Barokno graditeljstvo dobilo svoju najopsežniju sintezu

Barokna arhitektura u Hrvatskoj imala je posljednjih desetljeća u povjesničarima umjetnosti vjerne tumače, nekoliko objavljenih knjiga, brojne ispisane studije i zanimljive teze, a izložbe priređene u Klovićevim dvorima i u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu davale su ponajbolje studijske preglede s pokretnom građom nastalom u doba baroka. S druge strane, filmske ekipe planetarno popularnih Igara prijestolja u Dubrovniku nedavno je „do daske“ iskoristila kamenu ljepotu impozantnih srednjovjekovnih zidina s renesansnim kulama i predbedemima za svoj filmski serijal. Živa kulisa u priči o ljubavi i mržnji bio je upravo Dubrovnik s jedinstvenim Stradunom, blokovima kamenih kuća, s poljanama i česmama. Producenti megapopularnoga serijala objavili su svijetu i gradu da je Dubrovnik, taj stari kameni grad, poslužio kao scenografija za akcijsku priču, a posebno su slikoviti kadrovi gdje se glavni glumci penju skalinama prema isusovačkoj crkvi sv. Ignacija. Čak stotinjak filmova različitih žanrova snimljeno je tijekom 20. stoljeća u slojevitoj renesansno-baroknoj scenografiju UNESCO-ova Dubrovnika, a Igre prijestolja i još popularniji Ratovi zvijezda samo su najnoviji i najrazvikaniji među njima. 

Naša se graditeljska baština tako troši u različitim žanrovima. Režirane akcijske priče isprepleću se sa statičnim graditeljskim slojevima koji su tijekom duge povijesti posloženi u čudesno privlačan, idealni grad. Stoga i ovaj prikaz novoizašle studije Barokna arhitektura povjesničarke umjetnosti Katarine Horvat Levaj ističe upravo Dubrovnik kao grad koji je na neki način lajtmotiv obrađen u nekoliko poglavlja dosad najopsežnije knjige o baroknoj arhitekturi u nas. U ediciji Povijest umjetnosti u Hrvatskoj studiju Barokna arhitektura izdala je Naklada Ljevak iz Zagreba, a autorica je nedavno za tu knjigu dobila godišnju nagradu Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske za 2015. godinu.

Crkve i dvorci

Knjiga predstavlja sintezu baroknih arhitektonskih zdanja rasprostranjenih na cijelome hrvatskom prostoru. Autorica je uz dužno poštovanje prema istraživanjima prethodnika, čije podatke redovito citira u tekstovima, sažela upravo u ovoj knjizi o baroku sva svoja znanja i golemo iskustvo s terenskih istraživanja nakupljeno od prvoga radnoga dana u Institutu za povijest umjetnosti u Zagrebu 1982. do danas. Dala nam je opsežno štivo kakvo dosad nismo imali. Barokne teme kao da su joj suđene više od ostalih, jer je na neki način i Institut u kojemu radi mnogim istraživanjima vezan upravo uz barok kao jedno od naših neobično živih stilskih razdoblja. 

Na više od sedamsto stranica knjige autorica donosi novu sintezu baroka, u kojoj su zajedno obrađeni hrvatski jug od Konavala preko Dalmacije i otoka do Hrvatskoga primorja i Istre, preko središnje i sjeverne Hrvatske sve do Međimurja i Podravine, te velebnih crkava, raskošnih dvoraca i utvrda na teritoriju Slavonije i Baranje. Jednim autorskim mišljenjem i sistematizacijom činjenica obrađena je sakralna, reprezentativna stambena te javna i fortifikacijska arhitektura građena tijekom 17. i 18. stoljeća u hrvatskim regijama. Dobili smo, zapravo, integriranu enciklopediju baroka, a svaki je spomenik predstavljen prvo fotografijama te opisima arhitektonskih detalja s izgledom pročelja i raščlambom zidova, dinamikom prozora i vrata, krovištima i tlocrtima. Naravno u svim primjerima gdje je to poznato istaknuta su imena graditelja. Mnoge crkve u manjim sredinama prvi su put dokumentirane fotografijama i arhitektonskim nacrtima, tako da možemo reći da su kuće dobile svojevrsne dosjee uklopljene u cjelovit korpus spomeničke baštine i društvenih prilika koje su vladale u vremenu nastanka.  

Kad je riječ o dubrovačkim crkvama, naglašava se činjenica da je sliku grada u velikom dijelu promijenio razorni potres 1667. Zabilježeno je da je velika trešnja urušila najvažnije postojeće sakralne i javne građevine te većinu stambenoga fonda srednjovjekovno-renesansnoga Dubrovnika. Relativno su dobro ostale očuvane do danas glasovite zidine oko srednjovjekovnoga grada pa je to bio razlog što su graditelji odlučili obnoviti porušene spomenike, umjesto osnivanja novoga naselja na poluotoku Lapadu. Prema načinu na koji je vođena obnova Dubrovnika učinilo se sve da je grad postao jedan od najbaroknijih gradova na Jadranu.

