Sonet u kutiji

U Župi svetoga Lazara Jeruzalemskoga, u selu Gjurinići, majstor Marko imao je svoju stolarsku radionicu. Svi slučajnici koji bi se zatekli u njoj, a nakon onoga onamo rata, prije ovoga ovamo, najnovijega – čudili su se odakle, kako i zašto u tako zabitnu pograničnom selu među brdima tako bogata i rijetka stolarska radionica s čak sedamdeset i osam blanja različitih profila dlijeta: konkavnih, konveksnih, bikonkavnih, bikonveksnih, trikonkavnih…

Nisu postojale dvije iste blanje. Čak i one najobičnije, za blanjanje ravne površine, makar svaka jest imala ravno dlijeto – ipak su bile različite, izgledom i veličinom, a i namjena im je bila raznolika kao i debljina dlijeta. Ovisi o tomu blanja li se mekanu i podatnu jelovinu  ili čempresovinu, tvrdu bukovinu ili pak zbijenu dubovinu, ili još i čvršću rogačevinu, njoj sličnu maslinovinu ili plemenitija drva: žutu orahovinu, rujnu trešnjevinu, bjelkastu jasenovinu ili rijetku i uvoznu crnu ebanovinu… Svako je drvo drugačije.

Na svakoj od blanja dlijeto se moglo podešavati, o čemu je ovisilo koliko će blanjevina biti tanka: milimetar, pola milimetra ili samo desetinu te mjere; ovisno što se radilo i kako je majstor nakanio to napraviti.

U radionici majstora Marka, uz čak dvadeset i četiri stege drvenih vijaka – ima li još igdje ikoja takva na svijetu – te trideset i osam raznoraznih ručnih pila, a svaka je bila drugačijih zubaca, kao i svakakvih drugih alatljika, nekih vrlo rijetkih ili čak unikatnih, bilo je i sedam oko pola metra dugih planjuna koje je majstor zvao dricaturi, za primarno ravnanje još nepripravljenih dasaka grube površine; bili su poredani na najdonjoj polici, jedan uz drugi. 

Malenih blanjica, za najfinije minimalističke izrađevine, bilo je deset; one nisu bile duže od pet-šest centimetara. Svaka je, znači, bila manja od ljudskoga dlana i stala bi na nj, a ni jedna nije bila šira od jednoga centimetra. Dlijeto im je bilo samo oko „pola centa“, još i uže, također svako različito: konkavno, konveksno, blaže ili izrazitije udubljeno, odnosno zaobljeno…

Majstor ih je čuvao pod ključem u omanjemu gvozdenom, zeleno obojanom sandučiću, zaostalom od talijanske vojske koja je za rata bila u kući, čije je prizemlje bila majstorova radionica: malo komu ih je pokazivao. Rijetko se njima i služio, osobito od kako je iz Grada završio tu na selu. Čak ni ja nisam znao da postoje.

Vidiš, e, to je ta fotografija koju si vidio u knjizi! Majstor Marko nosi šešir, kravatu, u odijelu je i u kaputu; samo su gospoda tada nosila kravatu, kaput i šešir. Majstor se bio sklonio iz tadašnje Nezavisne Države Hrvatske u područje pod Italijom. Zapravo, nagovoren je da će tako biti sigurnije pregrmjeti ratne nevolje. Mussolini je međudržavnim ugovorom dobio ovaj kraj: i škola je bila na talijanskom. Međutim, kada se nakon rata htio vratiti u Grad, sve je otišlo neželjenim putom i po zlu; zauvijek je ostao tu, među brdima. Njegova bogata i jedinstvena radionica također.

Na nekima od blanja ugravirano je „Wien“, mjesto izrade tih manufakturnih ljepotica: Južna Dalmacija i Boka dugo su bile izravno pod austrijskom upravom, a alat je mogao stići preko Trsta ili Rijeke, brodom u Herceg-Novi ili u Dubrovnik i Kotor…

Da, da! Jednogodišnjak, na toj slici u materinu naručju, to sam ja, tako je; fotka je iz kasne jeseni ili rane zime1941.

