Lakonsko slikarstvo

Slikar Grgur Akrap (rođen 1988) iz plejade je iznimno nadarenih mladih slikara aktualne nam žive umjetničke scene. Diplomirao je na nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu 2013. u klasi Damira Sokića, i odmah krenuo razmišljati u kojemu bi smjeru mogao pokrenuti samostalnu umjetničku karijeru slikara, a da uspješno konkurira mnogobrojnim kolegama koji također svojim slikarskim kvalitetama traže svoje mjesto pod suncem. Pozornost javnosti obratio je na sebe ne samo svojom slikarskom kvalitetom (kao što je obratio moju), nego i zanimljivom pričom/konceptom koji je izmislio na izložbi finalista za T–HT nagradu. Naime, priložio je za izložbu rad nazvan Otkazana narudžba.

Slika prikazuje realistički naslikana velikoga crnog konja na nebesko plavoj pozadini u najboljoj akademskoj maniri. Pored slike bila je ispisana priča. Konj je naslikan po narudžbi za romsko vjenčanje. Kada je slikar već bio pri kraju sa slikom, iznenada je dobio poziv u kojemu mu je rečeno da se narudžba otkazuje zbog otkazivanja vjenčanja, riječima „smrad je napumpao drugu“. Ciganska posla. K tome, slika je naslikana na velikom platnu (2 x 3 m) pokojnog Ede Murtića, koje je mladi slikar slučajno dobio. Narudžba za sliku konja trebala je ići Mersadu Berberu, no eto, Romu, ocu mladoženje, u galeriji gdje je tražio njegov kontakt rekli su mu da je Berber umro. Akrap se tu zatekao, čuo razgovor i ponudio se da on naslika konja. Dokazao je da zna, naslikavši Romu u bijelom odijelu na licu mjesta konjsku glavu. Rom je bio zadovoljan i dao mu narudžbu. Akrap je naslikao sliku više-manje à la Berber, dakle realistički, i onako, po ukusu većine, klasično akademski prepoznatljivo. Kako je narudžba otpala, slikar je ispao „konj“, pa se slika može smatrati njegovim društvenim autoportretom.

Pričom do publike

Sve je to zgodan geg, jer je priča izmišljena, autor ju je izmislio ne bi li Murtićevo platno i romska narudžba da Berber naslika konja bili okidač za svojevrsni koncept koji bi privukao publiku. Publika i jest privučena više pričom napisanom uz sliku konja nego samom kvalitetom slike konja, koja je korektno akademski tehnički naslikana slika, u duhu realizma, ruhu koje se danas ponovno nosi. Priča je zanimljiva jer u žarište postavlja pitanje o svjetonazorskim razlikama te razlikama u ukusima prema umjetnosti.

I Murtić i Berber, svaki na svoj način, bili su slikari o kojima se mnogo govorilo i raspravljalo, a bili su potpuno oprečni, dijametralno suprotni. Premda obojica komercijalno vrlo uspješni, Murtić se smatrao najvećim apstraktnim slikarom, i to jednoglasnim laudama. Berbera su pak mnogi kritičari (ali ne i javnost) smatrali kičerom koji slika sladunjave sličice s pasatističko-nostalgičnim štihom, a prizori slatkastih djevojaka i konja u bosanskom arhipelagu prodavali su se diljem bivše Jugoslavije ko alva. Ljudi bez znanja i ukusa o/u umjetnosti kupovali su Berbera jer je to bila stvar prestiža, a Murtića su kupovali oni koji su nešto od umjetnosti i razumjeli i voljeli. Mladi se Akrap zapravo dobro ušančio s tom idejom da progovori o razlikama među ljudima s obzirom na njihov pogled na umjetnost, točnije slikarstvo. Njegova konja à la Berber (iako je bolji od Berberovih konja, jer nije kič) može na taj način naslikati svaki akademski školovan slikar, i u tom smislu nije ništa posebno. On postaje zanimljiv i ulazi u fokus samo zahvaljujući izmišljenoj priči. Tu je i sociološki moment, jer komentira Rome. Romsko je vjenčanje otkazano jer je mladoženja u međuvremenu našao drugu. To bi za Rome mogla biti uvredljiva konstatacija da nije crtica iz stvarnosti njihova mentaliteta i običaja, pa je shvaćamo ko duhovitost.

