Odlazak velikih džezera

Jazz su kao jedinstven američki glazbeni fenomen dvadesetog stoljeća postupno prigrlile i brojne druge zemlje podarivši mu svaka neki karakterističan pečat. Istina jest da i danas, ali u sve manjoj mjeri, ostaju i primjeri kopiranja pojedinih američkih uzora, što dakako više i nije pravilo. S druge strane, premda vrlo originalan i autentičan jazz nije tijekom svoga dinamičnog razvoja ostajao sasvim imun prema utjecajima, i to ponajprije zemljopisno bliže kubanske i južnoameričke glazbe. Primjerice ritmovi rumbe, dovođenje kubanskoga perkusionista i bongoista Chana Poza zahvaljujući Dizzyju Gillespieju u američki jazz, poslije početkom šezdesetih godina jednako tako i Stanu Getzu, u jazz ulazi brazilska samba u obliku bossa-nove pa se danas, istina samo dio suvremenoga jazza, ne bi mogao zamisliti bez nekih južnoameričkih perkusionista. S vremenom je zahvaljujući Starom kontinentu, koji je još davno iznjedrio i prvoga „pravog“ džezista, gitarista Djanga Reinhardta, nastao i termin „europski jazz“, što god to značilo, a stiglo nas je eto i vrijeme da se i oprostimo s nekim recentnijim neameričkim imenima, koja su svaka na svoj način pridonijela afirmaciji i kvaliteti jazza.

Ipak zbog važnosti i istaknute uloge u autentičnom američkom rhythm & bluesu, termin koji se danas u velikoj mjeri zlorabi, malu seriju nekrologa zabilježenu u svega dva, tri protekla mjeseca valja započeti s odlaskom glasovite američke pjevačice Ernestine Anderson, koja je 10. ožujka ove godine u 87-oj godini umrla u gradiću Shoreline u Saveznoj državi Washington. Rođena 1928. kao Ernestine Irene Anderson u Austinu u Teksasu, pjevala je najprije kao samouka solistica u crkvenim zborovima, a već se prvim nastupima u programima tadašnjih američkih radiopostaja predstavila kao izraziti i profilirani interpret rhythm & bluesa i bluesa. U tom je određenju karijere kao vokalni solist bila dakako dobrodošla u stilski primjerenim orkestrima Russella Jacqueta, Johnnyja Otisa i Lionela Hamptona. Godine 1957. tijekom jedne od prvih europskih turneja nastupala je s glasovitim švedskim big bendom Harryja Arnolda u kojem je neko vrijeme svirao i naš trubač Branko Černe. Od 1976. pod ekskluzivnim je ugovorom s etiketom Concord, za koju je snimila velik broj ploča, a nastupila je i u sklopu Concord Jazz Festivala. Skromna kakva je bila, nije se tijekom duge karijere u pogledu angažmana i popularnosti lako nosila s nizom drugih nerijetko poznatijih, ali ponekad i slabijih jazz-pjevačica.

U New Yorku je 2. travnja u osamdeset trećoj godini umro glasoviti argentinski tenor-saksofonist i skladatelj talijanskoga podrijetla, Leandro J. Barbieri u svijetu jazza poznatiji kao Gato. Bio je zanimljiv predstavnik najmodernijih pravaca temeljenih na improvizaciji, čime se potkraj prošloga stoljeća nametnuo svjetskoj jazz-sceni. Svakako nadareni glazbenik snažna tona tenor-saksofona s obveznim crnim šeširom na glavi, svratio je pozornost šire glazbene javnosti kao skladatelj i interpret svoje glazbe u poznatom filmu Posljednji tango u Parizu redatelja Bernarda Bertoluccija. U svoje vrijeme avangardan džezist tražio je najprije istomišljenike među američkim modernistima koji su nekad baš zbog takvih ideja morali napustiti Sjedinjene Države i svoje egzistencije potražiti u Europi pa ne čude njegove ranije suradnje, primjerice s američkim trubačem Donom Cherryjem i kontrabasistom Charliejem Hadenom, te njemačkim vibrafonistom Karlom Bergerom (1970). U svoje je interpretacije Barbieri uvijek unosio i nešto od latinskog štiha, što ga je u modernim interpretacijama za džeziste svakako uvijek činilo zanimljivim suradnikom. Često je nastupao na važnim međunarodnim festivalima jazza poput onih u Bologni, Montreuxu te na glasovitom američkom Newport Jazz Festivalu u New Yorku. Mnogi ga smatraju nekom vrsti neameričkoga pandana Johnu Coltraneu.

