U kazalištu riječ više ne znači ništa

Svoj devedeseti rođendan gospar Miše Martinović, dubrovački glumac, doajen hrvatskoga glumišta, proveo je 1. lipnja u jutarnjim satima kao i svaki drugi dan uz kavu, u kafiću u Antuninskoj ulici, no ovoga posebnog jutra omiljenoga gosta umjesto kave dočekala je torta i šampanjac. Životna dob s bogatim glumačkim životom dugim šest desetljeća izniman su povod za razgovor sa slavljenikom koji se s besprijekornom lucidnošću sjeća do detalja iznimne karijere glumca, mnogobrojnih uloga, kazališnih u prvom redu.

Vaši kazališni počeci nastali su u neobičnim okolnostima i na neobičnom mjestu?

Nakon završetka mature još ratne 1944. mobiliziran sam te postao jedan od sudionika križnoga puta. Bio sam zatočen u logorima Zagreba i Bjelovara, Sarajeva, i najposlije, 1946. zbog čitanja pastirskog pisma nadbiskupa Stepinca dobio zatvorsku kaznu u Zenici, najprije petnaest godina, potom smanjenu na osam godina, da bih 1948. bio amnestiran. U zatvoru su djelovale dramska i muzička sekcija, pa sam se priključio dramskoj. Posebno ističem pripremu tada aktualne predstave Rusko pitanje autora Smirnova, koja se bavila odnosom Sovjeta prema Americi. Igrao sam glavnu ulogu. Bio je to moj kazališni početak, koji je stjecajem okolnosti nastavljen s istom ulogom povratkom u Dubrovnik, u tadašnjem Narodnom kazalištu (Kazalištu Marina Držića). Naime tadašnji inspicijent Mato Baković, s kojim sam se poznavao iz zatvorskih dana, pozvao me da u predstavi zamijenim ozlijeđenoga Bara Kriletića. I tako sam započeo glumačku karijeru 1949, jer sam odmah nakon predstave dobio na bokun karte (na komadu papira) nalog da se po potrebi službe premještam iz poduzeća Graditelj, u kojemu sam radio nekoliko mjeseci kao činovnik, u Narodno kazalište. U stalnom sam angažmanu dubrovačkoga teatra od 1. siječnja 1950. 

Tih godina ansambl dubrovačkoga kazališta sačinjavalo je društvo amatera?    

Bilo je to pravo dubrovačko društvo darovitih kazališnih amatera, koji su postupno iskustvom prerasli u profesionalce. Moj prvi izbor profesije nije bila gluma. Želio sam studirati medicinu. Ali kako mi je kao posljedica zatvorske kazne uslijedilo šest godina gubitka građanskih prava, nisam mogao upisati studij, ostao sam u kazalištu. I nije mi žao.

Početak profesionalnih iskustava?

S dolaskom u grad Branka Gavelle, velikoga teatarskog maga, počeli smo raditi jednočinku Na taraci iz Vojnovićeve Dubrovačke trilogije, u kojoj sam dobio ulogu Vuka Konavljanina, i koja mi je poslije donijela Nagradu grada Dubrovnika. Dr. Branko Gavella me potom angažirao za ulogu Toanta u Goetheovoj Ifigeniji na Tauridi, predstavi koja se u programu Dubrovačkih ljetnih igara izvodila u parku Gradac. Tom mi je prigodom rekao: Odlično si igrao Vuka, to ti je u krvi, vidjet ćemo kako ćeš se snaći u Goetheovu stihu. Na njegovo iznenađenje i zadovoljstvo shvatio sam bit interpretacije stiha i to tako dobro, kako to, prema njegovim riječima, ni studenti Akademije do četvrte godine nisu bili kadri shvatiti. Inzistirao je da dođem u Zagreb, i 1956/57. sezonu igrao sam u Dramskom kazalištu Gavella. Upao sam u predstavu Dunda Maroja umjesto Tonka Lonze, koji je pošao u vojsku. Bio je to prvi, originalni Dundo Maroje, a ne Fotezova preradba. Gavella je ustrajavao da se upišem na Akademiju, obećan mi je i stan u Zagrebu, ali ništa od toga nije se dogodilo. Naime, na Akademiju se nisam želio upisati, i dalje sam gajio tihu nadu za upis na medicinu. Stan nisam dobio, a obitelj, supruga Lidija i kći Perica, čekala me u Dubrovniku, kamo sam se vratio, i kazalištu, zauvijek. Radio sam, i mogu reći preradio se, jer, kada sve saberem, cijeli svoj glumački život, godišnje sam igrao po pet predstava. Pa onda mi je postalo jasno zašto sam relativno malo snimao za film i televiziju. Jednostavno nisam imao vremena.

