Roman o avangardi

Roman Kassel ne poziva na logiku četvrta je na hrvatski prevedena knjiga Enriquea Vila-Matasa (rođ. 1948. u Barceloni), po mnogima najvažnijega suvremenog španjolskog pisca. Autor je roman napisao na osnovi boravka u Kasselu 2012. Taj je njemački grad 1945. bio gotovo posve uništen savezničkim bombardiranjem, a građani su u suradnji s upravljačkim strukturama budući razvoj grada odlučili ne temeljiti na industrijalizaciji, već na umjetnosti i kulturi. Tako je na osnovi zamisli arhitekta Arnolda Bodea 1955. u Kasselu održana prva izložba suvremene umjetnosti Documenta, koja se otad održava svakih pet godina i u međuvremenu se pretvorila u najveću europsku smotru avangardne umjetnosti.

Na Documenti je 2012.  u ulozi svojevrsnog umjetničkog performera sudjelovao i Enrique Vila-Matas, sa zadatkom da u kineskom restoranu, u interakciji s publikom i pred očima javnosti, piše svoje novo djelo. Kao rezultat nastao je roman Kassel ne poziva na logiku, nepretenciozno, ali vrlo sadržajno, žanrovski teško odredivo djelo koje je istodobno i autobiografski zapis i intimni dnevnik, i putopisna reportaža, ali i zbroj eseja posvećenih Europi, politici, književnosti i avangardnoj umjetnosti. U romanu on opisuje svoja iskustva tijekom boravka u gradu koji je za trajanja smotre u cijelosti pretvoren u izložbeni prostor, s ulicama, trgovima, livadama i komornim prostorima ispunjenim različitim likovnim djelima, instalacijama i izvedbama umjetničkih performansa.

Kao najvažnija rečenica u romanu, u smislu njegova sadržaja, prepoznaje se izjava jedne od kustosica smotre održane 2012. Chus Martinez, „umjetnost djeluje, pa se ti snađi“, kojom je željela naglasiti da Documenta nije zamišljena da se promatra, nego da se „doživi“. Vila-Matas stoga knjigu gradi oko motiva vlastitoga snalaženja u Kasselu, duhovito prikazujući svoja komična iskustva tijekom dolaska u grad, ali i vlastito suočavanje s umjetničkim djelima, instalacijama i performansima, koji na recipijenta uistinu „djeluju“ na različite načine, tjerajući ga da se doslovno „snalazi“ kako zna i umije. Uz to, on opisuje i svoje snalaženje kao umjetnika, analizirajući na koji se način njegova svakodnevna zbilja pretvara u umjetnost, tj. kako detalji iz zbilje postaju motivima književnosti, ali analizira i kako ta novostvorena umjetnost „djeluje“ na njega kao osobu kreatora. Odnosno, na koji se način on mijenja pod utjecajem svoje umjetnosti, ali i tuđih kreativnih dosega.

Kao jedno od najdojmljivijih djela Documente 2012. Vila-Matas izdvaja This variation umjetnika Tina Sehgala, djelo koje se sastoji od posve zamračene prostorije kojom posjetitelj naslijepo tumara te biva okružen različitim zvukovima, ali i dodirivan po tijelu od u mraku neraspoznatljivih mu osoba (tj. neke „nevidljive sile“) te doslovno natjeran „da se snađe“. Sehgalov zamračeni salon Vila-Matas posjećuje u više navrata, svaki put pritom iskusivši novi osjećaj i drukčije raspoloženje, te ga svaki put nanovo analizira, uz nove zaključke. No na Documenti on je bio primoran „snalaziti se“ i u ulozi umjetnika, pa u romanu duhovito opisuje vrijeme provedeno u kineskom restoranu, gdje je morao pisati okružen publikom, uz odgovaranje na njihova pitanja. Tu nimalo mu dragu situaciju koristi za novu razradu odnosa života i umjetnosti, odnosno pisanja (čime se bavio i u romanima Bartleby i družba, Duh Dylana i Dublineska), poigravajući se idejom o nerazlučivosti literature i stvarnosti. U tu svrhu u kineskom restoranu on preuzima identitete dvojice fikcijskih junaka-pisaca (jednog od kojih je vrlo znakovito imenovao Autre, što na francuskom znači Drugi) te se utjelovivši izmaštane verzije sama sebe u stvarnoj, postojećoj situaciji iz zbilje ponaša na način kako je zamislio da bi se oni na njegovu mjestu ponašali. No ta ga igrica istodobno i ekskulpira za nedolično ponašanje, koje je posljedica njegove nedruštvenosti i nelagode koju osjeća odrađujući taj zadatak. A upravo se njegove brojne samoanalize u kojima se redovito fokusira na raščlanjivanje (i hiperboliziranje) svojih karakternih nedostataka pokazuju najizdašnijim izvorom humora u romanu.

Osim svojom stalnom temom prožimanja umjetnosti i života Vila-Matas se u romanu bavi i problemom komunikacije. Pritom problemu teškoća u razumijevanju među ljudima prilazi iz humorističkoga kuta, a mnogo ambicioznije pristupa temi komunikacije između umjetnika i recipijenta te stvaratelja umjetnosti i profesionalnog proučavatelja i kritičara. A da je Documenta uspjela, i da je uistinu zadatak umjetnosti „da djeluje“, a „ne da inovira, to ostavimo za svijet cipela, automobila, aeronautike, to je industrijski rječnik“, kao što je to kustosica Martinez naglasila, Vila-Matas se uvjerio na vlastitoj koži, uočivši da je njegova višegodišnja svakodnevna večernja tjeskoba tijekom boravka u Ka­sselu, pod utjecajem umjetnosti, nestala. Otud i zaključne riječi romana: „Umjetnost je, doista, bila nešto što mi se događalo, zbivalo upravo u tom trenutku. A svijet se ponovo doimao novim, kao da ga pokreće nevidljiva sila. I sve je bilo tako ležerno i zadivljujuće da je bilo nemoguće prestati gledati.“

Ozbiljna promišljanja o današnjoj Europi te položaju i značaju umjetnosti i književnosti u današnjem svijetu (sa zaključkom da je umjetnost danas pitanje spoznaje više nego pitanje estetike ili ukusa) Vila-Matas kombinira s lucidnim analizama umjetničkih djela i duhovitim raščlambama vlastita duševnog i tjelesnog stanja, stvorivši eklektično, zabavno i vrlo poticajno djelo. Kassel ne poziva na logiku ponovno potvrđuje Enriquea Vila-Matasa kao jednog od najvećih stilista, ali i erudita suvremene književnosti, koji je, poput npr. Joycea, Kafke ili Mallarméa, pisanje pretvorio u svoju sudbinu, a svojim životom stvara umjetnost.