Arhitektura jednog života

U hrvatskoj arhitektonskoj publicistici jedna od najčešćih i uvijek dobro prihvaćenih žanrovskih formi monografije su autorskih opusa, ili jednostavno – knjige o našim arhitektima i njihovim djelima. Ishodišna publikacija tog tipa je mapa-monografija Arhitekt Viktor Kovačić, koju je u počast prijatelju i kolegi posthumno pripremio te u vlastitoj nakladi izdao Edo Šen (1927, reprint 1974). Po internacionalnoj recepciji struke svojedobno su od velike važnosti bile i monografije o arhitektu Dionisu Sunku koju potpisuje Josip Vancaš (Ženeva, 1930) te Neues Bauten und Wohnen Huga Ehrlicha što ju je autor sam priredio kao promotivnu mapu svojih natječajnih radova i realizacija (Beč–Berlin, 1932).

Tek nakon više desetljeća u izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske potkraj 60-ih i početkom 70-ih godina izlaze i prve znanstvene studije historiografskoga karaktera o arhitektima starijih razdoblja (Waidmannu, Felbingeru, Grahoru), a potom je pod Prelogovim mentorstvom Žarko Domljan 1973. obranio i prvi doktorat o nekom hrvatskom arhitektu 20. stoljeća – Hugu Ehrlichu (publiciran 1979). Interpretativnu prekretnicu u tom žanru označio je pak doktorat Željke Čorak posvećen opusu Drage Iblera, poslije objavljen kao knjiga U funkciji znaka (1981, reizdanje Matica hrvatska 2000), koju stožerni dio struke i danas smatra paradigmatskim teorijskim djelom u području naše moderne arhitekture. Nakon toga cjelovite su ili barem segmentne obrade autorskih opusa napravljene za još pedesetak hrvatskih arhitekata, uglavnom kao obranjeni magisteriji ili doktorati na Arhitektonskom i Filozofskom fakultetu, odnosno kao katalozi istraživačkih izložbi te kao publikacije znanstvenih projekata, poput edicije Atlasa hrvatske arhitekture XX. stoljeća pokrenute na Arhitektonskom fakultetu.

U tom nizu različitih monografskih koncepcija i problemskih fokusa znanstvenom se serioznošću izdvojila knjiga Lavoslav Horvat – kontekstualni ambijentalizam i moderna za koju je autorica Zrinka Paladino – iako je bila riječ o njezinu prvijencu – odmah po objavi 2013. ovjenčana nagradom Neven Šegvić što je Udruženje hrvatskih arhitekata dodjeljuje za najbolji teorijski, publicistički i kritički rad.

Mimo utabanih staza

S tim iskustvom uzorno provedena doktorskog istraživanja pretočena u znanstvenu knjigu, Zrinka Paladino odmah se upustila u novi „opusni“ projekt odlučivši se za delikatan zadatak kritičke obrade i vrjednovanja djela jednog još aktivnog arhitekta, danas doajena struke – umirovljenog profesora Arhitektonskog fakulteta Nikole Filipovića.

U tradiciji našega strukovnog nakladništva to je sasvim neobična gesta jer se knjige uglavnom pišu o „zaokruženim opusima“ arhitekata koji više nisu živi i prema čijem djelu postoji primjerena vremenska distanca i nužno kritičko sazrijevanje, što autorima osigurava komotan i valorizacijski „siguran teren“. Suprotno od takvih metodološki utabanih staza (arhiv – literatura – knjiga) Zrinka Paladino se u svojoj drugoj nedavno objavljenoj monografiji minimalističkoga naslova NF hrabro upustila u neposredan dijalog s vitalnim i još projektantski produktivnim arhitektom Nikolom Filipovićem, koji se pokazao kao znatiželjan i aktivan sudionik u nastanku „svoje“ monografije. Informacije iz prve ruke, neposredna sjećanja autora o nastanku pojedinih djela, ponešto od sačuvane arhive, a i mogućnost brze provjere nedostajućih podataka zasigurno su olakšali pisanje faktografskoga dijela knjige, no u onome interpretativnom bloku tekstova gdje se pisac nužno povlači u osamu i misaonu tišinu Zrinka Paladino našla se u delikatnoj situaciji. Filipović je, naime, bio njezin profesor (a o profesorima uvijek govorimo s učeničkom tremom i nesigurnom zadrškom), on je i prijatelj njezine obitelji, a na brojnim zagrebačkim projektima susretali su se i kao kolege u struci, doduše podijeljenih, ponekad i suprotstavljenih uloga – konzervatorica Paladino vs. projektant Filipović! U tako slojevitu poznanstvu umijeće je zadržati objektivan odnos prema djelu i očuvati integritet vlastitih stručnih sudova, što je Zrinki Paladino bez vidljiva kompromisa uspjelo. Ono što je uvrstila u valorizacijski snažno poglavlje Odabrana djela zasigurno bi tako vrednovala i šira struka, pa ondje ni jedna riječ nije suvišna. Ono što je smatrala manje bitnim u katalogu je reducirala tek na osnovnu faktografiju bez deskriptivne dionice, a ono za što je ocijenila da nosi snažan likovni rukopis umjetnika ostavila je bez riječi i prezentirala tek osebujnim Filipovićevim crtežima...