U ovoj obljetničkoj godini HTV-a želim spomenuti događaj vezan uz njezin početak, kojega se dosad nitko nije sjetio. Prije šezdeset godina, kada se Hrvatska televizija rađala, kada su ljudi još po izlozima trgovina kao neko čudo gledali televiziju – aparata naime još nije bilo na prodaju – mi smo u potkrovlju Hrvatskoga radija u Jurišićevoj 4 u mjesec dana pripremili Vojnovićev Suton u režiji Danijela Marušića. Radilo se s dvjema kamerama uživo, bez mogućnosti snimanja. To je bila prva i jedina takva izvedba koju je televizijski dramski program predstavio. Bio je to fenomenalan pionirski događaj sačuvan samo na fotografijama, koje i danas čuvam.

Kao najdugovječniji član i jedan od stupova Kazališta Marina Držića, podsjetite na prošla vremena matične kazališne kuće.

U nekoliko navrata imali smo teatar za svaku pohvalu, poput svjetskih metropola. To su bile godine kada je gotovo svaki student koji je završio Akademiju dramskih umjetnosti u Zagrebu makar godinu dana došao u Dubrovnik, jer je bio siguran da će zaigrati u barem dvije, tri predstave. A biti i raditi u Dubrovniku na Igrama za kazališne je ljude zaista bila povlastica. Tada smo nas trojica dubrovačkih kazalištaraca, Izet Hajdarhodžić, Zvonko Šuler i ja, preuzeli operativu teatra, osnovavši veliki umjetnički savjet u kojem smo angažirali sve najvrsnije postgavelijanske hrvatske redatelje. I ne samo njih nego i velikane pera i teatrologe, ljude od kazališta poput Marijana Matkovića i drugih. Bilo je to iznimno vrijedno i nadahnuto stvaranje repertoara prema prijedlogu i željama struke. Imali smo vrsnu glumačku ekipu i s teatrom smo doživljavali blistave trenutke. Sjajni usponi zapravo su se događali u tri navrata, no uvijek je nažalost nedostajalo novca.

S ratom, početkom devedesetih, sve se promijenilo na gore, premda je bilo pokušaja oporavka. Tadašnji gradonačelnik Dubrovnika Nikola Obuljen ponudio mi je da preuzmem teatar i pokušam ga jače pokrenuti. Trebalo je osnažiti ansambl pa sam postavio određene uvjete na koje je gradonačelnik pristao: svakom glumcu koji dođe u kazalište, a izbor je bio na mlađim glumcima, treba platiti stan, prijevoz, dati plaću veću nego u Zagrebu, pružiti jamstvo da će igrati u repertoaru. Organiziran je susret i pokušaj angažmana diplomiranih glumaca. Na taj susret došla je jedino kći Pera Kvrgića iskreno rekavši da bi vrlo rado došla u Dubrovnik, ali rekla mi je: Dundo Miše, zaljubljena sam, mladić je u Zagrebu. I tako je jedna dobra ideja propala i prije nego se počela ostvarivati. Nikomu se nije dalo doći u Grad. Još su se u nekoliko navrata na Ljetnim igrama odigrale neke vrijedne predstave, ali, kako bih rekao, više se ni država, a ni Dubrovnik, nisu skrbili da ovaj grad postane hrvatski kulturni prozor u svijet.

Kako komentirate aktualnu kulturnu u cjelini, a posebice kazališnu situaciju?

Nažalost o sadašnjem stanju trebalo bi pisati traktate. No, kad se pogleda situacija, jasno je da to nije samo stanje u Dubrovniku i Hrvatskoj, nego u cijeloj Europi, cijelom kulturnom svijetu zapadne civilizacije; da se u pogledu stanja u kazalištima došlo do zida. Ono što je osnovno u kazalištu, riječ, više ne znači ništa. Tijelo je na pozornici preuzelo primat. Intenzivno kretanje, padanje, dizanje, stepanje... izvođenje svih mogućih tjelesnih figura, ali sve na površnoj amaterskoj razini. Ako želim gledati pokret na sceni, izabrat ću balet kojemu je prava svrha kretanje tijela. Ako želim vidjeti što sve ljudsko tijelo može postići artizmom, otići ću u cirkus vidjeti ostvarenja vrhunskih profesionalaca.

Riječ je nažalost zaboravljena. To nitko ne želi shvatiti. Ne znam što je bit svega: totalni pomak u ljudskom umu? Ni u glazbi se više ne stvara lijepa melodija. Zvuk melodije zamijenilo je gromoglasno bubnjanje kao da smo indijansko pleme. Osim toga vladaju uzajamne povezanosti među kazalištima i kazalištarcima po principu ti meni – ja tebi, i to u globalnom smislu, bilo da je riječ o Parizu, Londonu, Zagrebu, Dubrovniku.