Naime, dok je cijela dalmatinska obala pod upravom venecijanske republike, Dubrovnik je samostalna republika koja je imala diplomatske veze s cijelom tadašnjom Europom i cijelim Sredozemljem. Jasno, odlične su i veze s Rimom kao glavnim vrelom i rasadištem baroka. Nakon velikoga potresa dubrovački opat Stjepan Gradić (1613–1683), znanstvenik, filozof i diplomat u Rimu, zauzimao se za Dubrovnik kod pape. On je u Dubrovnik dovodio poznate arhitekte, koji su obnovili grad. Uz obnovu gotičko-renesansnoga Kneževa dvora, koju je vodio rimski arhitekt Francesco Cortese, najzahtjevniji je projektantski zadatak bila ponovna izgradnja katedrale Gospe Velike (1671–1713) jer je romanička prvostolnica bila jako oštećena.

Veze Dubrovnika i Rima

Katarina Horvat Levaj povezala je u knjizi karike prema Rimu kao središtu baroka, koji je izravno utjecao na dubrovačko graditeljstvo. Posebno su dokumentirane isusovačka crkva sv. Ignacija (fotografija je pročelja na naslovnici), crkva sv. Vlaha i katedrala Gospe Velike. Koliko god su dotad bili poznati i projektant i voditelji gradnje katedrale, a o tome su svjedočila temeljita prethodna istraživanja Krune Prijatelja, Vladimira Markovića i drugih, ostalo je mjesta za nova tumačenja. Prije tridesetak godina Josip Stošić kao voditelj arheoloških iskopavanja ispod katedrale Gospe Velike i dijela Bunićeve poljane zadivio je otkrićem ostataka starijih slojeva nekoliko sakralnih gradnji, među kojima je i bazilika iz 6. stoljeća skrivena ispod temelja. Današnji povjesničari umjetnosti istražuju nadzemne slojeve te itekako komplicirane arhitekture te pisane dokumente sačuvane u arhivima diljem svijeta.

Odgonetavanje skrivenih mjera

Autorica knjige otkrila je zanimljiv dokument kakav vjerojatno nema ni jedna druga naša spomenička gradnja: stanovite mjere i procjene koje je Stjepan Gradić radio za katedralu Gospe Velike. Kad je Stjepan Gradić naručio projekt kod rimskoga arhitekta Andree Bufalinija, on je sam ispisao sve mjere svakoga pojedinoga kamena ugrađena u katedralu, svakoga kamena s unutrašnje i vanjske oplate zidova, zapisao je broj kapitela, pilastara, prozora (projekt izrađen 1671, godinu poslije prihvaćen u senatu). Svaki je kamen izmjeren u rimskim pedljima. Zanimljivost je to veća što je taj dokument sve vrijeme bio u arhivu, vidjeli su ga mnogi, ali su ga isto tako i odložili zbog njegove teške čitljivosti. Kako navodi Katarina Horvat Levaj, „to je milijun brojki upisanih u rimskim palmama koje izgledaju gotovo kao hijeroglifi. Zato su taj dokument istraživači stavili na stranu kao beznačajan, nisu dobro pročitali mjere“. Ipak, tu je bio izazov i autorica knjige upustila se u odgonetavanje čitulje uz pomoć arhivista Relje Seferovića, a poslije i Ante Šoljića. Kad su arhivisti dešifrirali brojke, iz rimskih pedalja u metrički sustav preveo ih je arhitekt Ivo Tenšek iz Instituta za povijest umjetnosti. Time se dobio prvi dokument o katedrali, koji se mijenjao tijekom četiri desetljeća njezine izgradnje. To je samo izdvojen primjer kako je u Dubrovniku na gradnju najvažnijih sakralnih objekata ponajviše utjecao stil visokoga rimskoga baroka jer su svi graditelji bili sljedbenici kruga Carla Fontane, predstavnika visoke klasicizirajuće struje rimskoga visokoga baroka. Gradnju katedrale u posljednjem desetljeću vodio je svjetski afirmiran arhitekt sicilijanskoga podrijetla Tomasso Maria Napoli i on je promijenio projekt davši mu kasnobarokni pečat u profilacijama prozora, poboljšao je osvjetljenje i nadsvođenje, uveo bočne terase, tipično sicilijanski detalj. Katedralu je naposljetku dovršio domaći graditelj Ilija Katičić.

Slavonski barok

Hrvatski su urbani prostori prepuni čistih ili pomiješanih graditeljskih i slojeva i stilova, kako u urbanom tkivu, tako i na ladanjskim prostranstvima. Mnoge tek treba pažljivije pročitati i rastumačiti. U kontekstu novoga čitanja otkrivamo kao vrhunske primjere mnoge slavonske dvorce i crkve. Arhitektura je u ovom pregledu viđena kao nešto što je urbanotvorno, kao fizička činjenica koja je trajni trag u prostoru i određuje dinamizam nekoga naselja. Baroknu arhitekturu, zapravo, često doživljavamo putem izraženih markera u krajoliku s visokim zvonicima, crkvama uz koje su uobičajeno oblikovani trgovi, a na nekoliko primjera hodočasničkih crkava izgrađene su cinkture kao ograđeni prostori za vjernike, na primjerima zagorskih crkava u Trškom Vrhu i Belcu te u podravskom Ludbregu.

