Misli lokalno, djeluj globalno

Za razliku od nekih svojih suvremenika (Willie Nelson i Bob Dylan dva su uočljiva primjera), Paul Simon ne pripada krugu osobito plodnih kantautora. Novo ostvarenje Stranger To Stranger tek je trinaesto solo poglavlje u njegovoj dugoj i ujednačenoj karijeri. Prilično eksperimentalan u sadržaju i pristupu, Stranger funkcionira kao začudna kombinacija afričkih i južnoameričkih impulsa i pripadnih akustičnih instrumenata. No iskusni veteran ovaj se put poigrao i elektroničkim elementima – i sve to uz primjenu posebno prilagođenih etničkih glazbala. Ukratko, hrabar rad u poznoj etapi karijere; album s kojim teško može računati na nove poklonike. Istodobno, Stranger To Stranger specifičnom se ritmikom referira na temeljne postulate estetike definirane na ključnom ostvarenju njegove polustoljetne karijere. Na koji je način Graceland, a o njemu je ovdje riječ, zauvijek odredio Simonov autorski rukopis? Precizan odgovor iziskuje malo detaljniji osvrt na njegovu ukupnu stvaralačku logiku.

Ujedinjen s Artom Garfunkelom, Simon mitskih je 60-ih ostavljao dojam prihvatljiva lica radikalnih folk-promjena: ondje gdje je Dylan zvučao gnjevno i prijeteće, on je projicirao nadu, suptilnost i umjereni optimizam. Da je kojim slučajem odlučio napustiti glazbu u trenutku razilaska dua Simon & Garfunkel, Paul bi svejedno zaslužio status ključne figure žanra iz čijeg su autorskog pera izašli klasici kalibra Sound Of Silence, Mrs Robinson i Bridge Over Troubled Water. No za razliku od Garfunkela, Simon nikada nije bio samo ono što se u britanskom i američkom glazbenom žargonu naziva folkie: pjevač jednostavnih akustičnih pjesama. Od samih početaka – točnije, od albuma Paul Simon – postupno je otkrivao svoje istraživačko lice, funkcionirajući kao znatiželjan kantautor koji je u svoju glazbu počeo unositi doo wop i gospel, ritmove Jamajke i rhythm and blues. Proces istraživanja ritma (uz zanemarivanje melodije) kulminirao je sredinom 80-ih, kada odlazi u Južnoafričku Republiku i uz pomoć lokalnih instrumentalista snima Graceland, koji preko noći mijenja način na koji Zapad osluškuje glazbu podrijetlom iz drukčijih kultura. No naznake takva puta bile su uočljive još ranih sedamdesetih. Naime, još je na prvom izdanju nakon razlaza s Artom (spomenuti Paul Simon, 1972) učinio otklon od slike melodioznoga folk-dua nadahnuta vokalnim harmonijama Everly Brothersa. Fuzija soft rocka, folka, reggaea, bluesa i drugih utjecaja dodatno je proširena na izvanrednom drugom ostvarenju There Goes Rhymin’ Simon (1973). Simonovi rani utjecaji uključivali su i crnačku duhovnu (ali i svjetovnu) glazbu. Sve to sažeto je u koncepciji sazdanoj na dvjema esencijalnim platformama: jedna obuhvaća suvremenu kantautorsku estetiku, a druga pretežito crnačke tradicijske oblike. Do kraja 1970-ih Simon objavljuje još jedan odličan album – Still Crazy After All These Years na kojemu, u skladbi My Little Town, obnavlja suradnju s Garfunkelom. Fuzija kantautorske introspekcije i fine ironije ostvarena je u aranžmanu prožetu jazz-utjecajima, a klasici poput 50 Ways To Leave Your Lover ili naslovne skladbe govore u prilog činjenici kako ondašnje autorove osobne emotivne teškoće nisu stajale na putu prvoklasnim domašajima.