Jest, to je taj trokrilni ormar s ogledalom do poda, od pune orahovine, politiran. Kilometrima okolo ni danas nema sličnoga, ni ljepotom ni kvalitetom izrade. A ovo je, vidiš, čitava spavaća soba koju je majstor Marko napravio; u ovomu je ratu djelomično stradala, četnici su bili i u toj kući, ali – obnovljena je. Stil je neoklasicistički, kako se radilo ranih četrdesetih minuloga stoljeća. Jedinstven ormar. Kada je moja mama susjedu Katu jednom uvela u svoju spavaću sobu da i ona sama u zrcalu pogleda kako joj pristaje upravo podrubljena traversa, vidjevši prvi put u životu cijelu sebe pred sobom, a ne znavši da takvo veliko ogledalo postoji, kriknula je ustrašena i izjurila iz sobe. Molila je mamu „ikoliko malo rakije“, da se pribere.

Iz higijenskoga kutka u malom predsoblju, soba je mirisala i na kolonjsku vodu koju je majstor Marko koristio nakon brijanja… Prava mala urbana oaza!  Svuda okolo, međutim, njadoslovnije ruralije: smrdljivi obori, ovčji brabonj­ci, kozje večanje, svinjsko roktanje, magareće revanje… a majstor Marko: neoklasicizam! I kolonjska voda!

Majstor je i dnevni boravak svoje kuće uredio sasvim gradski: u tomu malenu prostoru između spavaće i dnevne sobe, dok nije bilo vodovoda, uvijek je na posebnu stoliću bio lavor, u prorezanom okruglom otvoru, i cvjetnim motivom oslikan vrč vode, a uz oval brijaćeg ogledalca posebno izrađen ormarić za higijenske potrebštine… Zatim, kutija prve pomoći: termometar, gaze, vate, hipermangan za ispiranje rana i dermatol uvijek pri ruci. Onda, stolci s naslonom umjesto seljačkih klupa uz trpezu. Velika slika posebna širokog okvira njegove izrade na zidu, umjetnički vrijedna grafika svetog Marka, ručna singerica moje mame…

Iznad tavulina s tom maminom singericom, posebna polica s malom bibliotekom: stručni almanasi za manufakturnu izradu drva, ali i nešto beletristike, među kojom je i jedan ćirilički naslov: Primjeri čojstva i junaštva samoukog mu imenjaka Marka Miljanova, koju su mu darovali dok je služio kraljevsko-jugoslavenski vojni rok 1925. u Cetinju...

„Questo e solo per te, caro mio, ecco la, un sorriso, non piangere, ma bravo, bravo!“. Talijanac, soldat, raznježio se kad je vidio „pi­ccolo bambino“ da plače te malom djetetu darovao sitni limeni žuti kamiončić, namijenjen njegovu sinu, kojega tko zna kada će vidjeti. I hoće li ga ikada vidjeti?! Hvalio me što sam prestao plakati, ali – rasplakao se on!

To je bila jedina moja igračka koju sam ikada imao i nisam je smio iznositi iz kuće da mi je druga djeca ne otmu jer je bila jedina u selu, i u deset sela, i tko zna dokle. Nije nakon onog onamo oslobođenja bilo ni kruha, nekmoli igračaka! Gurao sam, glasno trubeći, taj kamiončić svojim posebnim i zamišljenim stazama po daskama u dnevnom boravku -  sam i na nekom svom putu; takav sam zauvijek i ostao.

Meštar Marko bi me pripustio u radionicu kada bi bio dobre volje. Skakao sam tada po blanjevinama kojih je bilo cijelo brdo, kao po slami u pojati, ali mirisi su bili drugačiji. Jedinstven vonj svježe oblanjana drva, a lijevo iz podruma dopire miris vina iz drvenih bačava i vinskoga octa, a desno, iz konobe vonja tek samljeveno brašno i suhe smokve s lovorom  i moráčem, ispod greda dopire vonjic pršuta i osušenih grozdova kadaruna za ukuhani prošek, pomiješan s vonjevima kadulje i bosiljka… ma, kakav Proust!  Sasvim drugačije. Tu simfoniju mirisa ćutim u nosnici i sada i… nasmiješim se.

Don Mato je kutijicu za hostije naručio baš kada sam i ja bio u radionici: oči rastvarao, uši napinjao…

Nakon mjeseca i više, i opet poslije mise u našoj seoskoj crkvici, došao je po škatulicu: meštar moli da je ne odnosi do naredne mise, sljedeće sedmice, da je još sjajnije politira, ali pokazat će mu je odmah. „Ajdete, du’-Mato, otvorite je!“

Župnik kutijicu, malenu poput oveće jabuke, ali četvrtastu, zaobljenih rubova, drži u rukama, okreće je, obrće, ona se sjaji, sa svake strane je jednaka… „A gdje su joj vrata?“ „Nađite ji’, du’-Mato!“

Uočio je konačno tanku crtu u već dijelom politiranu drvu koja označuje vratašca, ali ne zna ih otvoriti. Meštar Marko moli – ništa na silu! Snaga klade valja, a um… Ništa ni umom! „Ovo je čudo! Hoće li se nešto ukazat?!“ „‘Oće, ono što stavite u nju, kad je otvorite!“ Župnik ponovno pokušava, ali… predaje se i odlaže je na stolarski banak.

