Dani satire u klopci kompromisa

Kako su Hrvati uglavnom odveć ozbiljan, dakle neduhovit narod, i najmanji je smiješak dobrodošao odušak ozbiljnosti s kojom žive, s kojom shvaćaju život. Zato su i ovogodišnji, četrdeseti po redu Dani satire Fadila Hadžića, bili prigoda da se Hrvati u susretu sa satirom oslobode straha od ironičnih ubadanja i satiričnih žalaca.

Dani satire bili su prilika da se vidimo u zrcalu i možda otkrijemo barem djelić od brojnih svojih mana i strahova, a ponajprije da se prestanemo bojati ismijavati sebe. No umjesto da se suočimo s ruganjem sebi, morali smo se kiselo smijuljiti i prisjećati prošlosti.

Naime, dramaturginja Željka Udovičić Pleština, ovogodišnja selektorica Dana satire – festivala svojedobno ironično nazvana Ljuštinino Sterijino pozorje – ponudila nam je izbor predstava koje su bile više smotra aktualnih dramskih sadržaja s prostora bivše Jugoslavije, među kojima su neke više govorile o jugoprošlosti nego što su bili zbroj satiričnih sadržaja koji su ubadali našu suvremenost.

Satiričnoj našoj suvremenosti nije pridonio ni selektoričin razgovor za novine koje su i pokrovitelj Dana satire, u kojem je pokušala biti i satiričnija od izabranoga sadržaja Dana. U kojem je tek površno okrznula dubinu moralne i duhovne krize jugoslavenskih i nekadašnjih prostora Austro-Ugarske, na koje se pozvala spominjući mađarsku predstavu Naše tajne, koja joj je dokaz da je nije zanimala samo jugoregija.

Pozicioniranje iza miteleuropskoga mita, pa bilo u namjeri i satirično, bio je dodatni pokušaj da se nabrusi tupa satirična oštrica, koja se još iz doba jugoslavenske „hrabrosti“ i naknadne pameti umotava u općenite dosjetke i suvišne fraze, čime se opravdava i odabir Dana satire, koji je godinama bio više političkokompromiterski nego satirični.

Satiričnoj „ubojitosti“ nije pomoglo ni pozivanje na „toliko potreban prostor slobode“ u kojem se publika može „obračunavati s društvenim i inim manama i vrlinama kroz smijeh, ali i ozbiljnost koju satira uporno zahtijeva“, kako u programskoj knjižici piše izbornica. No, svakomu tko razumije bit satire „toliko potreban prostor slobode“ više je od uvjeta, i stoga jer je satira implicite sama sobom ta sloboda! Naravno, ako nije u dosluhu s vlašću koju bi morala ubadati.

Sloboda i kriteriji

Prostor slobode o kojemu su govorile izabrane predstave ostao je izbornički jugonostalnično trasiran, što je itekako ograničavalo domet satire. Time se ne po prvi put potvrdilo da dirigiranje Dana satire od strane domaćina i odabirom podobnog selektora umrtvljuje satiru; opet se potvrdilo da selektore jednako ne zanima lijeva i desna satira, kako je oni „dijele“ kada su u pitanju uzroci satiričnih sadržaja.

No, koliko god se takav odabir ne uklapa u etički i poetički smisao satire, i takav selektorski princip ima svoj alibi koji nije bez logike. I tamo gdje se logika nejasno očituje vidljiv je u sadržaju odabranih predstava. Čak i u predstavama koje se bave nezanimljivim satiričnim općenitostima, jer su i kao takve, na koncu konca, slika politike, vremena i prostora naših života, odnosno ilustracija kompromisnih uzmicanja pred satirom.

Slijedom spomenutih izborničkih kriterija izabrane predstave mogu se razvrstati u nekoliko kazališnosadržajnih i poetičkih vrsta, koje se razlikuju po jasnoći satire. Prvo, kako davni satirični sadržaji funkcioniraju danas, u poetici liberalne neodgovornosti prema tradiciji, odnosno koliko prožimaju prošlost i suvremenost, i drugo, kako funkcioniraju „stari“ redateljski modeli unutar „inovativnih“ redateljskih inscenacija satiričnih sadržaja.

