Uspjeli šibenski Goldoni

Osim što je začetak kazališne iluzije  laž je u kazalištu, osobito u komediji, oduvijek bila ne samo dobar povod i sadržaj kazališne predstave nego i  zrcalo u kojemu su se prepoznavale i raskrinkavale društvene aktualnosti i moralne  dvojbe. U komediji su posljedice laži pravi mamac za publiku, a raspletanje laži kazališni čin uvijek čini zanimljivim i smiješnim. Tu vrst raskrinkavanja laži u komediji intriga nudi i Lažac Carla Goldonija, koji je Marija Nola prilagodila šibenskom govoru i mentalitetu prevevši ga u Laživca, a kao predstava šibenskoga HNK-a u režiji Zorana Mužića  izvedena je u Vinkovcima na Festivalu glumca.

Premda je komediju  Il bugiardo – Lažac Goldoni napisao daleke 1750, otkad se igra na svjetskim pozornicama, još nije izgubila ništa od tematske svježine. Ni u našem globalističkom vremenu tog se Mlečanina, rođena 1707. u Veneciji,  ne može odbaciti kao kroničara davne prošlosti, nego prigrliti kao suvremenika. Štoviše, može se ustvrditi kako i nakon više od 260 godina sadržaj komedije nije izgubio na aktualnosti te da pripada vrhu komedija ikada napisanih.

Pojavu Lašca publika je dočekala raširenih ruku, a ni danas mu nije nesklona. Razlog je banalan – laž i danas ima istaknuto mjesto u suvremenom globalističkom megapolisu, koji po svojem odustajanju od kritike življenja često podsjeća na vremena comedie dell’arte, kada su se karakteri ljudi svrstavali u lako prepoznatljive tipove. Tadašnju tipološku dominaciju koju je u talijanskom teatru diktirala comedia dell’arte Goldoni je prekinuo.

Kako piše Marija Nola, dramaturginja i adaptatorica izvornog teksta na šibensku verziju,  Goldoni „učvršćuje strukturu drame, nadilazi komediju maske i intrige i okreće se karakteru i običajima svojih suvremenika, posebno srednjeg građanskog sloja, koji se tada formira“. U karakterizaciji likova i njihovim preokupacijama Venecijanac je, misli Marija Nola, „za razliku od Molièrea, koji mu je bio uzor i kojemu se iskreno divio, naklonjen likovima, naročito pučanima i građanima, koje svojim dramama želi i poučiti, a ne samo kritizirati“. No i unatoč dramaturškom posuvremenjivanju Goldonijevi su likovi ipak nadahnuti arhetipovima comedie dell’arte. I u Laživcu su prisutni Pantalone, Dottore, Innamorati te sluge Brighella i Arlechinno, samo s novim osobinama koje su ih učinile stvarnim ljudima. U šibenskoj verziji obojeni su lokalnim govorom, sadržajem i geografijom.

Pantalone je postao Frane Crnogaća, ribar iz Mandaline, Dottore je mjesni sudac Paško Balancana, Arlechinno i Brighella su  sluge Grubiša i Dragica. Mladi venecijanski zaljubljenici postali su šibenski mladići Tonči Pegula i berekin Cvitko, a djevojke, sestre lijepa Ružarija i prgava Lucijeta, Balancanove kćeri.

Pokretač radnje, brojnih obrata i iznenađenja, spletki i intriga, zapravo komedije zabune je prevrtljivi Lovre Crnogaća. Zaplet započinje kada se nakon petnaest godina iz Rima oženjeni Lovre vrati u rodni Šibenik, u trenutku kada prolazeći uskim uličicama slučajno čuje priču  o zaljubljivanju. Kako je sklon laganju, prevrtljivosti, užitku, zabavi i bez osjećaja odgovornosti, uključi se u „igru“ ne mareći za posljedice. Komedija kulminira raspletom u kojem pobijedi istina, a ne laž. 

S iskustvom adaptacije, koje je dramaturginja Nola imala u radu na svojedobnoj prilagodbi Molièreova Škrca u šibenskog Škrtičinu, kojega je također režirao Mužić, i ovaj put postigla je zavidan dramaturški rezultat. Likove komedije Lažac pretočila je u šibenskog Laživca, u kojem Goldonijevi likovi nisu promijenili samo imena nego su poprimili karakterne osobine i tako postali novi, prepoznatljivi šibenski likovi. Obojila ih je domaćim sadržajem, podnebljem, mentalitetom. Udahnula im je šibenski identitet, postali su jezikom i ponašanjem šibenski.

To je veoma spretno i dobro iskoristio redatelj Mužić, koji je na fonu uličnoga teatra i šibenskog ozračja: mentaliteta, kolorita jezika i prostora uskih uličica i malog trga, komponirao domaći ugođaj, spretno pretočivši sve to u uspjelu predstavu koja je i u trenucima ne baš naročitih glumačkih rješenja postizala jasnoću poruke.

U glumačkom ansamblu dominirao je Joško Ševo u ulozi Paška Balancane. Od početka do kraja predstave Ševo je jasno naznačio luk uloge ostvarivši uvjerljivu glumačku kreaciju, u lik koji je ostvario u visokom registru nijansi i komičnih rješenja. Imajući u vidu Dotorea iz comedie dell’arte Ševo je sazdao lik koji je živio i mislio iz šibenskog prostora.

Lik prevrtljiva i na sve spremna Lovre glumio je ne baš s lakoćom u frazi i gesti Jakov Bilić. S mnogo više mekoće i nijansi Rožariju je glumila Franka Klarić, a ne tako uspješna bila je Danira Gović u ulozi Lucijete. Lovrina oca Franu, ribara i trgovca, temperamentno i očinski uvjerljivo odigrao je Anđelko Babačić, a umornog i tromog Lovrina slugu Grubišu Mate Gulin. S više žara i zanosa šibenske mladiće Tončija, zvanog Pegula, zaljubljena u Ružariju, glumio je Rade Periša, a Cvitka Fantulina, zaljubljena u Lucijetu, igrao je Ivo Perkušić. Dragicu, sluškinju u Balancanovoj kući, igrala je Oriana Kunčić, donnu Ludovicu, plemkinju iz Rima, predstavila je  Jasminka Antić, a Jere Svračak bio je poštar Šime Parapeška. Dojmu i uspjelosti itekako su pridonijeli: scenograf Branko Lovrić Caparin, kostimografkinja Sara Lovrić Caparin, koreografkinja Zorana Mihelčić, glazba Sanje Vrančić i svjetlo Josipa Bakule.