Ikone zagrebačke arhitekture

Tko je zapravo junak ove velike knjige? Nikola Filipović (1934) po rođenju, obrazovanju i djelovanju posve je zagrebački arhitekt, uz to i vrsni tenisač sa Šalate, intelektualni šarmer omiljen među studentima i kolegama, ali i u širim umjetničkim krugovima. Odrastao na kraju grada u siromašnim, slikovitim uličicama Trnja, uz oca zidara prirodno je bio usmjeren na gradnju, pa prvo postaje tehničar, a onda uz neizmjeran napor samostalna školovanja (uz rad) s odlikom završava arhitekturu i ubrzo biva primljen u elitnu majstorsku radionicu Drage Iblera. Projektirao je mnogo, isprva u raznim biroima i neformalnim timovima, no najveći dio karijere proveo je kao nastavnik na Arhitektonskom fakultetu, gdje je predavao stambene zgrade i razne projektantske predmete, poslije i intelektualno obojen teorijski kolegij posvećen najnovijoj svjetskoj arhitekturi. Bio je predstojnik Katedre za arhitektonsko projektiranje, zatim Katedre za teoriju arhitekture i dekan Fakulteta. Dobitnik je nagrada Vladimir Nazor i Viktor Kovačić za životno djelo.

Ikone njegova zagrebačkog opusa su, primjerice: paradigmatska stambena zgrada u Zamenhofovoj ulici (1975), adaptacija Hotela Dubrovnik s avangardnom dogradnjom u Gajevoj ulici (1982) – što je nedvojbeno jedna od najboljih zagrebačkih interpolacija svih vremena – te velika poslovna zgrada INA–Naftaplina u Šubićevoj ulici (1983). No u zagrebačkome će se građanskome miljeu Filipović ponajviše pamtiti po uređenju i sjajno dizajniranim interijerima prvih pravih kafića na prostorima bivše Jugoslavije – Charlieja u Gajevoj i Match Balla u Jukićevoj (oba iz 1972), kao i prvim privatnim buticima zapadnoga imidža poput Boutiquea Matei u današnjem Miškecovu prolazu (1978/79). Gotovo sve svoje ključne projekte radio je u suatorstvu s prvom suprugom Ines Filipović, a najintenzivniju je suradnju ostvario s Brankom Kinclom, s kojim tijekom četrdesetak godina potpisuje desetine natječaja i drugih kreativnih projekata.

Zrinka Paladino je koncipirajući Filipovićevu monografiju osmislila originalan žanrovski kolaž u kojem je prvu polovinu knjige oblikovala kao zbirku od tridesetak zanimljivih, često intrigantnih, tematskih intervjua, zapravo osobnih razgovora koje je usporedno s pisanjem drugoga znanstvenog dijela knjige vodila s autorom. Uzbudljivi omnibus otkriva mnoge nepoznate detalje iz Filipovićeva nekonvencionalnog života i karijere, sadržava priče o znamenitim arhitektima s kojima je surađivao, sjećanja na prvu suprugu Ines (koju zove Mića) i drugu Davorku, također arhitektice i njegove najbliže suradnice na projektima, te na duhovite anegdote iz profesorskoga razdoblja (nižu se naslovi poput: Mića i život u potkrovlju Kovačićeve kuće Frank, Kak sam ja doktoriral, Sav taj jazz, O nekim arhitektonskim sudbinama...). Intervjui su ilustrirani zanimljivim dokumentarnim fotografijama i Filipovićevim izvanrednim crtežima koji su u struci već stekli kultni status samosvojnih umjetničkih djela, a ne samo prikaza arhitekture.

Drugi podjednako velik blok knjige posvećen je sustavnoj kataloškoj obradi cjelokupnoga Filipovićeva opusa (262 djela!) s akribično pripremljenom faktografijom, iscrpnom literaturom i dokumentacijskim izvorima za svaki projekt te kompetentnom analizom djela koja uvijek uključuje valorizacijske odrednice. Kao osobni antologijski izbor Zrinka Paladino u zasebno je poglavlje izdvojila osam Filipovićevih djela koja je iscrpno opisala u literarno fino oblikovanim arhitektonskim esejima.

Monografija u izdanju Naklade Ljevak u struci se pokazala kao rado čitan bestseler, pa je još od iznimno posjećene promocije u Laubi – bio je to kulturni i medijski događaj za sebe – stalno u žarištu stručne javnosti i pri vrhu najprodavanijih arhitektonskih naslova. Tim više čudi neobična gesta stručnog savjeta Udruženja hrvatskih arhitekata, koji ovu originalnu knjigu nije želio ni nominirati među nekoliko odabranih naslova za ovogodišnju strukovnu publicističku nagradu Neven Šegvić.