Orgulje su glazbalo velikog potencijala

U Zagrebu se odvija 3. međunarodni ciklus Orgulje Sv. Marka, koji vodi Pavao Mašić, jedan od najistaknutijih hrvatskih mladih orguljaša. Organiziranje i vođenje ovoga jedinstvenoga festivala, u kojemu se predstavljaju vrsni, mahom mlađi orguljaši povod su ovome razgovoru.

Gospodine Mašiću, možete li nam ukratko reći u čemu je posebnost ciklusa Orgulje sv. Marka?

Ciklus je od početka jedinstven u Hrvatskoj. Crkva sv. Marka prostor je jedinstvene akustike i atmosfere, u kojem se susreću elementi drevnoga Gornjeg grada s modernom umjetnošću Meštrovića i Kljakovića, a od 2011. udomljuje i nove orgulje Williama Eisenbartha, jedan od najboljih instrumenata u Zagrebu i Hrvatskoj. Prirodno je da hrvatskoj publici predstavimo najbolje međunarodne umjetnike na orguljama, ali i da Zagreb i crkvu sv. Marka pozicioniramo i na međunarodnoj razini. Glavni je kriterij izvrsnost umjetnika, s kojima u dogovoru pomno biramo program. Svaki je koncert programski osmišljen do posljednjega detalja i nosi određenu poruku, koncepciju koja odgovara umjetniku, ali i tom izdanju ciklusa.

Počeli ste svirati kasnije nego što to drugi čine, tek u 13. godini života i, osim nešto malo početnoga klavirskog razdoblja, odmah počeli orguljati.

Bilo je to ratno vrijeme, a u ratu muze šute. Tako je bilo i u Šibeniku, gdje su u crkvi u koju sam odlazio orgulje bile napuštene. Tamošnji župnik, don Stipe Perkov, potaknuo me da pokušam nešto odsvirati i ja sam se to i usudio, usprkos tomu što sam zapravo poznavao tek nekoliko nota. Tako sam prvi put u životu svirao na Božić 1992. i nakon toga sve više napredovao, zahvaljujući vlastitoj motivaciji i želji za otkrivanjem glazbe, kao i pomoći mnogobrojnih ljudi, prijatelja i, prije svega, svoje majke. Učenje glazbe započeo sam 1993. u Glazbenoj školi Ivana Lukačića u Šibeniku, a paralelno s tim 1994. u Šibeniku je pokrenuta Orguljaška ljetna škola, pa iako tijekom godine nisam imao mnogo mogućnosti za učenje orgulja, na Orguljaškoj ljetnoj školi svakoga sam ljeta tijekom dva tjedna imao na raspolaganju najbolje hrvatske profesore orgulja, kao i mogućnost upoznavanja drugih učenika i studenata. Za mene i moj razvoj tada je to značilo mnogo.

Time dokazujete da je za glazbeničko, posebno izvođačko, zanimanje bitan talent, motivacija, sklonost, a ne vrijeme početka i da nije potrebno proći sve uobičajene korake koji uključuju u nas zastarjele obrazovne mehanizme, uključivo i školska natjecanja?

Svakako, vjerujem da, kao i u svemu, tako i u glazbi vrijedi pravilo kako nije važno koliko se dugo nečim bavimo, već s kolikim žarom to radimo. Na natjecanja sam isključivo odlazio da upoznam različite vrste orgulja i dobijem priliku muzicirati na njima, da upoznam druge orguljaše i sredine u kojima djeluju, iz kojih dolaze i da čujem kako se oni postavljaju prema orguljama i glazbi za orgulje. Sve to bilo je gotovo nemoguće doživjeti u doba mog studija u Hrvatskoj i upravo su me zbog toga profesionalna znatiželja i osobna motivacija gurale prema inozemstvu. Uslijedili su studiji u Freiburgu i Lausanni te nagrada Grand Prix Bach na maratonskom Bachovu natjecanju u Lausanni s ukupno pet etapa tijekom deset dana. Još jedno maratonsko natjecanje posebno mi je ostalo u sjećanju, ono u britanskom St. Albansu. Riječ je o najistaknutijem svjetskom natjecanju orguljaša koje se održava više od pedeset godina i na kojem sam bio prvi hrvatski kandidat. Nagrade na natjecanjima otvarale su putove za dalja iskustva i usavršavanja, ali ono što je važnije od nagrada jest činjenica kako je priprema za natjecanje za mene uvijek bila u konačnici veliki osobni dobitak – nakon toliko uložena vremena i rada osjećao sam profesionalni napredak, bolje poznavanje vlastitih mogućnosti, snage i umjetničkog potencijala.