Tako u godini Shakespearea u Dubrovniku imat ćemo priliku vidjeti što? Hamleta engleske redateljice Helen Tennison u kojem Hamleta igra žena! Dakle, ni Shakespeare nije više Shakespeare. To je nastranost! Zato sam govorio i govorim nadležnima što bi Dubrovnik kao Grad, kao jedan izvor osobnosti hrvatske kulture, trebao napraviti, čime se često puta dosad preko svojih ljudi uspio nametnuti. Danas na Dubrovačkim ljetnim igrama treba prezentirati tri kazališna projekta s velikim ansamblom naših najboljih glumaca, i to: Hamleta na Lovrijencu, Dubrovačku trilogiju u renesansnom ljetnikovcu Skočibuha na Boninovu i Dunda Maroja na Gundulićevoj poljani, gdje se u zlatnim festivalskim vremenima i održavao.

U programu ambijentalnog teatra na otvorenom prostoru, koji smo desetljećima njegovali na Ljetnim igrama, izigrano je sve što se izigrati moglo. Došli smo čak do mora i u more s Vodopićevom Tužnom Jelom. Danas, u situaciji masovnoga turizma i svih popratnih pojava koje donosi, poput svakovrsnih gostionica i brze hrane, stolova, tenda, reklama kojima je zaposjednut doslovno kompletni javni prostor unutar gradskih zidina, nema mjesta za kazališnu predstavu. Zato je u ovakvim okolnostima i moja preporuka za spomenute predstave Igara klasika, festivalskih sinonima povijesti i uspješnosti, i to onih koje je moguće postaviti u tim prostorima. Pritom je jedan od uvjeta bez kojega se ne može poštivanje djela i autora u svim segmentima s redateljima koji mogu i hoće to ostvariti (a nema ih mnogo): bez kraćenja teksta, s kostimografijom sukladnom vremenu u kojem je djelo nastalo. Usuprot široko zastupljenu „stilu“ današnjih kazališnih predstava. Naime, mahom se ide u eksperimente, politikantski teatri rade neke politikantske predstave koje nisu čak ni politički teatar, ni satira, ni komedija. Služe samo trenutnim dnevnopolitičkim situacijama. To nema smisla, više nije u pitanju drama između života i smrti, nego neke isprazne parole koje ostaju nedorečene.

A dubrovačko kazalište danas?

U posljednje vrijeme dogodio se Šehovićev Kazin. Predstava je dobro napravljena. Za druge ne znam. Treba sjesti i raspraviti što se može učiniti da bi dubrovački teatar mogao vratiti ugled, kako bi opet nešto značio u Hrvatskoj, možda i šire. Svi danas spominju Kafetariju kao jednu od vrhunskih festivalskih predstava, a zapravo je bila predstava Kazališta Marina Držića koja je ušla u repertoar Igara.

U današnjem glumačkom ansamblu KMD-a nema glumca koji bi mogao igrati sve. Nedostaje ta glumački svestrana vertikala kao što je Milka Podrug Kokotović.

Radije se vratimo nekim prošlim ljepšim temama o Kazalištu Marina Držića, o Dubrovačkim ljetnim igrama i legendarnim predstavama koje su slavile kazališnu umjetnost, u kojima ste sudjelovali s bezbrojnim ulogama i pridonijeli ljepoti kazališnog čina. Prigoda je da se prisjetimo nekih vaših uloga!

Desetljetnim kontinuitetom glume u Kazalištu Marina Držića i na Dubrovačkim ljetnim igrama moje su se uloge prepletale između teatra i festivala. Bilo ih je zaista mnogo od najranijih kazališnih do festivalskih uloga. Prisjećam se davnih uloga u Nikoletini Bursaću, u Cankarovu Kralju Betajnove, u Mirandolini krčmarici, Nušićevoj Protekciji, Stankovićevoj Koštani, Molièreovim Učenim ženama, u Tartu, Tudizićevoj frančezariji, Hasanaginici, u Smrti Smail-age Čengića, Begovićevoj Amerikanskoj jahti u splitskoj luci, Šehovićevu Dubrovačkom skercu, u Držićevu Dundu Maroju uloga Mara, Bokčila, Dunda Maroja; Munua i Dunda Nika u Držićevu Skupu, Dživa i Stanca u Noveli od Stanca, Grižule, Agamemnona u Hekubi, Radamanta u Gundulićevoj Prozerpini ugrabljenoj, Vuka Konavljanina, Jerka, Nika Marinovića u Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, Ekvinociju, Maškarati ispod kuplja; zatim uloge Kapurala u kazališnoj uspješnici Kate Kapuralica Vlaha Stullija s Milkom Podrug Kokotović; pa uloge grofa Almavive u Beaumarchaisovu Seviljskom brijaču, u Krležinu Areteju i U agoniji, u Goldoni-Čalinoj Kafetariji uloge Frana, uloge Toanta u Goetheovoj Ifigeniji na Tauridi s Tonkom Lonzom i Marijom Crnobori; zatim uloge Vladimira u Beckettovu U očekivanju Godota, uloge Ubua u Jarryevu Kralju Ubuu, Tezeja u Euripidovu Edipu na Kolonu. 

