Siročad Auschwitza

Jedna od najtragičnijih dvadesetostoljetnih figura poljske književnosti ratnog i poratnog vremena zasigurno je Tadeusz Borowski. Pripadao je nesretnoj generaciji Poljaka rođenih početkom 20-ih godina 20. stoljeća, kad je Poljska poslije duge 123 godine povratila državnost, kojoj su adolescentske godine i ulazak u svijet odraslih zamračene svjetskim ratom čiji si se najjeziviji prizori odigrali upravo na poljskom tlu, pred njihovim očima. Debitirao je kao pjesnik za vrijeme Drugoga svjetskog rata dvjema pjesničkim zbirkama koje je objavio u konspiraciji. U njima je iznio pesimistični, katastrofičan odnos prema povijesti i sliku ostvarene apokalipse, koju je najavljivala prethodna generacija poljskih pjesnika tzv. druge avangarde, stvarajući pod slutnjom nadolazeće katastrofe. U zbilji aktivan u borbi protiv okupatora, u poeziji je Tadeusz Borowski prikazao tragičnu svijest o općem gubitku i uništenje trajnih vrijednosti. Iskazivao je destrukciju moralnih normi i stabilnoga poretka. Na konspirativnim druženjima i na ilegalnom sveučilištu, na kojem je bio među najboljim studentima polonistike, zapažen je kao etičan i odvažan pjesnik i govornik, dok je u poeziji ostao do kraja katastrofičan, ne krijući sumnju da njegova bilo kakva građanska žrtva i posvećenost dugoročno imaju smisla.

Gestapo ga je u veljači 1943. uhapsio i odvezen je u njemački zatvor za političke zatvorenike Pawiak u Varšavi, odakle je s prozorskog okna gledao likvidaciju židovskoga geta. Naime, geto je, kao i Pawiak, bio smješten gotovo u središtu grada, utemeljen 1940, opasan zidovima, a prozori i vrata bili su zazidani. Sredinom 1942. u getu je bilo stiješnjeno oko četiristo tisuća ljudi. Živjeli su u neljudskim uvjetima, mrcvareni bolestima i glađu. Te 1942. započeta je deportacija ljudi iz geta i gotovo polovica bila je prevezena u logore smrti. Preostali stanovnici zatočenici podignuli su očajnički ustanak koji traje mjesec i pol i završava porazom ustanika i odlukom SS-a da spali geto.

Od oko sto tisuća političkih zatvorenika koliko ih je od 1939. do kolovoza 1944. prošlo kroz zatvor Pawiak, oko 37.000 ubijeno je, a ostali su premješteni u koncentracijske logore. Tako je i Borowski prebačen u Auschwitz, gdje je dobio svoj logoraški broj 119198. U Auschwitzu piše poeziju i prozu, a od proljeća 1944. i pisma voljenoj Mariji Rundo, zatočenoj u logoru Birkenau. Prema pismu pripovijetci Kod nas u Auschwitzu, upućenu Mariji, cijela je zbirka u prijevodu na hrvatski, koji smo konačno dočekali zahvaljujući Ivani Vidović Bolt, i dobila ime. U ljeto 1944. Borowski je prebačen u logor Natzweiler-Dautmergen, a potom u Dachau, u kojem ostaje sve do oslobođenja u ranu jesen 1945, kad u logor ulazi američka vojska. O godinama provedenim u logoru pisao je, zajedno s još dvojicom autora, u knjizi objavljenoj odmah nakon rata i to u Münchenu: Bili smo u Oświęcimu, potom i u zbirci pripovijesti Oproštaj s Marijom (1948), a autor je i zbirke novela Kameni svijet (također 1948), koja je ujedno njegova posljednja knjiga.

