Zabava za gejmere

Pored adaptacija superherojskih stripova i proznoga tinejdžerskog distopijskog fantasyja, te uz mnoštvo manje ili više uspjelih animiranih filmova i većinom tek deklarativnih romantičnih i inih komedija kojima smo zapljusnuti već godinama, kao zasad minitrend koji bi se mogao pretvoriti u val eskapističke i eksploatacijske zabave, u posljednje nam vrijeme iz Hollywooda stižu adaptacije popularnih računalnih igrica, filmovi temeljeni na njihovim likovima i zapletima te ostvarenja što izvedbenim stilom i poetikom otvoreno sugeriraju da su nadahnuta igricama i njihovom uvjetno rečeno poetikom.

Recepcija takvih djela – bila riječ o ekstremno nabrijanoj fantastičnoj akcijskoj pustolovini Hardcore Henry, o na istoimenoj seriji igrica temeljenu zanimljivom crtiću Ratchet i Clank, o također animiranoj solidnoj prilagodbi popularnih računalnih igrica Angry Birds ili o najsvježijoj adaptaciji serije igrica Warcraft, već dva desetljeća među najpopularnijima na svijetu – ponajprije ovisi o tome jeste li gejmer, tj. predani igrač, odnosno koliko vam je blizak i zanimljiv svijet koji se u filmu (re)kreira. Od svih navedenih filmova, kao i od onih koji će u doglednoj budućnosti nastaviti trend, nije pametno očekivati osobito poticajnu, nego tek dovoljno inteligentnu, šarmantnu i duhovitu, dinamičnu te u manjoj ili većoj mjeri specijalnim efektima nakrcanu zabavu za manje zahtjevnu publiku.

Pustolovni akcijski fantasy Warcraft: Početak kao treći dugometražni projekt redateljski potpisuje Duncan Jones, sin Davida Bowieja i prilično darovit filmaš koji se 2009. afirmirao odličnom egzistencijalnom SF-dramom Mjesec za režiju koje je ovjenčan nagradom BAFTA, a dvije godine poslije kakvoćom nešto inferiornijim fantastičnim trilerom Izvorni kôd. U obama slučajevima riječ je o naslovima koji su Jonesa predstavili kao autora sklona polaganim i slojevitim izlaganjima intrigantnih i vrlo atmosferičnih priča o egzistencijalnim dvojbama neobičnih antijunaka, kao mogućega ljubitelja proze Philipa K. Dicka koji preferira (znanstvenu) fantastiku visokoga koncepta te se bavi pitanjima identiteta, sjećanja, prošlosti, egzistencijalne nelagode i budućnosti bez perspektive te kao filmaša koji ponekad zanemaruje logiku i tek se površno dotiče provokativnih motiva, bez njihova detaljnijeg elaboriranja. U tom je kontekstu Warcraft: Početak drastičan kvalitativni korak unatrag u dosadašnjem Jonesovu opusu, jer je posrijedi njegov dosad najslabiji, najderivativniji i najmanje zanimljiv film.

Za neupućene, priča počinje u Draenoru, zemlji u kojoj žive brojni klanovi orka i kojoj prijeti izumiranje, pa njihov autoritarni vođa Gul´dan ujedini sve klanove u jedinstvenu vojsku zvanu Horda, čije najsnažnije i najodvažnije poglavice, među kojima je i plemeniti Durotan s trudnom partnericom Drakom, uz pomoć čarolije zvane fel kroz prolaz pošalje u svijet ljudi, u kraljevstvo Azeroth. Orci žele pokoriti ljude, čijom se životnom energijom Gul´dan hrani, a suprotstavit će im se neustrašivi zapovjednik Alijanse Anduin Lothar, mladi čarobnjak Khadgar, kralj Stormwinda Llane Wrynn, prijetvorni čuvar Medivh i Garona Halforcen, najintrigantniji lik te križanka orka i ljudi, koja će u skorom žestokom sukobu morati izabrati stranu.

Na sadržajnoj, tematsko-motivskoj i općenito izvedbenoj razini Warcraft: Početak donosi ono što i neusporedivo bolji Gospodar prstenova, pa je i to epska saga o prijateljstvu, časti, ljubavi, odanosti i žrtvovanju, i ovdje je lako detektirati biblijske motive, kao i utjecaje nordijskih i germanskih saga, elemente brojnih mitova i klasičnih bajki, a tu su i sporedni odnosno epizodni likovi neodoljivo nalik patuljku Gimliju i vilenjaku Legolasu. U tom smislu mogući početak franšize (što baš i nije sigurno, jer je film u SAD-u komercijalno podbacio) nudi u svakom pogledu „jeftiniju“, trivijalniju, više eksploatacijski usmjerenu, klišeiziraniju i specijalnim efektima do nepodnošljivosti pretrpanu testosteronsku inačicu Gospodara prstenova, kojoj k tome nedostaje suptilnosti, poetičnosti i izraženije autorske vizije.