Distopija na španjolski način

Dva izdanja španjolskoga stripa Hombre crtača Joséa Ortiza (1932–2013) i scenarista Antonija Segure (1948) opsežan su uvid u vrijednosti ovoga snažnog djela devete umjetnosti. Dapače, prvi integral objelodanjen u nas prošle godine okupio je sve epizode serijala nastale u crno-bijeloj tehnici u razdoblju od 1981. do 1984, dok je drugi – objavljen prije nepunih mjesec dana – okupio kolorirane epizode nastale u drugoj polovici 1980-ih i početkom 1990-ih. Hombre u Hrvatskoj nije nepoznat strip. Još 1980-ih nekoliko je epizoda objavljeno u jugoslavenskim periodičnim tiskovinama poput Stripoteke i Spunka, a José Ortiz, kao i Antonio Segura, potvrđivali su visok status među suvremenim autorima stripa. Ne zaboravljamo da je Hombre nastao na kreativnome valu španjolskoga stripa, započetu nakon prestanka Francove diktature. Spoj iskusnih autora poput Ortiza ili Manfreda Sommera i mladih snaga poput Alfonsa Fonta ili Leopolda Sancheza iznjedrio je niz djela visoke kvalitete i važnosti.

(Anti)junak postapokalipse

Zanimljivo je, međutim, da su upravo Ortiz i Sanchez, uz djelatnu pomoć scenarista Antonija Segure, iste 1981. započeli propitivanje distopijskoga odvojka znanstvenofantastičnoga žanra. Pritom ne mora čuditi da se Hombre i Bogey zamalo u potpunosti razlikuju. Hombre ocrtava svijet nakon tehnološkoga rasapa, svijet posvema neciviliziran, u kojemu ne postoje ni najosnovnije ljudske vrijednosti, a okosnica mu je borba za preživljavanje. Tako i protagonist Hombre može postati tek antijunakom, njegova je etičnost narušena i tek se mjestimice obnavlja, naposljetku u odnosu sa ženskim likom. Kako je posrijedi jasna žanrovska dekonstrukcija i razvidna kritika suvremenoga društva, Hombre nepobitno odražava nasljeđe modernizma u stripu. S druge strane Bogey je znanstvenofantastični noir, a protagonist privatni detektiv imenom je odraz filmskoga noira. U ovome stripu percipiramo društvo izrazitoga tehnološkog napretka, ali i moralnoga sunovrata i naglašene civilizacijske otuđenosti, pa deziluzionirani junak pokušava iznaći vlastite pravovaljane obrasce djelovanja. I zbog žanrovske rekonstrukcije i razvidnijega odnosa prema kulturnim oblicima, uz prigušenu društvenu kritiku posrijedi je serijal postmodernističkoga predznaka, čije značenje ipak ne doseže Hombreov status. Nije preporučljivo zanemariti podatak da u oba stripa percipiramo subjektivnu fokalizaciju, odnosno promišljanja središnjih likova o svjetovima koji ih okružuju.

Ipak, ako je u Bogeyju pripovijedanje u prvome licu nasljeđe žanrovskih sustava noira, u Hombreu subjektivni odnos prema raspadu civilizacije nije bio i okosnica prvoga dijela serijala. Dapače, u nekoliko početnih epizoda prevladavaju za onodobni strip uvriježene objektivne didaskalije, ali kako je serijal sazrijevao, autori su preusmjerili fokus prema osobnosti protagonista.

Ujedno, zbog posvemašnjega društvenoga i tehnološkoga rasapa, Hombre može podsjetiti na tematske sklopove izvanrednoga distopijskoga serijala Jeremiah belgijskoga autora Hermanna Huppena započeta 1979. No taj strip kroz prizmu središnjega lika apostrofira i nadu u očuvanje temeljnih vrijednosti, a njegovo djelovanje može proizvesti barem djelomično afirmativan učinak za neke predstavnike razrušene zajednice. Hombre većinom iskazuje nedostatak vjere u očuvanje ljudskosti, upravo stoga što puki egzistencijalizam ne donosi nikakvu mogućnost obnove ili napretka, već ostatke društva naposljetku vraća čak i na prapovijesnu razinu. Zbog toga u njemu ne uočavamo ni jasne društvene i tehnološke podjele kakve su obilježile, primjerice, Zarobljenika zvijezda (1982) Alfonsa Fonta, također distopijski znanstvenofantastični rad, ali izrazito ekološkoga konteksta. U modernističkom odnosu prema žanrovima i društvenim strukturama raznih povijesnih razdoblja, Hombre je u pojedinim slučajevima nalik kakvu postapokaliptičnome vesternu, mjestimice pak postaje poput inverzije pustolovnoga žanra, a poslije se formulira i poput restrukturiranja ranoga srednjovjekovlja ili prapovijesnih razdoblja. Ipak zbog jasnih stilskih, izražajnih i formalnih razlika nužno je ukratko posvetiti pozornost svakomu od Hombreovih integrala.