Preciznije rečeno, bio je to uglavnom izbor predstava koje se bave reinterpretacijom davnih satiričnih kazališnih djela unutar suvremenoga kazališnog senzibiliteta te predstava koje se bave rekapitulacijom potrošenih demokracijskih i tranzicijskih satiričnih posebnosti, kakve je primjerice opisao Josif Brodski u satiri Demokracija, u režiji Matjaža Župančiča i dobroj glumačkoj izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane.

Čak ako zbog Brodskoga benevolentno prigrlimo sadržaj Demokracije kao sliku postkomunističke stvarnosti, njezina „ostarjelost“ nije u njezinoj društvenoj i političkoj neaktualnosti i satiričnoj „ekscesnosti“, nego u činjenici da se radi o satiri čiji je sadržaj bio izniman u doba raspada Sovjetskog Saveza, kada je napisana, ali ne i danas, kada je i ljudima komunističkog lagera, kao i kapitalističkog slobodnog svijeta, postalo jasno da demokracije nema tamo gdje je provode ljudi s totalitarističkom sviješću.

Raskrinkavanje blizih
nam totalitarizama

Spoznaja o postojanju totalitarne svijesti može biti opravdanje i razlog što su sadržaji većine predstava sjećanja na prošla vremena, što baš i nije za pohvalu kada je to dokaz da nam satira, kao kazališni žanr, kaska za ponuđenim potencijalnim satiričnim sadržajima; intelektualnim, povijesnim, kulturološkim, naročito nacionalnim. Pogotovo ako se anacionalno uzme kao dobrokotirajući uvjet za financiranje predstava iz europskih fondova, kojima stara metresa Europa, kao nekada crkva, euroindulgencijama otkupljuje svoje političke grijehe.

Tu vrst satirične „inovativnosti“, koja ponavlja iskušane modele ubadanja prošloga u suvremenosti u već spomenutoj Demokraciji, itekako je oštrija u predstavi Naše tajne, budimpeštanskog kazališta Bele Pintera, i nešto tuplja u predstavi Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla 2, Harisa Pašovića, u pretencioznoj režiji autora i izvedbi East West Centra Sarajevo i Bosanskog narodnog pozorišta iz Zenice.

Svaka od spomenutih predstava publici ponajprije nudi uspomene i traume, a onda suočavanje s raznorodnim društvenim mitovima i mitologijama, s povijesti i njezinim interpretacijama, sa starošću i smrću. Ili pak s naknadnom pameću, kao u predstavi Mujo, Suljo i Fata u društvu spektakla 2, koju je autor skrojio na vicu, odnosno crnohumornom sažimanju bosanske zbilje utonule u letargiju, kojoj je uzrok tradicija.

Ali i uza sve sadržajne općenitosti i poruke, gore spomenute predstave ipak dotiču neke od uzroka društvenih anomalija te duboko zasijecaju tkivo konzumerističkoga, beskrupuloznog našega doba koje malo mari za čovjeka. Pa i kada uzroke ne rastvaraju, ipak nude posljedice neoliberalnoga svjetskog poretka, koje se kao traume gomilaju u psihi suvremenih ljudi.

Moć svevremenih dramatičara
i nemoć interpretatora

Drugi krug u paklu raskrinkavanja vlastodržaca nude interpretacije nekada apsurdnih i metaforičnih sadržaja rađenih na tekstovima koji su, iako suvremeni, svojevrsna povijest avangardnoga kazališta, kakva je veoma dobra predstava Kralj Ubu Alfreda Jarryja, u režiji Jerneja Lorencija i izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Ljubljane. Jarryjev tekst Lorenciju je povod za predstavu koja apostrofira pokvarenost i pohlepu za vlašću prožetu jugoiskustvom s Titom i njegovim vlastohlepljem.