Sudionik u zločinu

U logoru Auschwitz Borowski je bio više od običnoga zatvorenika – pripadao je sanitarnoj jedinici, dakle povlaštenoj klasi logoraša koji su išli na tečaj i učili osnove zdravstvene skrbi, imali pristup hrani, odjeći i različitim tipovima logorskih povlastica. Bio je jedan od onih koji su, da bi zaštitili sebe i goli život, postali pasivni sudionici masovnoga zločina. Brzo se prilagodio izopačenoj hijerarhiji koja vlada u svijetu opasanu zidovima i bodljikavom žicom. Naučio je kako preživjeti i, opisujući ostale logoraše, jedva da uopće spominje one koji su odustali, tzv. muslimane, koji svedeni na tijelo, bez nade i duha, postoje još samo kao biološka činjenica, dočim one druge, koji su aktivni, rade u logoru i opravdano imaju svoje mjesto u spavaonici i porciju hrane svaki dan, opisuje ogoljeno i brutalno, onako kako se, valjda, i njemu oni ukazuju: „΄Abramek, još nisi umro? Kako si?΄ ΄Ništa posebno. Poslali smo Čehinje u plinsku komoru.΄ ΄To znam i bez tebe. A privatno?΄ ΄Privatno? A što kod mene može biti privatno? Dimnjak, barake i opet dimnjak? Imam li ja ovdje ikoga? A ako hoćeš saznati nešto privatno, evo: izmislili smo nov način spaljivanja u krematoriju (…) takav da uzmemo po četvero djece za kosu, prislonimo im međusobno glave i palimo kose. Onda se svi ostali sami zapale i – gemacht.“ U pismu Mariji, Borowski cinično konstatira smrt civilizacije kakvu je poznavao: „Vidi u kakvom originalnom svijetu živimo: kako je malo ljudi u Europi koji nisu ubili čovjeka! I kako je malo ljudi koje drugi ljudi ne bi htjeli ubijati.“

Svijet bez ljudskosti

Jedan od najdojmljivijih fragmenata književnog svjedočanstva koje ispisuje Borowski zasigurno je prizor dolaska novoga kontingenta zasužnjenih u logor. Kada stražari, koji su i sami zarobljenici, ali su u logoru zaposleni kao selektori – koji odvajaju pristigle koji će raditi od onih koji su za rad preslabi te ih se zato šalje izravno u plinsku komoru – ženi, netom pristigloj, koja bježi od svog malenog djeteta kako bi bila u grupi kojoj će život biti pošteđen, dobacuju da uzme dijete u naručje, ona odgovara: „(…) to nije moje dijete, nije moje!“ Borowski je razumije, ne osuđuje njezin postupak. On kaže: „Mlada je, zdrava, lijepa, želi živjeti. Ali dijete trči za njom i sve vrijeme zapomaže: ‘Mama, mama, ne bježi’“ Taj je fragment zabilježio i Czesław Miłosz u eseju o Borowskom u knjizi Zasužnjeni um. Uz još nekoliko jezivih fragmenata što ih preuzima iz pripovijesti Borowskog, navodeći ih kako bi prikazao Borowskog kao izvrsna prozaista, ali još više kao nihilista, čovjeka duboko razočarana u svijet i ljude, Miłosz izdvaja baš taj koji čitatelja paralizira vjerojatno zbog strahovite, bestijalne bešćutnosti majke koja spašava sebe žrtvujući dijete. I u stanju smo se, zajedno s Miłoszem, uvijek iznova u čudu pitati kako je moguće da majka – jer naša kultura ne dopušta da se o ženi koja ima dijete razmišlja drukčije nego kao o, prije svega, roditeljici – stavi sebe ispred djeteta, žrtvuje dijete da bi spasila sebe? Kad kod Borowskog dakle ta žena ne postupa kao majka, nego kao biće koje spašava svoj život odričući se vlastita djeteta, ne možemo ne osjetiti najdublju jezu. Tako je i majka kod Borowskog kažnjena za svoju sebičnost. Nju pijani ukrajinski stražar tuče i potom joj nasilu daje dijete od kojeg je bježala, osuđujući ih time oboje na smrt u plinskoj komori.

Ono što kod Borowskog možda najviše od svega šokira ipak nije ekstremnost ljudske bešćutnosti. Ne užasava toliko odsutnost ljudskosti, ni spremnost da se hladno i bez vidljiva kolebanja ili barem nelagode nanese zlo drugomu, nego upravo suživot normalnosti i zla, kohabitacija zabave i zločina, istovremenost družbe poput igranja nogometa i čudovišne službe, poput ubijanja. Slika koja dojmljivo dočarava taj sraz upravo je logorski prizor koji opisuje jedan od zatočenih: stražari su na Badnjak, uz bor okićen žaruljama, objesili dvojicu zarobljenika koji su pokušali pobjeći. Ili: nedjeljni simfonijski koncerti u glazbenoj dvorani, na kojima školovani glazbenici pod ravnanjem dirigentske palice sviraju Berlioza pred zainteresiranom publikom, dok u istoj baraci, na katu iznad, punom parom radi puff – logorski bordel u kojem je desetak žena, a posjetitelja puffa na tisuće.