Hombre kojega je Fibra objavila 2015. okuplja dakle crno-bijele epizode serijala, a osim duže epizode Najbolji od svih mogućih svjetova, sastavljene od četiri dijela, svi su ostali stripovi kraće forme uglavnom od dvanaest tabloa, unutar sebe koherentnih, s labavim međusobnim kronološkim poveznicama. Protagonist je samotnjak, mjestimice plaćenik, a kao individualac nije u suglasju ni sa kakvom skupinom koja izrabljuje ostatke civilizacije i jagmi se za tržišnim probitkom. Kako brutalno i nemilosrdno okružje potire vrednovanje ljudskosti, u tim epizodama rijetko nalazimo i natruhe sentimentalnosti (epizoda Sjeme za jedno zbogom), a ako percipiramo pokušaj očuvanja moralnosti, razmatra se kroz prizmu zatiranja dostojanstva (Čovjek zlata vrijedan) ili ironijskoga stava (Posljednja pustolovina). Ujedno, kada se za civilizacijski slom okrivljuju muškarci i neprestana agresivna težnja za prevlašću, pojedinci nastoje, ali ne uspijevaju, oblikovati nova društva zasnovana na supkulturnom (Dolina za osvetu), dječjem (Pustite malene k meni) ili pak matrijarhalnome (Matica) predznaku. Pokušaji obnove religijskoga postaju odraz fanatizma (Mojsije) ili cinično sagledavanje tradicijskoga (Zvončići, zvončići). Jasne su i opreke devastiranih urbanih okružja i ruralnoga, a bespoštedna divljina obaju otponac je i divljaštvu ne samo ljudi već i životinja (Pas, Konj, Zna li itko svirati frulu?, Pun Mjesec). A kada se dotaknu očuvanja plemenitosti umjetničkoga stvaralaštva (Nasljeđe čovječanstva) ili muško-ženskoga zajedništva (Ti nisi Adam) postaje jasno da su je to zapravo nemoguće.

Čovjek i znanost

Segurini predlošci pritom su ocrtani iznimnim Ortizovim crtežom. Snažan ekspresionizam grubih šrafura ponajbolje je oslikao distopijski svijet Hombrea. Podjednako, izbor planova, njihov oblik i komponiranje u okviru tabloa postaju svjedočanstvo turbulentnosti zbivanja, a primjeren odnos crno-bijeloga evokativan je u čitateljevoj percepciji stripa, koji daleko izmiče izvan uvriježenih postavki ostvarenja populističkoga predznaka i postaje poticajnim u promišljanju odnosa društva, žanra i umjetnosti.

U integralu Hombrea objavljenu 2016. Objedinjene su sve kolorirane epizode serijala te tek jedna kratka crno-bijela, razvidni su stilski i sadržajni pomaci ne samo Ortizova rukopisa nego i Segurina scenarističkoga postupka. Podijeljenost na pet zasebnih segmenata podjednako svjedoči o narativnim iskoracima, snažnijim kronološkim i prostornim poveznicama pojedinih kraćih epizoda te jasnoj usredotočenosti na razvojni put karaktera središnjega lika. U segmentu Nisam tako čvrst kao što sam mislio Hombre obnavlja ostatke humanosti, jer spašava dječarca i putuje s njim, brinući se i za njegovu egzistenciju. I ako taj segment obilježava bespoštedna borba za opstanak u divljoj prirodi i egzistencijalna opasnost koja prijeti od niza antagonista, u Posljednjem neprijatelju protagonista na početku zatječemo kao pripadnika labavo povezane skupine plaćenika. Tako je i njihova razjedinjenost jasna i zbog prirodnoga okružja i zbog ljudskih neprijatelja, no pomak prema razornim posljedicama ljudskoga djelovanja uočljiv je u drugoj i trećoj epizodi toga segmenta. Zloporaba nuklearne energije i ostaci vojnoga ustroja precizno su oslikani u tim epizodama, koje postaju zanimljiv osvrt na odnos čovjeka i znanosti. Sljedeći segment, Atila, svjedoči o restrukturiranju povijesnih razdoblja u distopijskoj budućnosti, a zajedništvo ostarjeloga antijunaka s mladom ženom ublažava okrutnost niza epizoda.

U Preživi kako znaš i umiješ Hombre se ponovno kreće devastiranim urbanim okružjem, a epizode kroz prizmu protagonistova djelovanja propituju ideološko i kulturno nasljeđe ostataka svijeta. Naposljetku, u Hodočasnicima iz pakla zorno je prikazano sve čvršće zajedništvo Hombrea i Atile, zajedništvo kao opreka i dalje okrutna svijeta nastanjena ljudskim ili životinjskim grabežljivcima.

Osim u posljednjem segmentu, sve je epizode kolorirao sam Ortiz, a njegova uporaba boje doprinosi ne samo ugođaju stripa već postaje i dojmljivom sastavnicom sadržaja. Znatno standardnije montaže i kompozicije, Ortiz se uz djelatnu pomoć Antonija Segure ipak tek neznatno primaknuo srednjoj struji europskoga stripa, a razrada dojmljivoga konteksta ujedno je komentar civilizacijskoga stanja razdoblja nastanka stripa, kao i njegove povijesne tradicije. Tako je Hombre kvalitetan pokazatelj mogućnosti španjolskoga stripa, a njegova prijemčivost zasigurno ovisi o senzibilitetu čitatelja.