Ljubav na drugi pogled

No, kada je slikom konja dokazao da zna akademski slikati, Akrap je zapravo sve svoje ostale slike, masu njih, jer je vrlo plodan i marljiv radnik slikarstva, slikao potpuno drukčije, na svoj specifičan način, različit od svih drugih. Prvi sam se put susreo s njegovim slikama na 3. bijenalu slikarstva. Odmah sam ih uočio kao posebne. Promatrajući ih, protrljao sam oči jer sam pomislio da slikar boluje od strabizma, ili pak da ja ne vidim dobro, da sam možda postao razrok. Naime, te su se slike doimale jako lošima na prvi pogled. Činile su se asimetričnima, disproporcionalnim, slabo centriranim, prostorno iskrivljenim, maglovitim, zamućenima (sfumatoznima?), u blijedim bojama, nelogičnima…izgledale su kao da su slikane nemarno i nehajno, gotovo neznalački. No trenutak poslije shvatio sam da su upravo zato izvanredne, upravo genijalne. Nesputane su, namjerno tako izvedene da djeluju drukčije, samosvojno. Tada sam stranicama Vijenca zapisao kao posljednju rečenicu teksta osvrta na bijenale: „Pozitiva je izložbe nekoliko novih mladaca koji obećavaju“, u prvom redu misleći na Akrapa. O njemu sam zapisao rečenicu: „Zanimljiv je i Grgur Akrap, čije namjerno pomalo nehajno, gotovo katkada infantilistički tehnički loše slikarstvo pije vodu, zapravo je autentično, i, ako sve slike koje izlažu primljeni autori uzmemo kao najrazličitiju lepezu prijedloga slikarskih mogućnosti danas, onda je Akrapovo itekako dobro, samosvojno.“ Sada se ispravljam: on nije „mladac koji obećava“, nego poštovanja vrijedan umjetnik izgrađena stila i osobnosti.

Akrap je već nanizao respektabilan niz samostalnih i skupnih izložbi, na kojima je izlagao više ciklusa. Sjećam se Malih i velikih igrača, portreta nogometaša. Premda se dobro razumijem u povijest nogometa i znam većinu nogometaša kao revni nogometni navijač, na Akrapovim ih portretima nisam prepoznavao, osim možda Dragu Vabeca (ako se ne varam). Slikani su zamućeno, sa slojem preko sloja boje, kao sa slabo ili neizoštrenim objektivom. Druge njegove slike često su nizovi neznatnih motiva, poput ralja morskoga psa, lovca na morske pse koji pozira uz trofejni ulov, kolibe, pomalo zagonetne glave neke tamnopute gospođe i slično, koji se nalaze i na izložbi u galeriji Matice hrvatske, dokazujući da ama baš svaka tema, svaka ideja, svaki ma i najtrivijalniji motiv može biti odličan razlog za sliku.

Prepoznatljiv rukopis

U slikarstvu je važna metoda, a ne tema ili motiv. Akrap ima zanimljiv rukopis po kojemu bi ga se uvijek moglo prepoznati u moru drugih slikara. Njegova metoda mogla bi se opisati kao lakonsko, pojednostavnjeno, reducirano, minimalizirano i rustikalno uobličavanje neke ideje koja se u početku procesa rada na slici čini jasnom. Potez po potez, sloj po sloj boje, Akrap u tehnici ulja i enkaustike na površinama svojih slika stvara nadasve zanimljive namaze, na trenutke gotovo lazurne, a na trenutke izrazito guste i materičke. U procesu slikanja dinamika poteza sve je žešća, zakomplicira se temeljna nakana, pa su neke kompozicije petlje i prepleti jakoga neoekspresionističkog predznaka te u dalekoj asocijaciji podsjećaju na njemačkog neoekspresionističkog slikara Franka Auerbacha ili engleskog Glenna Browna, vrlo utjecajnih i uglednih slikara, što se nadamo da će jednoga dana postati i Grgur Akrap. Na Akrapovim je slikama, istina, vidljiv napor da slika samo iz sebe, da nema uzore u drugima, i da ga posebno živcira oponašanje stranih uzora, što rade mnogi mladi umjetnici kod nas. Imperativ je vlastitost, nalaženje novih, svojih rješenja iz sebe sama, što je Akrap već uvjerljivo uspostavio. Osim slikarskih kompozicija i tehnike, Akrap promišlja i okvire za slike, stvarajući debele rame na koje zateže platno, i tu nalazeći rješenja za dodatno obilje, koje bismo mirne duše mogli prispodobiti neobaroknim tendencijama u suvremenoj umjetnosti (vidjeti teorije Omara Calabresea i Krešimira Purgara). Tim postupkom obogaćuje pojam slike i slikarstva, i svoj put kroz slikarstvo i u slikarstvu, u kojem je svim svojim bićem.