O ljubavi, rastancima i smrti

Iako se čini da je nova proza Diane Rosandić Živković bez, simbolički rečeno, „staklenih pregrada“, ne treba se prepustiti tom sirenskom zovu. Naime, autoričini likovi osmišljeno bačeni u svijet intuitivno razvijaju svoju komunikaciju s tim svijetom, izdvajajući se u vrtlogu života od drugih. Oni nisu usuglašeni s prostorima i životima drugih. Zaokupljeni su prostorima u kojima žive. Njihova su mjerila omeđena iskustvima kojima dokazuju svoju opstojnost.

Trideset i šest priča sakupljenih u knjizi Strah od konja dramatski se raspoređuju u svoja postojanja ili, kako je domišljato napisala autorica u svojoj zbirci Na istom zarezu (2011): „i srce smo pojeli / netko lijevu, netko desnu / klijetku / netko krletku, netko rešetku“. Upravo u takvu začaranom krugu egzistiraju autoričini junaci sve do dramatskih otuđenja i svojevrsna ništavila (Duga priča, Premijera, Gorostas): „Kad su Gorostasa optužili da je mačem sasjekao djevojku, nisu znali da je ona napravila harakiri, iz nepoznatog razloga, možda upravo zbog melankolije. Mač se nakon pogreba prodao, a obitelj i danas nasljeduje strah od dugih noževa.“

Kompozicijski, navedene su priče koncizne, gotovo škrte u iskazu. Samo onoliko koliko je nužno. Kratke su to priče (crtice!) koje imaju „glavu i rep“, poantu koja ne zatvara krug zbivanja, jer je u kazivanju uposlena mašta. Mašta je ono posebno u ovoj Dianinoj prozi. Sudeći prema naslovima koje je osmislila, njezina je imaginacija čudesna, nepresušna: Baccara orhideja iz Burme, Strah od konja, Iris, Vlak, Cvrčak i ruža, Djeca Tulipanske revolucije. Navedene priče karakterizira duga kompozicija i dinamična dijaloška forma. Čini se začudnim takvo obilje tema u suglasju sa svojevrsnom lakoćom pisanja. Autorica je daleko od toga da se zanosi ili da uživa u pisanju. Ali nije „zlonamjerna“, a ni ironijski odmak nije joj stran. Ona je poput demijurga, tvorca, koji iz kozmičkih (spisateljskih!) visina slaže i preslaguje živodajne kockice u funkciji stvarnog i nestvarnog.

Knjiga Strah od konja neprozirno je prozirna priča o ljubavi, rastancima i smrti. Ona ustrajno propituje svekolike prostore duše izvrgnute prostranstvima zemaljskih samoća. Obzori su to i daleki i nazočni, nijansirani u tegobnom traženju i žudnji za ljudskim egzistiranjem. Dinamična autoričina imaginacija pomaže čitatelju da se pridruži fenomenu vječnog nemira kojemu je podvrgnut homo sapiens: „Zemlja je usporeno padala u busenima i grudama uokolo, sipeći iz visina. Što je duže trajalo, prašina je postajala sitnija i laganija. Rijetka krošnja tek propupale bukve povijala se na udaru zraka. Bilo je na neki način lijepo. U jednom joj se trenu učini da uokolo stoje svi pokojni suborci i odaju joj počast. Salutirali su joj i nestali u omaglici.“ (Rahla mi zemlja)