Depresija je bolest demokracije

Hrvatska književnica Lada Žigo Španić na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu diplomirala komparativnu književnost i filozofiju. Od 1992. radi u brojnim novinskim redakcijama, piše književne kritike i eseje za listove i časopise. Objavila je knjigu novela Ljudi i novinari, romane Babetine, Rulet, Iscjelitelj, Noć ruskog ruleta. Dobitnica je Nagrade EU za književnost za 2012, za roman Rulet. Voditeljica je Tribine Društva hrvatskih književnika i članica Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika. Živi i radi u Zagrebu. Povod je za ovaj razgovor nedavno objavljena njezina šesta knjiga, Živote, samo teci...

U devet ste godina objavili šest proznih knjiga. U upravo predstavljenu romanu Živote, samo teci... fokusirate egzistencijalno bolne točke. Navodi se da u svojim djelima znate „pljusnuti zvonak j’accuse u lice deprimantnim mehanizmima“ bolesnoga društva. Vidite li način izlječenja takva društva?

Ne vidim nikakvo izlječenje društva, vidim samo pokušaj pojedinca da koliko-toliko izliječi sebe u oboljelom društvu. U romanu Živote, samo teci… kroz fiktivnu priču glavne junakinje Kristine koja se liječi u sanatoriju, pokušavam ući u depresiju pojedinca koja je uglavnom odraz teške psihodijagnoze društva. Valja reći da će, prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 2050. depresija biti vodeća bolest. A što je dovelo do sveprisutnoga virusa depresije? Upravo navala „antidepresivnih“ tržišnih poziva za srećom, boljim, kvalitetnijim, životom, pritisci za uspjehom, uzvici „Budi svoj!“ „Ti to možeš!“ itd. Naše stoljeće nema više moralnih stega, ali ima obilje emocionalnih prisila koje pojedinac ne može izdržati, jer ne može ispuniti zahtjeve koje od njega društvo traži – uspjeh, novac, sreću, pa neispunjeni „ideali“ prelaze u osjećaj neuspjeha, u depresiju. Čovjek se u liberalnom društvu osjeća užasno odgovoran za svoj uspjeh, pa se onda osjeća i krivim za neuspjeh. Depresija je, tvrdi psiholog Alain Ehrenberg, melankolija društva u kojem su svi naizgled jednaki i slobodni, to je bolest demokracije i tržišne privrede, pritisak za dokazivanjem, no kako je ljudsko biće krhko, sve to rezultira izgubljenim subjektom. Pogotovo se to osjeća u malom društvu kakvo je naše – kapitalizam i reklamerska industrija i ovdje divljaju, dok hrvatski građanin nema ni za osnovnu egzistenciju.

Roman se, što je naglašeno i naslovnom sintagmom, ipak obraća životu.

Da, roman se sastoji od dva dijela – jedan se događa u sanatoriju, gdje Kristina susreće razne likove i zapada u razna stanja koji su odrazi našega iskarikiranog društva; u drugom dijelu slijedi njezino žestoko suočavanje sa životom, shvaćanje da je čovjek, ma gdje bio i što radio, sveden samo na sebe i samo na dva principa: ili će preživjeti ili će odustati. Ako odustane, nikomu neće nedostajati, i ta bolna istina u čovjeku može izroditi žestoki prkos u želji za opstankom. Tako glavna junakinja poslije liječenja stvara jakim mentalnim naporom sasvim novu filozofiju – ne želi više da život živi nju, nego ona želi iživjeti život, baš zato što je tako banalan, prolazan, nelogičan. Život je neorganizirana igra koju valja odigrati do kraja, bez obzira na rezultat – valja ostati na terenu, igrati, ma kako bilo, dokazati drugima svoju prisutnost. Odatle u drugom dijelu i radosti i prpošnosti, i hedonizma i stoicizma, iako Kristinu i dalje napadaju depresivni virusi. Kristina počinje život gledati dnevnički, a ne kao tešku knjigu postojanja, pa pravi plan po plan, rascjepljuje taj život, pretvara ga u slikovnicu u kojoj iscrtava oblik po oblik, dan po dan. Naravno, teško je, ali u fikciji Kristina uspijeva. A u životu?

Može li se depresija pobijediti?