Ti se prizori stapaju u jedan: sliku kraja svijeta u koji je Borowski vjerovao, to je smrt civilizacije koja ga je odgajala da se nada boljem i da stvara bolje, trenutak kad nesumjerljive stvari stoje jedna pokraj druge, i svaka u potpunosti gubi svoje razloge i smisao. I Borowski, koji ne zna koliko je života pred njim, ni hoće li mu, bude li ga, taj život ikad dati priliku, kaže: „Ne znam hoćemo li preživjeti, ali htio bih da jednom budemo u stanju stvari nazivati njihovim pravim imenom, kao što to čine hrabri ljudi.“

Kao što Miłosz rezignirano konstatira da bismo uzalud u logoraškim pripovijestima Borowskog tražili „slike ljudske solidarnosti“ jer on ne ispisuje spomenik ljudskom duhu nego portretira ljude unutar svijeta logora gdje je čovjek životinja koja po svaki cijenu želi živjeti, Borowski jednako tako prikazuje i sama sebe i u tome je njegova golema hrabrost. I Miłosz mu, iako ne bez gorčine, za tu iskrenost odaje priznanje jer ne hini da je u sebi sačuvao onu ljudskost u koju želi vjerovati i kojoj se, nakon rata, nada, jer nema iluzija o snazi ljudske volje i čvrstini civilizacijskih dosega. I Miłosz, uostalom, na jednom mjestu kaže: „Tko želi promijeniti čovjeka, neka promijeni društvene uvjete.“

Uspon u Partiji i suicid

Za Borowskog su se društveni uvjeti promijenili. Potkraj 40-ih godina, kad već izlaze njegova logorska svjedočanstva, on postaje članom Poljske radničke partije i jednim od istaknutih kolumnista feljtonista u novinama koje prije tiskanja prolaze gust cenzorski filtar, u vrijeme kad je socrealizam postao obvezan u svim područjima umjetničke kreacije, uprežući je u ostvarenje političkih ciljeva vulgarnim i pogrešnim tumačenjem marksizma. I kako se javno pokajao što u pripovijestima iz logora „nije znao klasno podijeliti logor“ i stoički podnio prigovore dežurnih kritičara da je u prozi bio odveć pesimističan i propustio govoriti o svjesnoj borbi u ime komunizma, Borowski postaje jednim od vodećih soc­realističkih publicista i zagovornika novoga društvenog poretka. Njegovi su tekstovi pamfletski i u skladu s novom vjerom. No njegov novi život traje kratko: otrovao se plinom (!) već 1951.

Danas kad čitamo Borowskog, uz svijest da je život okončao samoubojstvom i to samo dvije-tri godine nakon što se naizgled sjajno snašao i sebe pronašao u novom poretku i konjunkturi, osnovao obitelj, postao otac i imao prestižno diplomatsko iskustvo kulturnog atašea u Berlinu, ta perspektiva njegova kraja mijenja ton njegove poratne putanje, koju ne možemo tumačiti ne uzimajući suicid u obzir.

Da bismo razumjeli Borowskog, ono što je rat učinio njemu odnosno ono što ljudi čine jedni drugima, i da bismo prepoznali najvažnije što nam dragocjeni prijevod ove knjige može reći danas, sedamdesetak godina nakon događaja koji su u njoj opisani, s posebnom pozornosti treba čitati fragmente poput ovog u kojem autor, ispisujući da su u logor stigli kamioni puni nagih žena, bilježi: „Žene su pružale ruke i vikale: ‘Spasite nas! Idemo u plinsku komoru! Spasite nas!’ I pokraj nas je u dubokoj šutnji prošlo deset tisuća muškaraca“, dodaje da nitko od njih, čuvara, ostalih zatvorenika, ljudi koji su drukčiji od tih u koloni samo po tome što su izvan nje, ni prstom nije maknuo, ni riječ nije rekao, ničim pokazao da tu kolonu ljudi koji idu u plinsku komoru želi zaustaviti, da se protiv toga buni.

Taj jezivi pasus Borowski štoviše završava strašnom rečenicom: „Jer živi ljudi su uvijek u pravu u odnosu na mrtve.“