Za naše starije džeziste i ljubitelje te glazbe, ime klarinetista, alt-saksofonista i bandleadera Huge Strassera značilo je mnogo. Djelujući u tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj u razdoblju nakon završetka Drugoga svjetskog rata bio je zasigurno pod utjecajima jazz-programa američkih radiopostaja AFN stacioniranih u gradovima te zemlje. Kao vrstan jazz-instrumentalist i višegodišnji vođa velikoga jazz-orkestra osnovana 1955. Strasser je bio repertoarno i po stilu izvođenja swinga neka vrst njemačke inačice popularnih američkih klarinetista i bandleadera swinga Bennyja Goodmana i Woodyja Hermana. Desetak godina poslije Strasser se kao član sekcije saksofona i solist priključuje big bendu SWR (Südwest Rundfunk) i svojim stilski sličnim kolegama pijanistu Paulu Kühnu i saksofonistu Maxu Gregeru. Godine 2008. Strasser je u Stuttgartu primio zasluženu nagradu za životno djelo German Jazz Trophy. Umro je 17. ožujka u starosti od 93 godine u München-Schwabingu.

Jedan od najpoznatijih perkusionista i vokalista, suradnik brojnih američkih džezista i njihovih sastava, Brazilac Nana Vascocelos umro je u gradu Recife od karcinoma pluća 9. ožujka ove godine. U brojnom instrumentariju raznih južnoameričkih udaraljki imao je i indijski berimbao, s kojim je također sudjelovao svirajući u sastavima Pata Methenyja i Egberta Gismontija, Dona Cherryja i Gata Barbierija, s kojima je također snimio dvadesetak raznih albuma. Od tih je osobito bila zapažena ploča Codona, ostvarena s triom u kojem su uz Vasconcelosa nastupili trubač Don Cherry i također američki sitar i tabla-perkusionist Collin Walcott. Taj je specifičan i gotovo u modernom jazzu jedinstven projekt svojim izdanjem pod naslovom The Cadona Trilogy nastavila poslije i njemačka etiketa ECM.

Na kraju ovog za jazz nesretna dvomjesečnog razdoblja valja spomenuti i nenadani odlazak pjevača Rogera Cicera. Roger je bio sin rumunjskoga pijanista Eugena Cicera, poznata po izvrsnim interpretacijama autora klasične glazbe, koje je vrlo spretno inkorporirao u kanone jazz-interpretacije, po čemu je, ali samo po spomenutim idejama, podsjećao na rad francuskog jazz-pijanista Jacquesa Loussiera. Emigriravši još davno u Njemačku, Eugen Cicero snažno je utjecao na sina Rogera, koji se nakon studija u Trossingenu i Amsterdamu razvio u vrlo kvalitetna jazz-vokalista, inspirirana ponajviše Frankom Sinatrom, te su stoga njegov CD Cicero Sings Sinatra, kao i TV-nastup, požnjeli velik uspjeh. Roger Cicero je uz ostalo nastupao i u triju poznatog njemačkog pijanista Horsta Jankowskog, a valja spomenuti i njegov zapažen disk The Roger Cicero Jazz Experiance. Roger Cicero umro je u bolnici od infarkta miokarda u 45. godini života 4. ožujka ove godine, u trenutku kad je europskom vokalnom jazzu mogao podariti još mnogo izvrsnih izvedbi.