Veliki ugled stekli ste i kao vrstan stručnjak jezika ostvarujući vrijedne rezultate dugo godina u dubrovačkom kazalištu, ne samo kroz vlastite uloge nego i kao jezični savjetni generacijama, osobito dubrovačkoga govora.

Još u mladim danima odlučio sam se za taj vrlo važan kazališni segment jer zanat je tražio pravi alat. Svaki komad u kazalištu lektorirao sam i po tome se radilo. U ondašnje vrijeme dubrovački je teatar bio na glasu, zapravo u samu vrhu u jezičnom pogledu. Frano Čale tomu je također znatno pridonio. Zajedno smo radili predstave. Lektorirao sam cijelu Dubrovačku trilogiju, koju je 1965. postavio Kosta Spaić.

Dubrovačka publika obožava Vojnovića i zbog jezika. Ima tu jezične nostalgije, i premda je dubrovački govor prepun talijanizama koji su dubrovčanizirani. Jer u Dubrovniku nijedna strana riječ nije mogla „nekažnjeno“ proći. Uvijek bi joj dodali još nekoliko slova ili akcent.

Godine 2009, o šezdesetoj obljetnici Dubrovačkih ljetnih igara i 80. obljetnici smrti Iva Vojnovića, podudarila se i 60. obljetnica vašega glumačkog rada. Obljetnice su obilježene dostojno događaju, predstavom jednočinke Na taraci iz Vojnovićeve Dubrovačke trilogije. Bio je to najljepši, nostalgični kazališni hommage velikom dubrovačkom piscu i njegovu djelu, ujedno jedinstvena predstava doajena hrvatskoga glumišta koji su godinama pronosili slavu Vojnovićeva djela na čelu s redateljem Joškom Juvančićem.

Dogodila se zaista posebna predstava Tarace u parku Umjetničke škole, prožeta emotivnom atmosferom koja se prenijela i na publiku. Jupa je okupio nas koji smo u glasovitoj Vojnovićevoj drami glumili u proteklim godinama ostvarivši savršeno spomenarsko jedinstvo i ljepotu predstave iz prošlosti u sadašnjosti. Bila je to izvedba Festivalskoga programa u kojoj smo zajedno zaigrali Tonko Lonza, Pero Kvrgić, Milka Podrug Kokotović, Marija Kohn i ja.

Ususret ostvarenju ideje od prije sedam godina Jupa je tada najavio: „Opet se nalazimo na istom poslu s istim piscem poslije dugo vremena. Prisjetit ćemo se kako smo radili nekad, što je vrijeme novo donijelo, a što mi od svega toga pamtimo, i što nam je od toga i danas važno. Bit će zanimljivo čuti kolege kako sada reinterpretiraju ono s čime su započinjali stvaranje festivala, jer oni jesu stvarali festival.“ Njegovo se pretkazanje obistinilo, uz apsolutnu potporu publike.

Šezdeset godina bogata glumačkog rada urodilo je nizom zasluženih priznanja, kojih je bilo gotovo koliko i uloga?

Prva je nagrada stigla 1959. na Susretu jadranskih kazališta za ulogu Nikoletine Bursaća.

Nagradu grada Dubrovnika stekao sam 1962. za ulogu Vuka Konavljanina. Slijedile su prvomajske nagrade Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske za godine 1961, 1963, 1965, 1969, zatim nagrada Sterijina pozorja za glumu 1973. za ulogu Nika Marinovića u Ekvinociju, godišnja nagrada Vladimir Nazor 1979, godišnja nagrada Slobodne Dalmacije za umjetnost 1979, nagrada mjesečnika Izbor – Orlando 1984, Nagrada Vjesnika i Udruženja dramskih umjetnika Hrvatske Dubravko Dujšin za cijeli opus u Kazalištu Marina Držića, Vladimir Nazor za životno djelo 1990, 1996. Nagrada za radiodramu na VI. Marulićevim danima u Splitu, Nagrada grada Dubrovnika za životno djelo 1996, Nagrada za životno djelo Udruženja hrvatskih dramskih umjetnika Hrvatske…