Po porukama upućenima vlastodršcima Kralju Ubuu može se pridodati dobra predstava Nad grobom glupe Europe, nastala na tekstu Hrvatska rapsodija Miroslava Krleže u režiji Sebastijana Horvata i izvedbi riječkog HNK-a Ivana pl. Zajca, kao i predstava Zauvijek mladi Erika Gedeona, u režiji Sandyja Lopičića i izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Maribora. Pa, i po sadržaju, ali ne i po izvedbi, loša predstava Živjet ćemo bolje Maje Hrgović u režiji Senke Bulić i produkciji ZKM-a i Kazališta Hotel Bulić.

Tradiciju satire reprezentirali su Rodoljupci Jovana Sterije Popovića, u vrlo uspjeloj režiji Andrasa Urbana i veoma nadahnutoj izvedbi glumaca Narodnoga pozorišta iz Beograda, zatim Maratonci trče počasni krug Dušana Kovačevića, u neinventivnoj režiji Ive Milošević i Policija Slavomira Mrožeka u ambicioznoj režiji Mirana Kurspahića, obje u šarolikoj izvedbi glumaca Satiričnoga kazališta Kerempuh iz Zagreba.

U takozvane projekt-predstave izbornica je uvrstila kabaretsko-satirično-groteskni Born to Please, Saše Božića u režiji autora i dosadnu predstavu Na kraju tjedna grupe izvođača u režiji Bobe Jelčića, valjda kao primjer satirično eksplicitne destrukcije mjesta kazališnog čina – pozornice zagrebačkog HNK-a.

Nagrade i „nagrade“

Spomenute podjele, razvrstavanja i svrstavanja nadilazi predstava Pijani suvremenoga ruskog dramatičara Ivana Viripajeva u režiji Borisa Liješevića i izvedbi beogradskog Ateljea 212. Nadilazi ih ne zato što je pobijedila na pravom Sterijinu pozorju u Novom Sadu, a nije na Danima satire, nego zato što je sadržaj toliko apsurdan i suvremen da se čini futurističkom dramom naše civilizacije.

U Pijanima je likovima (među njima su bankari, menedžeri, intelektualci, suvremeni tehnokrati i jedna prostitutka), pijanstvo maska pomoću koje govore istinu koju si trijezni ne smiju priznati jer bi prava istina otkrila besmisao i ništavilo njihovih života.

Dramska groteska Pijani u sebi sažima sukus suvremeno obezljuđena čovjeka koji se prepustio pokvarenosti, lažima, užicima, nemoralu, prostituciji, ali i poziva da se prestanemo bojati govoriti pravu istinu o sebi i svijetu oko sebe, koja poziva da shvatimo kako su iznad svega ljubav i nada, da je spas u besmrtnosti duhovnoga, a ne u strahu od smrti tjelesnoga.

Zabrinutost koju nam je ponudila predstava Pijani ni u kojem slučaju nije onemogućila organizatore festivala i stručni žiri da ne dodijeli hrpu nagrada, kako je to uobičajeno. Tako je svaka ili gotovo svaka predstava dobila neku nagradu. Ako nije predstava, onda netko iz predstave. Nagrade su dobili mnogi koji nisu zaslužili i nisu ih dobili koji su ih zaslužili. Ali to je u Hrvata normalno, što potvrđuje da nam ni satira ne može pomoći. Ili je možda i to dokaz da smo satiru do kraja raskrinkali?

Sve u svemu, četrdeseti Dani satire protekli su u pretencioznom odabiru i ne baš satiričnih predstava izbornice Željke Udovičić Pleština, koja je demonstrirala zavidnu lakoću prilagodljivosti potrebama nekadašnjeg jugokazališnog modela, koji je zbog brige o geografiji gotovo zaboravio svoj povod i razlog. Zbog takva pristupa možda je došlo vrijeme da se ozbiljno, ne i odveć ozbiljno, razmisli o dosadašnjoj koncepciji Dana satire.