Knjiga izgubljene mudrosti

U Splitu se potkraj travnja već tradicionalno održavaju Marulićevi dani. Znanstveni, književni i izdavački program, kojega je glavni organizator i nositelj Književni krug Split – Marulianum, i ove je godine ponudio raznovrstan i vrijedan sadržaj. Održan je XXVI colloquium Marulianum s temom Tekstološki izazovi hrvatske književne baštine (izlaganja je održalo dvadeset sudionika iz zemlje i inozemstva), predstavljene su tri nove knjige iz tog područja, održane su kroatistička i latinistička tekstološka radionica za studente, priređena je dodjela godišnjih nagrada Dana hrvatske knjige (Judita, Davidias, Slavić) Društva hrvatskih književnika te pjesnička posveta Hrvatski pjesnici Marulićevu Splitu toga istog Društva. Postavljena je i prigodna izložba Pet stoljeća Marulićeva Evanđelistara (1516–2016), najprije u Zavodu HAZU, zatim u Gradskoj knjižnici Marka Marulića, a potkraj svibnja preselila se u Sveučilišnu knjižnicu u Splitu (dio građe dostupan je na: https://mmevangelistarium.wordpress.com/).

Sve to smatramo važnim doprinosom da ne ostanemo samo na veličanju svjetskih pisaca i obilježavanju njihovih obljetnica (ove godine Williama Shakespearea i Miguela de Cervantesa), nego također da osvijestimo i vrednujemo svoje autore, u prvom redu hrvatskoga klasika Marka Marulića. Rezultati maruloloških proučavanja posljednjih desetljeća pokazuju da je i on pisac svjetskoga glasa čijoj je slavi, uz De institutione bene vivendi, ponajvećma pridonio upravo Evanđelistar.

Prvo sačuvano izdanje Evanđelistara tiskano je u Veneciji u svibnju 1516. Objavljeno je pomnjom i nastojanjem Francesca Consortija, a o trošku Melchiora Sesse. U njemu se nalazi i nekoliko drugih tekstova (Marulićev prepjev Petrarkine kancone Vergine bella na latinski s posvetom Jerolimu Papaliću, pismo Girolama Calva Maruliću te pohvale ove knjige u stihu i prozi iz pera Francesca Giulianija). Djelo je bilo vrlo traženo pa je u sljedećih četrdeset godina tiskano još deset puta: u Baselu (1519) i Parizu (1545) te u Kölnu 1529. (četiri izdanja), 1532 (dva izdanja), 1541. i 1556. Ukupno je Evanđelistar imao devetnaest izdanja na latinskom izvorniku (cjelovitih ili u ulomcima) i trinaest izdanja u prijevodu (tri cjelovita na talijanski, španjolski i hrvatski, a u ulomcima na flamanski, francuski, engleski i njemački jezik). Doduše, postoje arhivske i druge naznake da je tiskan i prije 1516. (1487, 1500, 1501. i 1515), ali to još nije potvrđeno nekim stvarnim primjerkom.

Laude europskih uglednika

Evanđelistar, „glas i čista istina Božja i njegovih apostola i proroka“, kako se o njemu izrazio kartograf, kozmograf i hebreist Sebastian Münster, bio je dočekan s divljenjem i ostao je uzorom evanđeoskoga života dulje od dva stoljeća. Osim broja izdanja, o vrsnoći djela svjedoči niz pohvala na račun njegova sadržaja, stila i jezika. Primjerice, u djelu znakovita naslova Katalog svjedoka istine (Catalogus testium veritatis, Dilingen, 1565) Wilhelm Eysengrein predstavlja, među inima, našeg pisca i njegovo djelo: „Marko Marulić Splićanin, muž učen u Svetom pismu i iznad svega obrazovan, sjajna uma i vrsne rječitosti, vrlo revan širitelj vjere, prvak među filozofima svojega vremena, ozbiljan i domišljat pjesnik, prvorazredan znalac svete književnosti, razdijelio je djelo uistinu evanđeosko, kojemu je naslov Evanđelistar, pod temama vjere, nade i ljubavi, u sedam knjiga.“ Jan Dantyszek (Ioannes Dantiscus, 1485–1548), poljski humanist, biskup Chełmna i diplomat u službi poljskih kraljeva, piše 1536. nizozemskom diplomatu Cornelisu de Schepperu: „Nedavno sam pročitao djelo dosta učena i pobožna čovjeka, Marka Marulića, kojemu je naslov Evanđelistar; po mojem sudu, ono izvanredno udovoljava u svemu što se tiče naše vjere. Da ti pravo velim, nikad nisam pročitao nešto napisano tako jasnim i biranim latinskim stilom, lišenim bilo kakve usiljenosti, a da je pritom sačuvana čistoća latinskoga jezika.“

„Djelo je puno mudrosti, morala i velike nauke [...] mudar voditelj po težkom putu života čovječega, a sav mu bijaše smier, čitatelje skloniti na ćudoredni i sveti život. Djelo je ovo za njegovo vrieme mnogo i premnogo valjalo, te je s toga talijanski prevoditelj Silvan Razzi [...] punim pravom ovu Marulićevu knjigu nazvati mogo knjigom svetom, izpovjedajući: ‘kako je ne samo od običnih, nego i od mnogoučenih i književnih ljudi slušao višekrat, da kolikogod su knjigah čitali, nijedna jih toliko nepotaknu na život duševni, pošteni i pobožni, koliko ova Marulićeva, jer se može smatrati kao kakova božanska Etika i sbornik svih kriepostih kršćanskih’“ (Ivan Kukuljević, Pjesme Marka Marulića, 1869).

