Žrtve kapitalizma

Navodno okončana globalna gospodarska kriza, započeta slomom hipotekarnih kredita u Americi 2008. i propašću financijskog diva Lehman Brothers, kao i njezine posljedice koje na svim razinama itekako osjećamo bez obzira na (ne)završetak krize, tijekom posljednjih su pet godina teme za kojima često posežu poglavito američki, ali i neki europski filmaši. Nakon vrlo dobra doksa Kapitalizam: Ljubavna priča Michaela Moorea iz 2009, koji bi bio još uspjeliji da nije uobičajena autorova prenaglašena ega i sklonosti za samopromocijom, godinu poslije uslijedio je izvrstan dokumentarac Inside Job Charlesa Fergusona, koji se pozabavio pozadinom financijskoga sloma, a još godinu poslije stigla je prilično intrigantna drama s elementima trilera Crni ponedjeljak debitanta Jeffreyja C. Chandora, djelo koje se neumjereno nazivalo „možda najboljim filmom o Wall Streetu ikad snimljenim“.

Posve logično i očekivano da su teme „zaigranosti“ novčarskoga sektora, dijeljenja hipotekarnih kredita šakom i kapom, falsificiranja bilanci i isplata bonusa te neprovođenja mjera financijske sigurnosti i nadzora trajno aktualne i provokativne, i zbog toga što se u praksi i dalje nesmetano odvijaju, pa se njima u filmu Wall Street: Novac nikad ne spava 2010. pozabavio Oliver Stone, kao i Curtis Hanson u za tri Zlatna globusa nominiranoj, no u nas nedistribuiranoj dokudrami Too Big to Fail godinu poslije, te Martin Scorsese u za nijansu precijenjenu Vuku s Wall Streeta i Adam McKay u recentnom oskarovcu Oklada stoljeća.

Posljedicama krize, koju u Europi još ne drže završenom (spremniji su naime istini pogledati u lice) te njezinim žrtvama bavi se uspjela socijalna egzistencijalna drama Pravi muškarac suscenarista i redatelja Stéphanea Brizéa, za maestralnu glavnu ulogu u kojoj je sjajan karakterni glumac Vincent Lindon nagrađen na prošlogodišnjem kanskom festivalu, a film je osvojio i posebno priznanje Ekumenskog žirija. U tematskom, a dijelom i izvedbenom smislu, Pravi muškarac nastavlja se na impresivan žanrovski srodan naslov Dva dana, jedna noć braće Dardenne, a među europskim filmovima koji se bave žrtvama kapitalizma i njihovim neveselim i tragičnim sudbinama idejnom pa i izvedbenom beskompromisnošću izdvaja se i u nas distribuirana naglašeno pesimistična i mizantropska egzistencijalna socijalna drama Inferno slovenskoga redatelja Vinka Möderndorfera.

Kotačić u mehanizmu

Posve pogrešno i zapravo u biti nesuvislo kod nas naslovljeno Pravi muškarac (što sugerira nekakvu romantičnu komediju ili kakav promašeni projekt Adama Sandlera), nakon što je odbačen prvi i neusporedivo prikladniji naslov Cijena života, ostvarenje izvornog naslova Zakon tržišta (La loi du marché) prati protagonista srednjih godina koji u traumatičnim i prilično depresivnim životnim okolnostima pokušava donositi ispravne odluke. On je pedeset-i-neštogodišnji Thierry Taugourdeau, obitelji posve predan čovjek koji s voljenom suprugom (Karine de Mirbeck) skrbi o psihofizičkim poremećajem pogođenu sinu tinejdžeru (Matthieu Schaller), no kojem najveći problem predstavlja činjenica što je već dvadeset mjeseci bez posla.

U međuvremenu uglavnom beskorisno obilazi zavod za zapošljavanje, s kojega ga šalju na još beskorisnije tečajeve, te prima socijalnu pomoć od nekih 500 eura koju pokušava rasporediti bez nepotrebnih troškova.

Kad zbog nezavidne novčane situacije uskoro budu prisiljeni na prodaju montažne kuće za odmor blizu mora, i tu će oboje biti izloženi novim neugodnostima i poniženjima, jer novac im nasušno treba, a kupci ne žele platiti primjerenu cijenu. Thierry je stoik koji se pokušava hrabro nositi s nevoljama, koje se plastično ocrtavaju na ekspresivnom licu Vincenta Lindona, pa u nastojanju održavanja makar privida „normalnosti“ života sa suprugom pohađa tečaj plesa te zajedno planiraju bistrog i ambicioznog sina poslati na kvalitetan fakultet. Kad napokon dobije posao čuvara u šoping-centru, Thierry će pomisliti da mu je krenulo te će se odvažiti i na podizanje manjeg kredita. Ubrzo će, međutim, shvatiti kakav je neugodan i doslovce neljudski posao dobio te da je postao malen i lako zamjenjiv kotačić u mehanizmu kojim kapitalizam ponižava i prema autoru doslovce ubija ljude.

Pasivnost i bunt

Naime, Thierry s kolegama prati nadzorne kamere i kontrolira kupce, što jest neugodno, ali i nekako podnošljivo kad je riječ o arogantnim mladim kradljivcima, a nekako se riješe i slučajevi krađa mesa od strane umirovljenika koji nemaju za hranu. No sve će dobiti dodatnu nehumanu i mizantropsku dimenziju kad nedugo nakon proslave godišnjice njezina rada u otuđivanju bonova za popuste bude uhvaćena njegova poštovana i od kolega voljena kolegica s dugogodišnjim stažem, ujedno samohrana majka koja zbog sramoćenja uskoro počini samoubojstvo, a eskalirat će kad se slučaj ponovi i s tamnoputom blagajnicom koja je pokušala iskoristiti nagradne bonove kupaca. To su situacije u kojima bezdušnost i krajnja nehumanost kapitalizma, koji se zbog nekoliko eura poigrava doslovce ljudskim životima, ekstremno dolaze do izražaja, u kojima ljudsko dostojanstvo kao kontrapunkt biva stavljeno na krajnju kušnju i u kojima je moguće „pucanje“, osobito „običnih“, „malih“ i altruističnih pojedinaca kakav je Thierry i koji su od sama početka neizbježno osuđeni na poraz.

Pametna je odluka redatelja Stéphanea Brizéa, koji je s Vincentom Lindonom već surađivao na drami Nekoliko sati proljeća, da cjelinu u svrhu stvaranja što veće autentičnosti i sugestivnosti oblikuje s odmakom prema pseudodokumentarnom postupku, osobito u sekvencama na poslu gdje kamera protagonista stalno prati ili sleđa ili iz profila, a na temelju tog postupka nategnuto se stječe dojam da je i on na neki način nadziran. Kao čovjek kojem su i osobna i obiteljska egzistencija ugrožene, Thierry je sve do sama kraja pasivan lik na čijem se licu stalno očitava nelagoda zbog poniženosti, ali i pasivnosti, baš kao što se očitava gradacija unutarnjeg bunta do točke na kojoj će isti dobiti i izvanjsku manifestaciju. No autoru nažalost osobno, obiteljsko i teško podnošljivo šire radno stanje protagonista nisu dovoljni za lom, pa u svrhu naglašavanja etičke dimenzije djela ubacuje suvišan motiv samoubojstva kolegice, što će se pokazati ključnim za Thierryjevo „oslobađanje“, makar samo na osobnoj razini, bez obzira na posljedice i tek kao odraz realno nemoćna bunta predestiniranoga gubitnika.