Meštar tada uzme kutijicu u svoje ruke, a vrata se širom sama otvoriše. Don Mato zaprepašten, zaklanja se rukama: „Nije nečastivi?“ „Nije, velečasni!“ Meštar mu je tada pokazao na donjoj strani malene škatule jedva vidljiv kružić koji je neprimjetno i lagano pritisnuo palcem. Zaštićena drvena kvačica u unutrašnjosti popustila je, vrata se otvorila…

Pokazao je meštar don Matu i one posebne planjice: „Kad sljedeći put arivate, a bit će to svakako još prije Uskrsa, škatulica će bit još sjajnija, a ovo mjesto đe treba lagano uprijeti prstom da se otvori – uopće neće bit vidljivo! Ali znat ćete  ga nać! Tada je odnesite! Darujem vam je!“

Don Mato je uzjahao konja pred radionicom, konjovodac iz Vitajne je uzeo uzde…Te, 1945, novonastala komunistička „narodna vlast“ bi, obično pred zoru, hvatala na spavanju „narodne neprijatelje“ i – nitko ih nikada više ne bi vidio. Teško je bilo obaznati tko je sve „narodni neprijatelj“ i zbog čega; to, na žalost, ni oni, „narodni neprijatelji“, izgleda da nisu znali.

Ni dva kilometra dalje netko je iz makije pored ceste pucao na don Mata, nenadano – „narodnog neprijatelja“. Ubio je konja koji se netom prije pucnja propeo pod njim. Biskup je svog svećenika hitno sklonio negdje. Kutijica je ostala u radionici.

Ja sam, kao i moj otac, poželio napraviti savršenu kutiju, odnosno zagonetnu škatulu, ali…ne umijem, ničim osim riječima. Sonet ili zvonin:

Četrn’est da ima rédā

Takav baš on mora biti

Pa ćeš stoga napraviti 

Kvatrine da budu sprijeda

Otraga kad to se gleda

Tristihe još treba sviti

Sve to u cjelinu sliti

Vješto jasno tečno – te da 

Skladno bude – da su rime

Bez pogreške – i cezûre

Tko pročita – a svi jure

Da zastane i predahne

Taj majstor je – da uzdahne

Zadovoljan da si time

(Možeš tada reć i ime)

Doista, svi jure. U multimedijalnom i virtualnom svijetu neizbrojivih međusobnih osobnih i kojekakvih poruka, milijardi prometala, zrakom, zemljom, vodom, pod vodom… tko od milijardi i milijardi tih zemljana da zastane u općoj buci, vikanju, govorenju, pjevanju, pisanju, kriještanju… tko da i pogleda tatinu kutijicu za hostije, koja je makar imala namjenu, tko moj zvonin – bez ikakve namjene i ni za koga, a moguće za svakoga, zapretan u nekomu malenomu, većini svijeta neznanu jeziku? Sadašnji župnik, vidio sam, hostije, koje simboliziraju posvećeno Tijelo Isusovo, drži u plastičnoj kutijici za sladoled; tako mu je, kaže, praktično!

Star sam već i moram otići. Tatinu radionicu, odnosno sav alat iz nje, darovao sam Sveučilištu u Dubrovniku, Odjelu za restauraciju. Sve su odnijeli. Ugovorom su se obvezali sačuvati uspomenu na meštra Marka. Kutijicu –  nikomu nisam dao.

U nju ću staviti svoj zvonin. To oboje, skupa sa mnom, oni koji budu morali skloniti moje tijelo – neka stave u lijes i ponesu tamo pod pradjedovsku kamenu ploču grobnice uz kapelicu Svetoga Križa u kojoj je don Mato služio Bogu, a moji mu se roditelji molili.

Moja duša neka tada zauvijek ode Onamo Negdje u Ono Nešto.

Svevišnjemu na istinu.

Ovu priču možete ili baciti ili sačuvati, na volju vam!