Mnogo istraživačkih tema, terenskih obilazaka, arhivskih dokumenata i arhitektonskih nacrta i planova protumačila je autorica upozorivši na kulturne veze i utjecaje iz najbližega europskoga konteksta, s imenima graditelja i naručitelja. Sve je to niz komparativnih novosti kad je riječ o baroknim gradnjama crkvene, civilne i fortifikacijske namjene. Iz toga je proizašla i sinteza povijesnih izvora i događaja koji su krojili europsku povijest. Autorica knjige istražila je knjižnice i arhive koji čuvaju nacrte i karte važne za naše graditeljstvo, a sve spoznaje iščitane u tim pisanim dokumentima „upakirala“ je u kontekst društveno-političnih (ne)prilika koje su se stoljećima izmjenjivale na hrvatskom tlu. Među korice knjige izvukla je nacrte iz Državnoga arhiva u Budimpešti, Albertine u Beču (dvorac Bilje), Nacionalne knjižnice u Beču, Ratnoga arhiva u Beču, Knjižnice Marciana u Veneciji. U analizi dominantnoga baroknoga stila i njegove periodizacije na ranu, zrelu i kasnu fazu obuhvaćene su i pojave drugih stilova, ponajprije gotike, renesanse i manirizma 17. stoljeća, a i stilske oznake rokokoa i klasicizma, karakteristične za 18. stoljeće.

Utjecaj Beča

U valoriziranju baroka postoji ranija sinteza Anđele Horvat, Radmile Matejčić i Krune Prijatelja iz 1982, no tamo nekako nisu prijeđene granice između kontinentalnih i mediteranskih dijelova jer je podijeljena u tri cjeline koje je obradilo troje autora. Autorica ove knjige integrirala je sva hrvatska područja. Jasno je da je kontinentalna Hrvatska okrenuta prema srednjoj Europi, da je obalna Hrvatska okrenuta Veneciji i Italiji. No postoje područja političkoga prožimanja u kojima primjerice srednja Europa preko Rijeke dolazi na Mediteran i zatim utječe i na venecijansku Istru, a rimski barok prisutan je u Dubrovniku.

U afirmaciji baroknih spomenika kontinentalne Hrvatske koja je u prošlosti bila okrenuta srednjoj Europi na svjetlo dana izašla je i Slavonija u ovoj knjizi. To su područje u 17. stoljeću osvojili Turci, a oslobođeno je u velikom ratu, što je potvrđeno mirom 1699. u Srijemskim Karlovcima. Za to oslobođeno granično područje ubrzo se zainteresirao Beč. Ravno s bečkoga dvora u Slavoniju šalju poznate arhitekte, među kojima je i sam Johann L. von Hildebrandt. Stoga na početku 18. stoljeća najranija ostvarenja visokoga baroka u rezidencijalnoj i javnoj profanoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske nalazimo u Slavoniji, Baranji i Srijemu. Habsburški carevi naseljavaju tamo pripadnike visokoga plemstva i daju im posjede kao nagradu za njihove zasluge u oslobodilačkom ratu. Rimska obitelj Odescalchi dobiva dvorac u Iloku i Vladimir Marković prepoznao je tamo ruku rimskoga arhitekta. Tako su kao novost u ovoj knjizi posebno pomno obrađene župna crkva u Valpovu te osječka arhitektura: generalkomanda, sustav bastiona velebne Tvrđe uz rijeku Dravu. Za čitatelje je posebno otkriće dvorac Bilje kao niski prizemni četverokrilni objekt s unutrašnjim dvorištem, koji se ističe osebujnim stilskim obilježjima sa središnjim tornjem na pročelju, a bio je rezidencija princa Eugena Savojskoga. Tako se u tom i nekoliko sličnih primjera zrelobarokne prostorne intervencije odigravaju na izvangradskom području, na velikim vlastelinstvima. Eugen Savojski osim dvorca u Bilju gradi i jednu neobično zanimljivu crkvu uz Dunav u Topolju.

Ova knjiga bilježi kao važan komunikacijski pothvat i mrežu cesta i putova između sjevera i juga Hrvatske, a njezin je dio poznata Jozefina s trasom Karlovac–Senj ili Lujzinska cesta (Lujzijana), koja je bila najmodernija prometnica u monarhiji, a najkraćim putem spojila je Karlovac s Rijekom. U svakom slučaju, odvojeno vrijeme za čitanje ove knjige korisno je utrošeno vrijeme, a nove spoznaje nagradit će iskrenu radoznalost.