke kontroverznih glazbenika ne ustručavaju slobodnijih pristupa materijalu, a ponekad dijelom i fikcijske nadogradnje istog, primjerice u biografskoj TV-drami Elvis Johna Carpentera i u recentnom ostvarenju Love & Mercy u kojem se redatelj Bill Pohlad pozabavio likom i djelom Briana Wilsona iz benda The Beach Boys, kao i za darovite i ambiciozne dokumentariste kojima je cilj gledateljima približiti osobnosti i životne kontekste znamenitih umjetnika što su poput kometa zabljesnuli na zvjezdanom nebu te iznenada zgasnule u tragičnim okolnostima.

Neka obilježja umjetničkih i osobnih habitusa svih njih, od Jima Morrisona (The Doors Olivera Stonea) i Jimija Hendrixa (Jimi: All Is By My Side Johna Ridleyja) do Briana Jonesa (Stoned Stephena Woolleyja) i troje prethodno spomenutih, identična su i čvrsto zadana, od neprilagođenosti i sklonosti konfliktima preko ovisnosti o alkoholu i drogama do manje ili više izraženih buntovnosti i „razgolićavanja“ u pjesmama u kojima su često opisivali svoja duševna stanja, traumatične životne epizode i intimne drame, te kroz suočavanje s osobnim demonima u tekstovima i glazbi slali pozive u pomoć i nažalost uzaludne vapaje da ih se zaustavi na putu samouništenja.

U spomenutoj zahvalnosti njihovih međusobno neraskidivo povezanih i do posljednjega djelića isprepletenih intimnih i umjetničkih biografija, podjednako za medij filma i televizije kao i za književnost i strip, može se detektirati pozadina nekovrsnoga minitrenda snimanja provokativnih i barem iznadprosječno uspjelih, pa i izvrsnih dokumentaraca unatrag nešto više od godine dana. Tako smo nakon nagrađivana, no kod nas nedistribuirana prošlogodišnjeg naslova Cobain: Montage of Heck autora Bretta Morgena te sjajnog i zasluženo Oscarom i nagradom BAFTA ovjenčana filma Amy redatelja Asifa Kapadije, također prošle godine dobili i tek za nijansu slabiji biografski glazbeni dokumentarac Janis (izvorno i točnije Janis: Little Girl Blue odnosno Tužna djevojčica) redateljice Amy Berg, koji je napokon stigao i do ovdašnjih kinodvorana. Činjenice da se film distribuira tijekom ljeta, kad je apriori osuđen na slabiju gledanost, te da dokumentarac o Cobainu u Hrvatskoj nije ni distribuiran, govore ponešto o stanju u domaćoj kulturi i njezinu samoizabranom reduciranju, no to je tema za neki drugi i drukčiji osvrt.

Kao ikona i možda najmarkantnija predstavnica blues rocka, koja je kao vlastite neponovljive zaštitne znakove etablirala istodobno hrapav i vrlo opor, ali i nježan i začudno emotivan glas, sparen s osebujnim nastupima u kojima je znala zaplesati i tango s bocom žestice, na pozornicama iskazujući raspon emocija u kojima je bez kalkuliranja i do kraja razotkrivala vlastitu nutrinu i ogoljivala dušu, Janis Lyn Joplin je još za života ušla u legendu, a prerana smrt od predoziranja heroinom u kombinaciji s alkoholom trajno je zacementirala status legende koja je kao i ostali iz „kluba 27“ bila predestinirana na tragičan kraj.

Priču o njoj Amy Berg, ugledna dokumentaristica, sugestivno i kompaktno gradi kolažiranjem obiteljskih fotografija i filmskih zapisa iz arhiva sestre Laure i brata Michaela, televizijskih reportaža i isječaka iz Janisinih intervjua u talk-showu Dicka Cavetta, novinskih napisa i razgovora s nizom slavnih kolega i prijatelja poput Jerryja Garcije, Krisa Kristoffersona i Boba Weira iz benda The Grateful Dead te dakako snimaka koncertnih nastupa koji su i gotovo pet desetljeća poslije podjednako impresivni. Kroz taj kolaž Janis pred gledateljima oživljava iznimno plastično, njezina ne-sreća i autodestruktivnost suptilno i vrlo učinkovito bivaju gradirane ne samo dok u traganju za autentičnijim i samostalnijim glazbenim izričajem prekida suradnju s bendom Big Brother and the Holding Company, nego i u trenucima kad se u razgovoru s Cavettom neobuzdano i gotovo histerično smije, a gledatelj postaje bolno svjestan unutarnjih nemira, tjeskobe i bezuspješnih pokušaja bijega od same sebe, od „tužne djevojčice“ iz izvorna naslova koju su u djetinjstvu razredne kolege maltretirale i ponižavale.

No taj bijeg je nemoguć, neće joj ga omogućiti ni heroin ni alkohol, ni veze s Davidom Niehausom i s Peggy Casertom koju Amy Berg zaobilazi, ni putovanje po Brazilu tijekom kojeg se pokušala osloboditi ovisnosti. O dubini Janisine tuge govore i njezine riječi nakon antologijskoga nastupa na Woodstocku 16. kolovoza 1969, kad je rekla da je na pozornici vodila ljubav s 25.000 ljudi, ali da sama odlazi kući.