Može, ali ne samo uz pomoć antidepresiva koji nam, doduše, u krizi daju štake – inat je najbolji antidepresiv, jer ako nam egoistično društvo krade egzistenciju, zašto da mu darujemo i esenciju? Povlačenje iz igre samo je ostavljanje prostora drugima i tu nema nikakva samozadovoljstva. Ovo društvo nema empatije, duša je danas sasvim osobna stvar, pa je na nama, samo na nama, da je sačuvamo. U globalnom društvu psihoze i stresa ljudi se više ne dijele na uspješne i neuspješne, nego na one koji su izdržali i koji nisu izdržali. Temeljna je utrka današnje kaotične civilizacije zapravo psihička, ne posustati na stazi života. A izdržati se može ako se čovjek zatvori u malo carstvo svoga mikrosvijeta, ako se skloni u privatnost, kao Descartes: „Samo onaj tko se dobro skrio, taj je dobro živio.“ U tom malom, osobnom svijetu život vibrira na stotinu načina, u njemu ne vlada samo muka, nego ima i toliko nevidljive dobrote, sitnih šansi, ugodna povjetarca, mnoštva razigranih detalja… kada se sklonimo u to carstvo ugodnih banalnosti, tada možemo reći: Živote, samo teci…

Zašto ste se okrenuli umjetničkom pisanju nakon novinarskoga posla?

Ušla sam u novinarstvo još kada se cijenio novinski pisac – odgajala sam se na tekstovima Tenžere, Smoje, Popadića, pa i svoga dragoga oca Bože V. Žige na kojega sam uvijek bila ponosna. Kao djevojčicu u Splitu bi me stalno pitali: A što je tebi onaj novinar Bože Žigo? To je moj tata! klicala bih ponosno, čekajući kada ću se ponovno ukrcati u auto s tatom i legendarnim šoferom Slobodne Dalmacije Matom Buvinićem za Kupres ili za neko drugo mjesto gdje je tata pisao reportažu, taj literarno-novinski tekst koji je nekada bio jako cijenjen, a koji se danas više ne objavljuje. Autori, pisci, reporteri bili su legende, novinarske ikone, gotovo simboli grada – bili su to majstori književnosti i novinarstva, ne novinari, nego novinski pisci, a ta kategorija više ne postoji.

Svoje ste likove mahom posvetili gubitnicima.

Lutalicama, depresivcima, kockarima, ljudima s društvene margine, koji mogu reći i učiniti sve jer ne mogu više ništa izgubiti. U književnosti su najvažniji ljudi i njihove sudbine. U mojim knjigama ima dosta srdžbe koja je bitan pokretač za sve događaje – nekomu se to ne sviđa, prvo mojoj majci koja me nagovara da konačno napišem neku vedru knjigu. No bijes pokreće lavine, uostalom, zapadna književnost počela je s Homerovom srdžbom.

Dok Hrvatskom vlada siromaštvo koje prisiljava na kockanje, prozno uprizorujete igru sudbine.

Vjerujem u sudbinu, život s takvom vjerom postaje produhovljeniji. Osobno, čudno mi je definirati sudbinu – za mene je ona čudna mješavina kršćanstva, vlastite duše, neimenovane nebeske sile. Iako sam kršćanka, bježim od bilo kakva fatalizma, sektaštva, jer to stvara isključivost koja je sasvim protivna vjeri koja u osnovi mora biti liberalna, otvorena za sve duše. Mogu razumjeti netrpeljivost političara i biznismena, ali ne mogu razumjeti vjersku netrpeljivost. No postoji još jedan problem današnje globalne civilizacije, a to je navala brojnih šarlatanskih alternativnih duhovnih sekti, lažnih iscjelitelja... navala manipulatora ljudskim dušama i nemuštih krojača ljudskih sudbina. Eto, i sudbina se danas našla na tržištu kao roba. To je tema moga romana Iscjelitelj – humorističko-tragična priča o naivcima i duhovnim iluzionistima.

Strahimir Primorac u kritici u Vijencu navodi da je za vas rulet metafora života i društva.

Rulet zapravo nije roman o kocki, nego o našem turobnom društvenom miljeu u kojem smo svi zapravo kuglice na ruletu, jer nam je život neizvjestan iz dana u dan. Glavni je junak bivši razočarani branitelj kojega je dočekao novi rat – rat kapitalista što se udružuju radi dobiti, bez obzira na kojoj su strani. Glavni junak, kao svi mi, ostaje kuglica na društvenom ruletu s nevidljivim moćnicima-krupjeima koji kupe sve naše žrtve i dobitke. Rulet je tragična metafora našega društva, on se okreće mnogo brže negoli u razvijenim zemljama, jer svakoga dana propadaju firme, ljudi gube posao, pa je igra vrtnje, iščekivanja, neizvjesnosti brza, vrtoglava, dramatična. Odatle u romanu toliko strasti, tuge, prkosnoga erosa i thanatosa.