Kod nas djeluje već nekoliko orguljaša vašega naraštaja (Knešaurek, Kopunović-Legetin…), što se najčešće pripisuje činjenici da su u socijalističkom političkom sustavu orgulje bile najčešće samo crkveno glazbalo, pa se tek oslobađanjem te političke zablude počelo svirati orgulje?

Zanimljiva je povijest orgulja u Hrvatskoj u 20. stoljeću, i to je jedna od tema koje me zaokupljaju. Naime, u razgovorima s Anđelkom Klobučarom i istraživanjem njegova opusa i koncertne aktivnosti, počeo sam dublje istraživati situaciju orgulja u koncertnom životu naše sredine. Zanimljiv je podatak kako su nakon 1945. mnogi koncerti održavani anonimno, dakle, koncertni program, vrijeme i mjesto održavanja bili su oglašeni, ali ne i ime izvođača, koji su očigledno bili u strahu od mogućih posljedica. Tek šezdesetih otvorile su se mogućnosti za odlazak u inozemstvo, a u sedamdesetima i osamdesetima KD Lisinski i zagrebačka katedrala bila su mjesta brojnih orguljskih koncerata na kojima su gostovali inozemni umjetnici, što je, dakako, zastalo u ratnim devedesetim godinama. Svojevrsni je paradoks da su orgulje nakon 1945. bile uistinu marginalizirane, a da upravo iz druge polovice 20. stoljeća imamo toliko velik broj skladbi za orgulje hrvatskih skladatelja, među kojima dakako prednjači opus Anđelka Klobučara.

Odlični mladi orguljaši koje dovodite iz drugih zemalja ukazuju da je novo orguljaštvo uvjetovano i drugih razlozima. Što mlade ljude privlači orguljama?

Postoji čudna navada među publikom, koja nakon glasovirskog koncerta veli: Pijanist je svirao, a nakon orguljaškog koncerta: Orgulje su svirale. Dakle, orguljaš umjetnik je onaj kojega ne vidimo, a u nekim slučajevima i ne doživljavamo iz više razloga, među kojima je i činjenica da orgulje mogu biti vrlo monoton, ali i vrlo zanimljiv i raskošan instrument, ovisno o glazbeniku koji njima upravlja, jer orgulje su kompleksni mehanizam i mislim da mlade ljude često privlači upravo ta složenost instrumenta čiji sviraonik ponekad izgleda poput pilotske kabine. Mnogo toga prožima se kod orgulja: svladavanje umjetničkih, ali i fizičkih zahtjeva nužnih za uspješno muziciranje na orguljama, otkrivanje bogatog i prekrasnog repertoara, ali i činjenice koje su u svijetu već davno svjesni, da orgulje nisu samo liturgijski crkveni instrument, već glazbalo velikoga koncertantnog potencijala.

Jedna od posebnosti orguljaškog muziciranja jest improviziranje, koje naravno nije isto što i jazz-improvizacija. Pojasnite nam taj fenomen, o kojem često čitamo u osvrtima orguljaških koncerata.

Improvizacija je disciplina za sebe, a u Hrvatskoj još nedovoljno istražena i prakticirana. Koncertantnom improvizacijom aktivno se u Hrvatskoj bavi tek zanemariv broj orguljaša, među kojima ističem Antu Knešaureka, koji je to izučavao kod Anđelka Klobučara. Riječ je o tome da orguljaš stvara glazbu u samu trenutku njezina izvođenja, i time smo možda tek natuknuli sve moguće izazove te discipline. Također, upravo se na primjeru improvizacije može vidjeti koliko je hermetična i pasivna orguljaška scena u Hrvatskoj; nove generacije studenata koje odlaze u inozemstvo posebno su toga svjesne, a to je i zadaća našega ciklusa Orgulje Sv. Marka u okviru kojega često tražim od izvođača da improviziraju. Jedan od sjajnih primjera upravo je nedavno održan koncert Thomasa Ospitala, francuskog orguljaša koji se predstavio s više improvizacija: jednom u modernom stilu, gdje smo čuli posve nove zvukove orgulja, te drugom koja je uključivala imitaciju Bachova stila. Jasno, preduvjet takva muziciranja jest petogodišnji zasebni studij improvizacije kakav je Ospital završio pored studija orgulja.

Uz studij orgulja diplomirali ste i čembalo kod Višnje Mažuran, a u orguljaškoj praksi izvodili ste i djela Anđelka Klobučara. Primili ste iskustvo naših najistaknutijih glazbenika na području orgulja i čembala. Za izvedbe Klobučareve orguljske glazbe dobili ste i nagradu Porin. Čini li vas to posebno ponosnim?