Prvi zastoj u Simonovoj karijeri obilježen je albumima One Trick Pony i Hearts And Bones. Oba su donekle podbacila, umjetnički i komercijalno, pa se Simon najednom našao, kako je sam rekao, „na točki s koje nema povratka“. No u to vrijeme otkrio je glazbu južnoafričke skupine Boyoyo Boys, koja će poslužiti kao primarna inspiracija za djelo prekretničkog naboja, podjednako omiljena kod publike i kritike. „Sve je počelo 1984, kad mi je prijatelj posudio kazetu sa snimkom albuma Gumboots: Accordion Jive Hits Vol. 2“, pojasnit će u jednom intervjuu. Oduševljen spoznajom da ga ta „tehnički jednostavna, optimistična glazba podsjeća na rock ‘n roll pedesetih uz koji je bio odrastao“, Paul Simon (unatoč optužbama o kršenju sankcija Ujedinjenih naroda prema tamošnjem rasističkom režimu), odlazi u Johannesburg u namjeri da pronađe glazbenike koje je čuo na vrpci, i nagovori ih na suradnju. No kontroverze kojima je bila obavijena njegova radna ekskurzija samo su pojačale zanimanje javnosti za studijski album koji će biti rezultat tog pothvata. U stanovitom smislu bio je to nehotično izveden marketinški potez.

Nastao tijekom 1985. i ‘86. u New Yorku, Los Angelesu, Londonu i Johannesburgu – odakle je Simon crpio najviše nadahnuća – Graceland je u 11 skladbi predstavio neke od lokalnih južnoafričkih glazbenika, poput vokalne grupe Ladysmith Black Mambazo. Zapadnjačkoj rock-publici približio je i južnoafrički stil poznat pod nazivom mbaqanga i podsjetio je na vrijednost pjevanja a capella.

No uobičajena predodžba o Gracelandu kao proizvodu afričke egzotike samo je djelomično utemeljena. U njegovoj teksturi nije teško razabrati i neke utjecaje sjevernoameričkog kontinenta. To se prije svega odnosi na pop i rock pedesetih i šezdesetih, njuorlinški zydeco ili pak glazbu s teksaško-meksičke granice. Prava vrijednost te glazbe proizlazi iz kompleksnog odnosa raznorodnih žanrovskih sastavnica. Drugim riječima, njezina vitalnost odraz je autorove ambicije i svjesno uložena rizika da se potpuno zanemare i izbrišu geografske, kulturne i međužanrovske barikade. Osim rezultata na tržištu nosača zvuka, Graceland je postigao još nešto, mnogo važnije: potaknuo je globalno zanimanje za ono što će se poslije ustaliti pod nazivom world music i na taj način otvorio prostor mnogim sličnim projektima. Primjerice, već na sljedećem albumu, Rhythm Of The Saints, Simon će svoje multikulturne izlete proširiti na Karibe i Južnu Ameriku. S druge strane, utjecaj albuma Graceland godinama je rastao i prenosio se na svaku sljedeću generaciju, a prepoznaje se i na suvremenoj sceni: primjerice, u novom će stoljeću čak i indie-rock miljenici Vampire Weekend u vlastitu glazbu ugraditi afričke ritmove na sličan način na koji je to učinio njihov mnogo slavniji sugrađanin. Na valu neugasla zanimanja Graceland je doživio svoje obljetničko reizdanje, pojačano neobjavljenim snimkama i priključenim dokumentarnim filmom u kojemu autor progovara o nadahnućima i kreativnim motivima.

Kao Simonov vjerojatno najambiciozniji pothvat, Graceland se danas doima logičnom karikom u lančanom i isprekidanom slijedu jednoga profesionalnog puta. Njegove vrijednosti u dobroj se mjeri ogledaju u činjenici da je kolažom afričkih elemenata, stilova iz New Orleansa, rock and rolla, tex-mexa i popa nehotice otvorio vrata svjetskoj etničkoj glazbi i kulturi općenito. Nije stoga čudno da Simonova karijera nakon Gracelanda poprima drukčiji tijek. Njegovom pojavom lice svjetske pop-glazbe mijenja se u svojem bitnom dijelu – onom koji pokriva ozbiljniju i zahtjevniju publiku. Ono što je život započelo kao hrabar eksperiment i sudar svjetova transformiralo se u neobičan i uspješan melting pot radosnih melodija i zarazne poliritmike s dalekosežnim glazbenim i kulturnim posljedicama. Teško da je krilatica „misli lokalno, djeluj globalno“ igdje u suvremenoj glazbi našla bolju primjenu. Nije ni čudno da najvrednija obilježja Gracelanda odjekuju i danas – ne samo na njegovim nego i na tuđim albumima.