Za Rulet ste dobili Nagradu Europske Unije za književnost za 2012, koja se dodjeljuje najboljim novim autorima i književnim nadama EU-a. Svaki dobitnik, uz nagradu u iznosu od pet tisuća eura, dobiva i prednost pri financiranju prijevoda knjige na druge jezike iz programa EU za kulturu. Jeste li iskoristili tu prednost?

Ta nagrada pala mi je s neba, i to mogu nazvati čistom voljom sudbine. Jednoga dana samo sam bila obaviještena da sam dobila nagradu Europske Unije i nisam mogla vjerovati. Puf! Čudo! Sudbina knjige Rulet bila je baš poput ruleta – knjiga, kada je izišla, jedva da je imala odjek. Onda je započela igra – proglašenje nagrade u Bruxellesu, 5000 eura, obećanje pustih prijevoda koje će financirati Unija. Mome izdavaču Sysprintu javilo se mnoštvo stranih izdavača, no Unija je odjednom dokinula sredstva, pod izgovorom da će financirati prijevode samo nekih knjiga. No prošle godine EU je ponovno promijenila odluku, dala je sredstva i sada se knjiga prevodi na brojne jezike, četiri godine nakon što je nagrada dodijeljena. Pravi rulet! Eto, čudni su putovi knjige.

Kako biste odredili svoje pripovijedanje koristeći se svojom paralelnom strukom – filozofijom?

Fasciniraju me likovi Dostojevskoga – poniženi i povrijeđeni koji se nastoje osvetiti licemjernom društvu. I ja volim likove buntovnih autsajdera, mislim da su oni glavni pokretači priče, koja može teći u svim tokovima. Uostalom, svi su veliki likovi svjetske književnosti bili luzeri, jer je nemoguće napisati dojmljiv roman iz pozicije pobjednika. Mislim da se pisac mora okušati u raznim stilovima, kao što dobar glumac mora sjajno odigrati Shakespeareova kralja, ali i prosjaka iz susjedstva. Volim se okušavati u različitim vrstama pripovijedanja, a ono ovisi o priči. Ljudi i novinari pisani su klasičnijim stilom, jer su rastezljive pustolovine, Rulet, u kojem junak bjesni na društvo, morao je biti napisan urbanijim stilom, s kraćim rečenicama, više žestine i s više dijaloga koji priči daju životnost, suvremenost. Roman Babetine započinje kao povijesni roman, klasičnim epskim stilom, a završava kao satirička utopija, kao zemlja žena (slično Fellinijevu filmu Grad žena), pa se i stil preokreće u življi, humoristički. Roman Iscjelitelj događa se u selu Dalmatinske zagore, pa je pun funkcionalnoga govora te sredine i epsko-mitskih pasaža. Roman Noć ruskoga ruleta događa se u jednoj noći, pa i stil, naravno, mora biti koncizan – rečenice tečne, jasne, brze, kako bi se saželi radnja i likovi u tako kratku vremenu. Mislim da je pisanje u našem miljeu zalazak u tunel s baterijom u ruci – pisac će osvijetliti najmračnije strane našega društva, a pritom sam neće biti osvijetljen, naprotiv, ostat će u mraku, zatočen u šutnji medija koji o knjigama gotovo više ne pišu ništa. To je rudarski posao, gotovo beskoristan, ali sa strašnim, razornim stvaralačkim nagonom – mi, koji volimo pisati, ispustit ćemo dušu za laptopom, bez honorara, bez reklame, s pitanjem: Komu pišemo?

Komu?

Njima. Čitateljima koji će uzeti u ruke naše knjige i pročitati ih, a da ih možda i ne poznajemo. Koliko ih je? Nije bitno – pisanje je brod u boci, ne znamo kamo će doplutati. I valja nam s tom iluzijom pisati i preživljavati. Uostalom, svaki pisac živi u iluziji da je nešto napisao i da će to netko pročitati. Iluzija je lijepa aroma života, nitko nam ne brani da je imamo, naša svijest uvijek može preobličiti život kako hoće, makar nakratko. I stoga, živote, samo teci…