Vrlo sam ponosan na čak četiri Porina koja je osvojio dvostruki album sa Klobučarevim skladbama za orgulje. To je bio mnogo veći rad nego samo snimanje skladbi i sam projekt trajao je više godina. Počeo je mojim interesom za njegove koncertne nastupe i skladanje te sam u konačnici uredio popis njegovih koncerata, kao i skladbi za orgulje, koje ni do danas nisu sve locirane. Snimka je tako opredmećenje duljega procesa istraživanja njegova stvaralaštva i doprinosa hrvatskoj kulturi.

Drugi je aspekt mog djelovanja čembalo i tu bih htio istaknuti značenje Višnje Mažuran kao pedagoga i umjetnika, čiji su mi profesionalni standardi uvijek pružali primjer kako treba ispravno pristupati umjetničkim djelima. U radu s njom konačno sam usvojio zdrave radne navike, temeljiti pristup potreban za svladavanje najvećih „zalogaja“ i, na koncu, uvijek sam na sva pitanja dobio jasne odgovore. Mislim da je za svakoga mladog glazbenika jako važno imati profesora koji je aktivni koncertant sa širokim repertoarom, a Višnja Mažuran upravo je takva osoba i vrijeme provedeno na njezinim koncertima podjednako mi je bilo poticajno i korisno kao i sama nastava.

Kao čembalist pokazali ste se i vrsnim baroknim glazbenikom. Često ste vodili koncertne programe Hrvatskoga baroknog ansambla i sudjelovali u njihovim uspjesima, pa vas možemo smatrati i majstorom izvedbi barokne glazbe.

S Hrvatskim baroknim ansamblom imam lijepu suradnju, ona nam je donijela i nagradu Orlando za moj autorski projekt Ljubav nježna, ljubav okrutna s izborom u Hrvatskoj gotovo nepoznata repertoara francuskih baroknih kantata. Ove godine imao sam priliku voditi ansambl u 50. izvedbi Molièreova Građanina plemića, a u 2017. čeka me još jedan lijep projekt, kada ću dirigirati izvedbom Händelove ode L’Allegro, il Pensieroso ed il Moderato.

Sada ste docent na Muzičkoj akademiji. Imate li nadarenih učenika koji bi mogli biti pripadnici novoga naraštaja, nakon vašeg?

Klasa na Muzičkoj akademiji relativno je mala, ali puna mladih glazbenika sjajna potencijala. Posebno su ove godine zablistala dva čembalista, Dario Poljak i Franjo Bilić, u izvedbama opere Agrippina. Poljak je prvi student Zagrebačkog sveučilišta koji je izabran za razmjenu na elitnoj Visokoj školi za glazbu u Ženevi, gdje najesen nastavlja studij čembala.

Orguljaško djelovanje ostvarujete u crkvi sv. Marka, koja ima gotovo novo glazbalo, što vam omogućuje svaku izražajnost. Ali djelovati u crkvi sv. Marka je i povlašteno. Jer došli ste tamo gdje su kao dirigenti i voditelji zbora Cantores sancti Marci bili i Ivan Repušić i Tomislav Fačini, istaknuti umjetnici svog naraštaja.

Sretan sam da sam dolaskom na studij odmah postao orguljašem crkve sv. Marka i našao se u tako kvalitetnu umjetničkom okruženju s mladim i ambicioznim dirigentima Fačinijem i Repušićem, ali i mo. Vladimirom Kranjčevićem, koji od početka prati i moj rad. Tako sam imao priliku spojiti svoj zanos s iskustvom zrelijih, i dobro je kada možete odmah dobiti i sud starijih od sebe koji vam kažu jeste li na ispravnu putu, ukazuju na sve ono što još nedostaje u radu i pristupu. Drago mi je da sam od početka dobio mogućnost da svoje talente upregnem u kreativan rad i sudjelujem u oblikovanju liturgije u crkvi sv. Marka s prvorazrednom umjetničkom glazbom. U tome surađujem sa zborom Cantores sancti Marci, koji zahvaljujući velikom broju međunarodnih i domaćih nagrada bez ustručavanja mogu nazvati najboljim zborom grada Zagreba, a koji danas vodi mladi dirigent Jurica Petar Petrač. Ističem i potporu našeg župnika, msgr. Franje Prsteca, čijim je zalaganjem i trudom obnovljena čitava crkva te sagrađene i nove orgulje. Sve je to nadahnuće za sjajno muziciranje!