Pouzdani svjedok kazališta

Svečano uručenje Demetrove nagrade Hrvatskog društva kazališnih kritičara i teatrologa, kao spomen na Dimitrija Demetra, autora prve kazališne kritike u Hrvatskoj, održano je u prostorijama Društva hrvatskih književnika 13. lipnja. Nagrada za životno djelo dodijeljena je dramaturgu, teatrologu, kritičaru i književniku Vlatku Perkoviću za njegov ukupan doprinos hrvatskom teatru, s posebnim naglaskom na njegov kritičarsko-teorijski rad. 

Sanja Nikčević u obrazloženju uručene nagrade naglasila je kako Perković, kao najstariji živući kazališni kritičar i teatrolog, kazalište poznaje iznutra. „Kao dramski pisac Perković nas suočava s dramom ljudskoga života. Njegove su predstave ambijentalne, jer kazalište je umjetnost koja se pretače u drugu umjetnost“, dodala je, naglasivši da bi kazalište trebalo biti politička savjest društva. Perkovićevo djelovanje kao kazališnog kritičara prema njezinim riječima obilježava pripadnost srednjoj struji u kazalištu, dok su kritike utemeljene na čvrstom teorijskom i poetičkom sustavu. Često su duhovite, napisano odaje čvrste temelje znanja i teorije, koje čitatelju otkrivaju bezvremenost argumentacije. Dodala je također da Perković izražava jasan stav o vrijednosti viđenog u pisanju kazališnih kritika po definiciji i da mu je ovo prva nagrada za teorijski rad.

Vlatko Perković zahvalio je na nagradi. „Ova je nagrada za mene vrlo značajna. Dobio sam važnu poruku da je moj poslovni život bio sadržajan.“ Posebno je naglasio važnost podrške obitelji i splitske publike, a prisjećajući se svoga stvaralaštva, osobito važnom istaknuo je činjenicu da je iz kazališne prakse ušao u teoriju. Nagradu je posvetio Kalmanu Mesariću, hrvatskom kazališnom piscu i redatelju.

Vlatko Perković rođen je 22. kolovoza 1936. u Klisu. Završio je glumačku školu i diplomirao na Filozofskom fakultetu u Zadru hrvatski jezik i južnoslavenske književnosti. Kazališno stvaralaštvo započeo je glumom, a ostvario je zapažene uloge u djelima klasičnih i suvremenih autora (Shakespeare, Shaw, Sartre, Cocteau, O’Neill, Novak…). Poslijediplomski studij režije i dramaturgije u Pragu završio je režijom svoje drame Zatvoreno poslijepodne u praškom kazalištu Divizna na Malostranskoj besedi 1972.

Iz glume prelazi u  režiju pa od 1975. do 1995. ostvaruje 39 režija. Njegove predstave: Antigona, kraljica u Tebi Tonča Petrasova Marovića, Millerovih Vještica iz Salema antologijska su ostvarenja hrvatskoga glumišta i to ponajviše zahvaljujući inventivnoj režiji koja je uspjela postići tzv. kinetičku scenografiju. Vrlo su važne i njegove ambijentalne  režije (Beckettov Svršetak igre, Splitsko ljeto, 1975; Mali trg Milana Grgića, Splitsko ljeto, 1976;  Genetove Sluškinje,  HNK Ivan pl. Zajc, Rijeka, 1984). Član je Društva hrvatskih književnika i Hrvatskoga društva dramskih umjetnika, doktor znanosti s područja književnosti i kazališta. Predavao je na Splitskom odjelu Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu. Kao kritičar surađivao je s mnogim časopisima, a posebno su zapažene njegove kritike u Vijencu u kojemu je niz godina pratio splitski kazališni život. Autor je devet stručnih knjiga, jednoga romana i nekoliko drama.