Među uglednijim čitateljima djela ističu se engleski humanist i državnik Thomas More (1478–1535), engleski kralj Henrik VIII (1491–1547), španjolski kralj i car Svetog Rimskog Carstva Karlo V. (1500–1558), nizozemski isusovac i predvodnik katoličke obnove u njemačkim krajevima sv. Petar Kanizije (1521–­1597) te brojni drugi književnici i znanstvenici.

Izazov povjesničarima

Unatoč tomu, Evanđelistar još nije dostatno proučen (posvećeno mu je tek 25 radova, i to o nekim specifičnim temama) i o njemu nemamo poželjnu sintezu – izuzmemo li onu, također specijalističku, ali svakako iznimno vrijednu, koju je dao Neven Jovanović (Stilističko čitanje Marulićeva Evanđelistara, 2011). U svakom slučaju, valja preispitati dosadašnju redukcionističku percepciju Evanđelistara kao djela napisana za kler o temama vjere, nade i ljubavi, odnosno krepostima i njima suprotnim porocima. Premda je takav program najavio u predgovoru, Marulić se bavi cijelim spektrom tema: osim o bogoslovnim (vjera, ufanje i ljubav), stožernim (razboritost, pravednost, jakost, umjerenost) i o nizu drugih kreposti (poniznost, blagost, sveta ravnodušnost, srdačnost, strpljivost, pažljivost, podnošenje svojih i tuđih pogrješaka, ljubaznost, spremnost pomoći drugome, darežljivost, krotkost, skromnost, poslušnost, iskrenost, zahvalnost...), on piše i o drugim životnim temama (Crkva, svećenik, propovjednik i propovijedanje, čitanje i razmatranje Svetog pisma, molitva, sakramenti ispovijedi i pričesti, zapovijedi, mir, život i smrt, budnost, rad i besposlica, druženje, brak, obitelj i odgoj djece, đavao, napasti, osjetila...).

Sadržajem, organizacijom građe i načinom izlaganja Evanđelistar podosta nalikuje drugim dvama Marulićevim djelima (Pouke za čestit život po primjerima svetaca i Pedeset priča). No sličnosti se uočavaju i s djelima klasika kao što su primjerice Dictorum factorumque memorabilium libri novem Valerija Maksima, Laktancijeve Divinae institutiones, Augustinovi spisi De doctrina Christiana i Enchiridion ad Laurentium de fide et spe et caritate, više spisa Bernardina Sienskog (Quadragesimale de christiana religione; Quadragesimale de evangelio aeterno; Tractatus de vita christiana; Sermones de tempore et de diversis), zatim De imitatione Christi Tome Kempenca i, napose, Erazmov Enchiridion militis Christiani (1. izdanje 1503).

Zakon tijela i zakon Duha

Istraživanje receptivnog i emitivnog utjecaja Evanđelistara pokazat će koliko je Marulić bio u trajnoj matici ključnih, općeljudskih tema, pitanja etike i vrline, a i koliko je u njihovoj obradbi originalan. Svakako, više nego kao teološko-moralističko djelo, trebalo bi ga promatrati kao priručnik praktične (kršćanske) duhovnosti, izdanak iste struje Devotio moderna kao što je i Erazmov Enchiridion, s kojim sadržajno i kompozicijski ima mnogo zajedničkih točaka.

Među inima otvorena su pitanja tko je ciljana publika Evanđelistara te koliko je to štivo aktualno i „čitljivo“ danas, petsto godina nakon njegova prvotiska. Svakako, valja imati na umu da Marulić piše za one koji, pavlovski rečeno, osjećaju napetost između „zakona tijela“ i „života po Duhu“. U njegovoj paradigmi obzor ljudskog bića nije ograničen samo na isječak „od kolijevke do groba“; dapače, taj je dio tek preludij za vječni život. K tome, njegov govor o putu vrline kao jednom od dvaju putova zapravo je opće mjesto kako biblijsko-patrističke, tako i grčko-rimske mudrosne literature. U tom smislu, Marulićevo štivo nije ništa izgubilo na aktualnosti ni danas. Nepodnošljivoj lakoći apriornih predrasuda usuprot evo na uvid samo dva citata: „U ovom se otprilike svi slažu da mudrim valja nazivati samo onoga tko se odlikuje svim duševnim dobrima te raspolaže kako znanjem tako i čestitošću“ (III, 3). „Veliko bogatstvo ne može nikada ili vrlo rijetko steći tko bez zločina“ (V, 18). Zainteresiranim čitateljima i proučavateljima tekst je u naše vrijeme postao dostupan zahvaljujući hrvatskom prijevodu Branimira Glavičića, pa preostaje samo zaključiti: tolle et lege!