Kako ispričati ljubavnu priču?

Govoreći o svom novom romanu, Pjevaču u noći, Olja Savičević Ivančević u javnim je nastupima isticala kako je bila zaokupljena pitanjem je li danas, u vrijeme kad je tema ljubavi prognana u trivijalne žanrove, moguće napisati ozbiljnu ljubavnu priču, a da nije ljubić ili da tekst nije prožet cinizmom.

Autorica ističe kako je željela uzeti klišejiziranu matricu i vidjeti može li se „nekako spasiti ljubav u književnosti“, jer ako književnost govori o životu, a ljubav je protjerana u zonu trivijalnih žanrova, onda to otkriva i naš odnos prema ljubavi u svakodnevnom životu. Žanrovski je Pjevač u noći ljubavni roman, što sugerira i oznaka „romansa“ u podnaslovu, ali dobar dio realiziran je u epistolarnoj formi; ima i elemenata sapunice, a tekst integrira i pjesme. Prvi, nosivi dio romana, naslovljen je Pisma glasnim ljubavnicima, a drugi (s epiloškom funkcijom) Detroit. Riječ je o relativno kratku tekstu (146 str.), ali složenije sastavljenu nego što se na prvi pogled čini. U prvom dijelu postoje dva naratora: jedan je glavna junakinja Naranča Peović, koja pripovijeda o potrazi za prvim mužem Slavujem Mitrovićem (vrijeme sadašnje), najprije u Splitu, onda u njegovu rodnom selu u brdima prema tromeđi, pa u nekom selu iza granice u Bosni. S tom događajnom linijom prepleće se njezino retrospektivno pripovijedanje koje čitatelja odvodi u Split dvadesetak godina unatrag (potkraj Domovinskog rata) i govori o njihovu upoznavanju i braku, o njezinu odlasku za poslom u Zagreb, rastavi i gubljenju kontakta. Između pojedinih poglavlja u kojima se razvija Narančina priča interpolirano je deset „pisama“ – Pozdravno pismo, Pismo ratnog veterana, Pismo duha Dinka Šimunovića, Pismo nerođene pjesnikinje… – koja je napisao Slavuj. Nije riječ o klasičnim pismima upućenima Naranči ili nekim pojedincima važnima u njegovu životu, nego o nekoj vrsti komentara namijenjenih susjedima, „javnosti“ Ulice Dinka Šimunovića u kojoj stanuje. Epistole, koje Slavuj umnožava i ubacuje u poštanske sandučiće susjeda, potaknute su noćnim ljubavnim vriscima iz nekog nebodera i u većini se bave pojedinim aspektima ljubavi.  Budući da su Slavuju njegov kvart i ulica „izabrani zavičaj“, pisma su vjerojatno i ho­mm­age takvu Splitu.

Protagonistica romana uspješna je autorica ljubića i scenaristica televizijskih sapunica, koja je iz svoga Splita otišla u Zagreb iz ekonomskih razloga. Autorica junakinju ne dovodi slučajno u samo središte tržnice emocija gdje se proizvode iluzije i gladnoj publici nudi sve ono što joj u životu nije dostupno i što ne može naći u „ozbiljnoj“ umjetnosti. Uvodeći u taj prazni svijet mladu ženu ne samo željnu kruha nego i profesionalne i društvene afirmacije, spisateljica gradi uvjerljivu pozadinu na kojoj će se snažno ocrtati što se ljudsko mora izgubiti u zamjenu za materijalnu sigurnost. I dok se više puta varira opis Narančina lika (ima silikonske usne, savršeno izbijeljene zube, brazilsku frizuru, skupu odjeću, vozi zlatni kabriolet, „ali ja sam crna naranča, iznutra, puna pakla“) kao simbol njezine prilagodbe poziciji u industriji zabave, stalno se ističe i kako je protagonistica svjesna ugovora s vragom – trajna pristajanja na kompromise i trošenje talenta „na gluposti“, kako također zna da je ona doduše samo autorica herc-literature i televizijskih limunada. Željela je svoju privatnu odiseju i izborila ju je te u njoj „igrala po svome“, pri čemu je rastanak sa Slavujem „platila svojim krvavim srcem“, ali joj je ostalo sve drugo. Ostvarila je materijalnu neovisnost i stekla slobodu, ali sve godine Slavuj je bio „više (ili manje) san koji je neophodno sanjati kao nedostižan, nego želja koja bi se trebala ostvariti“.

Pronalazak Slavujevih „pisama“ – u vrijeme kad joj se kao posljedica prometne nesreće počela javljati „bolest zaboravljanja“ – vratio ju je u život i poslao signal o važnosti ljubavi. Pa i dobrohotni duh Dinka Šimunovića staromodno će prišapnuti da je ljubav „radost sama po sebi“ i „jedina preostala utopija“. Možda je Narančina potraga za Slavujem zapravo potraga i za izgubljenim vlastitim identitetom, za onim što ih je čvrsto vezivalo dok su bili zajedno. Tada joj se sviđalo ono što je govorio i radio, jer joj se to činilo opasno, a važno: bio je u ratu, ali se usudio biti i dezerter; nakon ranjavanja na fronti govorio je da u ratu nema ništa herojsko; vidio je kako se rađa soj ljudi koji pljačkaju sve što stignu, a pritom se busaju u patriotska prsa. Bio je ulični pjesnik, crtač grafita, stripaš i performer, koji se usuđivao svu tu karakternu bijedu u metežu ratnoga vremena i materijalnog grabeža iskazati bez kompromisa. Likom Slavuja roman otvara još niz pitanja – starih i potpuno novih, lokalnih i globalnih: o dužničkom ropstvu i nacionalnim ekonomijama u bankarskom ropstvu i treba li banke minirati; o metamorfozama današnjih gradova, njihovoj muzealizaciji i budućnosti koja ih čeka; o tome zašto je svijet postao „tužno mjesto po kojem tumaraju ljudi u potrazi za domom“ kako bi ugrabili priliku za novi početak; o tome gdje je čovjeku dom – tamo gdje je rođen i gdje živi, ili tamo gdje ga prihvaćaju; o potrebi njegovanja sjećanja, koje nas održava i koje je naša budućnost.

Premda glavni muški lik Pjevača u noći jasno daje prednost poetici originalnosti, njegova kreatorica Olja Savičević Ivančević ostaje radije u okvirima postmodernističke paradigme i njezine poetike citatnosti. Spisateljica se u toj posuđivaonici (na koju i posebno podsjeća cijelom jednom stranicom Zahvala) snalazi vješto, kao što u tekst svog romana ostvaren u štokavskom standardu također prikladno i efektno integrira stilizirani splitski idiom i jednu kratku dionicu zagrebačke kajkavštine. Čitatelju neće promaknuti ni neka manje uspjela mjesta u romanu kao što su npr. kontekstom nemotivirani verbalni ispadi „opscene starice“ Baćehe i završno Narančino pismo Slavuju koje djeluje kao nekakav predvidljivi opći i mjestimice patetikom zaogrnut „rezime“ njezine životne priče.